Dogodilo se ono što su mnogi analitičari i politički komentatori mjesecima najavljivali: predsjednik Crne Gore i potpredsjednik pokreta „Europa sad!“. (PES), Jakov Milatović, podnio je ostavku na sve funkcije u toj stranci i istupio iz članstva.
“Drama” povodom tog čina bila je kratkog vijeka i trajala je manje od tjedan dana – dovoljno da mnogi članovi PES-a, poslušno i interesno prateći Milatovića, istupe iz stranačkih odbora u Podgorici i Danilovgradu.
Tim je najavama iz središnjice PES-a – u kojoj je premijer Spajić zadržao većinu – odgovoreno orkestriranim dopisima i najavama podrške iz općinskih odbora, prema scenariju koji je postao “modus operandi” u strankama koje su se suočile sa sukobima i rascjepima ove vrste.
(Osim Milatovićeve ostavke, isključen je iz PES-a i dosadašnji ministar Andrej Milović, ali je njegova pozicija u Vladi zasad sigurna, što između ostalog, ukazuje na kaotično stanje u donedavno najvećoj pojedinačnoj stranci vladajuće parlamentarne većine. To stanje zahtijeva posebnu analizu, jer njezini ogranci sežu do vrha sigurnosne službe i Ravnateljstva policije, s elementima utjecaja inozemnih faktora i njihovih zloćudnih utjecaja…)
U kontekstu mogućih političkih scenarija i razvoja situacije, Milatovićeva ostavka otvara više pitanja nego što nudi odgovora.
Prvo, vjerojatno će se obistiniti nagađanja da će Milatović osnovati vlastitu stranku. No, detaljniji pogled na političku konstelaciju u Crnoj Gori pokazao bi da je manevarski prostor za tako složenu operaciju drastično sužen. Najava da će dijelovi bivšeg SNP-a (Socijalistička narodna partija), predvođeni Aleksandrom Damjanovićem, bivšim ministrom financija u Vladi Dritana Abazovića, napraviti novu stranku taj “prozor mogućnosti” zasigurno će dodatno smanjiti. Damjanović je promptno izjavio da njegova inicijativa nema nikakve veze s Milatovićevim novim statusom predsjednika bez stranke. Tko ostaje na političkoj sceni da bi se mogao približiti Milatoviću? Lista je vrlo kratka i uključuje samo marginalne političke strukture i aktere bez težine u crnogorskoj politici.
Drugo, veliko je pitanje što sâm Milatović može ponuditi potencijalnim saveznicima i sljedbenicima. Njegovo političko neiskustvo te skromno i ograničeno znanje teško je sakriti. Osim ako niste osoba kalibra Mila Đukanovića i dugogodišnji šef najmoćnije stranke, kakav je Đukanović bio gotovo trideset godina, funkcija predsjednika države u Crnoj Gori podrazumijeva uglavnom ceremonijalne i predstavničke ovlasti te ne donosi veliki utjecaj, uz određene logične i uobičajene ovlasti za šefa države u području obrane i diplomacije. Zbog toga je Milatović sada još više limitiran, odnosno sveden na svoj kabinet. Njegovi česti pokušaji uplitanja u izvršnu vlast bili su prozirni te osuđeni na neuspjeh još dok je bio potpredsjednik PES-a, no sada je ostao sam sa svojim položajem i timom uglavnom nekompetentnih savjetnika.
