Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je posjet Kini sredinom svibnja. „U mom profesionalnom životu ovo će zasigurno biti najvažniji posjet zbog građana Srbije“, izjavio je.
Vučićeva izjava pokazuje da, unatoč nedavnim komplikacijama u odnosima Kine s Europskom unijom, kineski smjer vanjske politike i dalje ostaje prioritet za Srbiju.
Međutim, partnerski odnosi s Pekingom važni su ne samo za Beograd, već i za Podgoricu, Skoplje, Banju Luku…
U kontekstu pojačanih napora Europske unije da smanji kineski utjecaj, značaj prisutnosti Pekinga na Zapadnom Balkanu postaje faktor ne samo regionalne, već i paneuropske ekonomije i politike.
Vizualizacija utjecaja
Kineski utjecaj u regiji Zapadnog Balkana ima solidnu vizualizaciju: autoceste, željeznice, mostovi, energetski objekti, veliki državni ugovori i političke obveze koje neizbježno proizlaze oko takvih projekata. Postoje zemlje (Srbija) u kojima je interakcija s Kinom otišla još dalje, sve do sigurnosne suradnje.
Europska unija — kojoj se zemlje Zapadnog Balkana žele pridružiti — ostaje neosporni lider u dodjeli bespovratnih sredstava: na godišnjem nivou, IPA bespovratna sredstva u prosjeku su iznosila oko 0,8% BDP-a regije, dok su kineska bespovratna sredstva činila samo 0,02%. No, kod kreditiranja je slika drugačija: EU je godišnje davala kredite u iznosu od oko 1,5% BDP-a regije, dok je Kina davala 1,2%. U Srbiji je portfelj kineskih kredita već premašio portfelj kredita EU. Dakle, u sferi kredita i velikih ugovornih projekata, kineska prisutnost pokazala se daleko opipljivijom nego što se često zamišlja.
Od samog početka, Peking se kladio na projekte koje vlasti mogu pokazati biračima kao dokaz „konkretnih rezultata“ i „razvoja“: nove autoceste, željezničke pruge, mostovi, modernizacija prometnih koridora. Tu leži glavna politička snaga Kine na Zapadnom Balkanu — u velikim infrastrukturnim rješenjima koja proizvode brz vidljiv učinak, ali su često popraćena neprozirnim uvjetima, slabim nadzorom i značajnim dugoročnim rizicima.
Srpski slučaj
Kineski utjecaj je najvidljiviji u Srbiji, koja je dugo postala glavni politički i ekonomski primjer kineske prisutnosti na Zapadnom Balkanu. Modernizacija željezničkog koridora Beograd-Budimpešta, novi mostovi, obilaznice, industrijski i logistički projekti u koje su uključene kineske državne tvrtke učinili su Srbiju glavnom regionalnom platformom za suradnju Pekinga s Balkanom. No, iza ovog primjera, sve je vidljivija druga priča – o cijeni takvog modela. Katastrofa na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu u studenom 2024. nakon urušavanja betonske nadstrešnice, koja se dogodila nakon radova na obnovi unutar šireg srpsko-kinesko-mađarskog željezničkog projekta, pretvorila je infrastrukturno pitanje u pravu političku krizu. Veliki prometni projekt, koji je trebao simbolizirati modernizaciju, neočekivano je postao simbol rizika od korupcije, slabog nadzora i opasnog stapanja države i poslovnih struktura bliskih vlastima sa političkom propagandom. Štoviše, upravo je taj incident izazvao velike protuvladine prosvjede i potkopao rejting srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.
Još jedna prilika za skretanje pozornosti na ovo pitanje bile su vijesti iz Budimpešte: nakon poraza stranke Viktora Orbána na izborima, namjerava se provesti revizija ulaganja u zajednički projekt modernizacije željeznice s Kinom od Beograda do Budimpešte. Istovremeno, sama Srbija nastavlja istragu o mogućoj korupciji tijekom modernizacije dionice koja vodi do mađarske granice. Slučaj uključuje 14 osumnjičenika, uključujući dva bivša ministra, dok se proračunski gubici procjenjuju na 115 milijuna USD. Prema istrazi, kineskom konzorciju CRIC-CCCC moguće je nezakonito pruženo najmanje 18,7 milijuna USD koristi. Međutim, najbolnija negativna posljedica povezana s ovim projektom nesumnjivo je tragedija na željezničkom kolodvoru Novi Sad.
Priča o kolodvoru Beograd-Budimpešta važna je ne samo za Srbiju i Mađarsku, već i za cijelu regiju: ona jasno pokazuje kako veliki kineski infrastrukturni projekti na Zapadnom Balkanu sve više postaju izvor političkih, financijskih i reputacijskih rizika.
Vojni aspekt
Važno je i to da kineska prisutnost u Srbiji odavno nije ograničena samo na gospodarstvo u užem smislu te riječi. Posljednjih godina Beograd dosljedno kupuje kinesko oružje. Srbija je 2022. godine javno predstavila raketne sustave zemlja-zrak FK-3 nabavljene od Kine, postavši prvi europski operater ovog sustava. A u ožujku 2026. godine, Vučić je potvrdio kupnju kineskih zračnih raketa CM-400AKG, što je Srbiju još jednom učinilo jedinstvenim europskim korisnikom kineskog precizno vođenog oružja. Ovo je važna točka: srpsko-kineske veze na Balkanu više nisu ograničene samo na autoceste, željezničke stanice ili mostove, već ulaze i u strateški osjetljivu vojno-tehničku sferu. Upravo zato se srbijanski slučaj razlikuje od ostatka regije ne samo po opsegu gospodarske suradnje s Pekingom, već i po dubini političkog povjerenja prema njemu.
Novi skandal oko željeznice od Beograda do Budimpešte samo je pojačao ovaj trend. Indikativna je činjenica da se jedan od najambicioznijih kineskih infrastrukturnih simbola u regiji sve više povezuje ne s modernizacijom, već s inspekcijama, sumnjama, proračunskim gubicima i pitanjima u vezi s ugovornim modelom. No, još je indikativnije da čak i u kontekstu takvih skandala, Srbija ne pokazuje spremnost da radikalno smanji ovisnost o kineskim izvođačima. Naprotiv, kineske tvrtke i dalje dobivaju velike projekte, dok sam model suradnje uglavnom ostaje nepromijenjen. To znači da se kineski utjecaj u Srbiji više ne bi trebao mjeriti isključivo volumenom novih investicija – važnije je koliko su duboko kineske tvrtke već ugrađene u državni građevinski sustav i koliko su se lokalne elite snažno navikle na format u kojem se glavne infrastrukturne odluke donose pod režimom političkog izuzeća, a ne kroz normalan natječajni postupak.
Opasnost na cesti
Crna Gora pruža drugačiji, ali ne manje indikativan primjer. Ovdje se kineska prisutnost dugo povezuje prvenstveno s autocestom Bar-Boljare, čija je prva dionica – Smokovac-Mateševo - otvorena u srpnju 2022. i postala jedna od najpoznatijih priča u Europi o rizicima „dužničke zamke“. Upravo je crnogorska autocesta dugo vremena činila Zapadni Balkan primjerom kako se velika infrastrukturna ambicija može pretvoriti u izvor duga i političke ranjivosti. No, tu priči nije bio kraj: u veljači 2026. Podgorica je potpisala ugovor s kineskim konzorcijem PowerChina–Stecol–PCCD za izgradnju sljedeće dionice Mateševo–Andrijevica vrijedne 693,9 milijuna eura. Riječ je o dionici dugoj otprilike 23 km, financiranoj ne samo iz proračuna, već i sudjelovanjem EBRD-ovog kredita od 200 milijuna eura i bespovratnih sredstava EU od 150 milijuna eura. Ovo je značajan signal, jer je čak i nakon svih upozorenja u vezi s prvom dionicom, kineski izvođač radova ponovno zadržao ključnu poziciju u strateškom projektu.
Crnogorski slučaj jasno pokazuje dugi ciklus kineskog utjecaja. U početku postoji veliki i politički povoljan projekt, koji lokalne vlasti uokviruju kao povijesni proboj. Zatim se postavljaju pitanja o njegovoj cijeni, uvjetima kredita, ekonomskoj izvedivosti, posljedicama za okoliš i realizmu obećanih koristi. Zatim, Zapadni partneri pomažu djelomično smanjiti financijske rizike, ali to ne znači nužno i potiskivanje kineske uloge. Naprotiv, kineske tvrtke često ostaju najvažniji izvođači radova i za sljedeće faze. Kao rezultat toga, Kina ne dobiva nužno izravnu političku kontrolu, ali dobiva dugoročnu prisutnost u strateškim sektorima i, što je najvažnije, inerciju ovisnosti o njezinim izvođačima radova.
Opasnost na cesti-2
Sjeverna Makedonija pokazuje drugu stranu problema. Ovdje je kineski otisak također prvenstveno infrastrukturni, ali sami kineski projekti više su povezani s korupcijskim skandalima, kašnjenjima i rastućim proračunima nakon početka projekta. Najpoznatiji primjer je izgradnja autoceste Kičevo-Ohrid uz sudjelovanje Sinohydra. Projekt je odgađan godinama, cijena mu je rasla i pretvorio se u jedan od najtoksičnijih simbola kako „brza rješenja“ u infrastrukturi mogu rezultirati političkim i institucionalnim neuspjehom.
Izgradnja, koja je započela još 2014. godine, bila je popraćena ozbiljnim pogreškama u projektiranju: netočno mapirane rute, nestabilne padine, tuneli koji su zahtijevali redizajn i više od 80 modifikacija tijekom radova. To je uzrokovalo nagli porast troškova – s početnih 374 milijuna eura na više od 600 milijuna eura, a kasnije na 803 milijuna eura, što je Parlament Sjeverne Makedonije službeno odobrio u ožujku 2026. Novi rok za dovršetak pomaknut je na 31. svibnja 2027.
Problemi nisu bili samo tehnički. Sinohydro, koji provodi projekt, već je bio na popisu tvrtki Svjetske banke kojima je zabranjeno sudjelovanje zbog koruptivnih praksi u trenutku kada je primio ugovor. To je potaknulo sumnje u vezi s uvjetima ugovora, kvalitetom državnog nadzora i političkim pokroviteljstvom. Kao rezultat toga, autocesta Kičevo-Ohrid postala je jedan od najjasnijih primjera kako velike kineske infrastrukturne inicijative na Balkanu mogu stvoriti dugoročne financijske, političke i institucionalne rizike – čak i u zemljama gdje je opseg kineske prisutnosti manji nego u Srbiji ili Crnoj Gori.
U Bosni i Hercegovini kineska prisutnost nije toliko koncentrirana kao u Srbiji ili Crnoj Gori, ali logika je tamo ista. U Bosni je kineski otisak posebno vidljiv u energetskim i velikim infrastrukturnim inicijativama, koje su lokalne elite često promovirale kao spasonosnu alternativu sporim i složenim europskim mehanizmima. I u Bosni, kineski projekti redovito ne postaju priče o brzom uspjehu, već priče o kašnjenjima, sporovima i problematičnoj ekonomskoj izvedivosti.
Indikativan primjer je projekt izgradnje Bloka 7 Termoelektrane Tuzla, koji je Federacija BiH 2017. godine dogovorila s kineskom tvrtkom China Gezhouba Group i financiranjem od kineske Exim banke: unatoč političkim obećanjima o „strateškom proboju“, projekt se zaglavio u pravnim sporovima, kritikama EU zbog državnih jamstava, kašnjenjima i efektivno zastao nakon što se kineski izvođač radova povukao iz ugovornih obveza 2021. godine. Slična dinamika uočena je u Republici Srpskoj, gdje izgradnja Hidroelektrane Dabar, povjerena China Energy Gezhouba Group, sporo napreduje zbog kašnjenja u izdavanju dozvola, ekoloških sporova i nedostatka transparentnosti u postupcima, što su više puta priznale i lokalne vlasti i europske institucije. Drugi karakterističan primjer je projekt Termoelektrane Gacko 2, koji je Vlada Republike Srpske pokušala realizirati zajedno s China Machinery Engineering Corporation 2017.–2018.: unatoč glasnim izjavama o ulaganjima koja prelaze milijardu eura, projekt nikada nije prešao u fazu stvarne izgradnje zbog nedostatka dogovorenog financiranja, sumnji u ekonomsku izvedivost i suprotnosti s klimatskim obvezama BiH.
To još jednom naglašava glavnu poantu: Peking ne nudi regiji novi, kvalitetniji model razvoja, već učinkovito djeluje u okruženju u kojem lokalne vlasti trebaju velike vidljive projekte bez pretjerano strogih uvjeta u pogledu transparentnosti, konkurencije i standarda.
Izazov za EU
Uz infrastrukturne i vojne projekte, Peking gradi i blažu verziju svoje prisutnosti u regiji – kroz obrazovanje, jezične programe i akademske razmjene. Konfucijev institut djeluje u Beogradu, Novom Sadu i Nišu; nudi tečajeve stranih jezika, priprema studente za HSK testiranja, pruža mogućnosti stipendiranja i povezuje proučavanje kineskog jezika sa širim obrazovnim i profesionalnim izgledima. Slične platforme postoje i u drugim zemljama regije: posebno, Konfucijev institut djeluje na Sveučilištu Crne Gore, a u Banjoj Luci – na Sveučilištu u Banjoj Luci. Ovaj obrazovni segment, naravno, nije toliko utjecajan kao infrastrukturni ugovori, ali pomaže Pekingu da stvori održiviju i društveno prihvatljiviju prisutnost u regiji – posebno tamo gdje gospodarski projekti već izazivaju kontroverze.
Trenutna situacija je važna i stoga što uloga Kine u regiji ulazi u novu fazu. Dok je tijekom prvog desetljeća 2000.-ih godina fokus bio prvenstveno na širenju, velikim obećanjima i „projektima budućnosti“, sada se fokus sve više usmjerava na nasljeđe već sklopljenih sporazuma. Drugim riječima, Kina utječe na Balkan ne samo kroz nova ulaganja, već i kroz posljedice starih: nedovršene autoceste, skuplje željeznice, dužničke obveze, ovisnost o kineskim izvođačima radova i političku naviku lokalnih vlasti da se vraćaju istim partnerima čak i nakon skandala.
Kineski utjecaj na Zapadnom Balkanu ne treba ni pretjerivati ni podcjenjivati. Kina nije postala punopravni geopolitički hegemon u regiji i očito nije u stanju konkurirati EU kao politički magnet ili integracijski gravitacijski centar. No, to i nije njezin cilj. Snaga Pekinga u regiji je pragmatičnija. Peking može smatrati Zapadni Balkan svojevrsnim uporištem u Europi, s kojeg je zgodno širiti svoj utjecaj diljem kontinenta, prije svega u zemlje EU. Štoviše, već uspostavljene ekonomske, financijske i infrastrukturne veze regije s Kinom postat će dio unutarnjeg tržišta EU nakon budućih proširenja. Smanjenje kineskog utjecaja u Europi nemoguće je bez smanjenja na Zapadnom Balkanu. Za Europsku uniju to znači da se politika obuzdavanja kineskog utjecaja ne može ograničiti na unutarnje tržište: ona mora obuhvatiti i pretpristupni prostor, gdje se danas formiraju ekonomski i institucionalni parametri budućeg proširenja. Međutim, u uvjetima kada zemlje kandidatkinje (prije svega Srbija) nastoje, naprotiv, razvijati svoje odnose s Pekingom, zadatak Bruxellesa je složen, višeslojan izazov.
Analitička grupa CWBS-a