Treće, Milatovićev odlazak iz PES-a je (ispravno) protumačen i kao udarac sa strane – prije svega od Srbije, koja ne želi vidjeti značajnije napredovanje Crne Gore u kontekstu EU agende. “Novorođeni optimizam” europskih partnera u odnosu prema Crnoj Gori i njezinoj šansi da u dogledno vrijeme doista postane članica EU-a vrlo loše odjekuje u Beogradu, ali i u Moskvi. Poslovne muke Milatovićevog brata i njegovih poslovnih partnera u Srbiji cijeloj priči dodaju još jednu, za slabašnog Milatovića vrlo neugodnu dimenziju. U kojoj će mjeri Aleksandar Vučić htjeti i moći utjecati na predstojeće ponašanje crnogorskog predsjednika, vidjet će se vrlo brzo. U toj jednadžbi nalazi se i faktor zvani Andrija Mandić, kojemu, baš kao i njegovom šefu Vučiću, Milatović svakako više odgovara kao neutjecajni predsjednik države, nego kao čelnik neke nove stranke koja bi bila konkurencija Mandićevoj Novoj srpskoj demokratiji (NSD) i koaliciji “Za budućnost Crne Gore”.
Četvrto, na Spajićevoj strani problemi su sasvim druge prirode. Politički nedostatci – kako u poznavanju osnovnih političkih instituta i instrumenata, tako i u iskustvu – postali su svima vidljive i poznate pojave. Time je Spajić mnoge političke poluge prepustio Andriji Mandiću, odnosno Aleksandru Vučiću – sve do nekih (ne)diplomatskih poteza i ispada kao što je nedavni „privatni“ posjet Milorada Dodika na što je Spajićevo Ministarstvo vanjskih poslova (ministar Ivanović) zanijemilo, odnosno krajnje deplasirano reagiralo – s deset dana zakašnjenja. Tu prazninu Spajić pokušava popuniti gospodarskim, odnosno “gospodarskim” mjerama od kojih je vidljiva i jasna samo jedna – novo zaduživanje države u iznosu od, za crnogorske prilike golemih 650 milijuna eura, tj. prema riječima samog Spajića, 687 milijuna eura – jer nije jasan ni konačni iznos tog novog državnog kredita. U diplomatskim krugovima pronijele su se informacije da iza ovakvih “hrabrih” premijerovih poteza stoji SAD koji je spreman vrlo benevolentno i većim iznosima subvencionirati Spajićevu vladu. Spajić se potrudio stvoriti takav dojam. To mu je ujedno i najveći politički uspjeh dosad.
Konačno, peto, upravo zbog novog državnog zajma postalo je da postoji velika vjerojatnost da gospodarski program “Europa sad 2.0” zapravo i – ne postoji. Kamen je to oko vrata Milojku Spajiću kojemu je program “Europa sad 1.0” donio Siniša Mali, bliski suradnik Vučića i tadašnji ministar. Pisanog dokumenta s programom broj 2.0 zasada nema, niti ima naznaka da je on ikada postojao kao cjelovita ekonomsko-financijska projekcija. Vjerodostojnost Spajićeve politike bit će “stavljena na dnevni red” u vrlo brutalnom obliku, ako i kada građani Crne Gore ne budu primali redovite plaće i mirovine. Kupnja socijalnog mira uzimanjem državnih kredita također ima svoj rok trajanja.
Za konačni rezultat procesa iz ove kratke analize pobrinut će se nadolazeći pregovori oko najavljene rekonstrukcije vlade. Spajiću će trebati velika vještina da politički preživi taj proces. Čini se da će biti prisiljen na dodatne ustupke koji će samo oslabiti njegovu ionako slabu poziciju.
Dakle, najveću korist od sukoba Milatovića i Spajića izvukao je predsjednik Skupštine Andrija Mandić. U uvjetima “ubrzanog približavanja Crne Gore članstvu u EU”, ideja “srpskog svijeta” i dalje ima velike šanse.
Odugovlačenje i odgađanje konkretnih pozitivnih pomaka u crnogorskoj politici u iščekivanju Trumpove pobjede u Americi sve se jasnije ističe kao središnji segment političke taktike osovine Mandić-Vučić i njihovog mentora iz Kremlja.
Slabašni predsjednik države i premijer bez programa tada bi službeno postali samo promatrači zbivanja za koje ih nitko ne bi ni pitao.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra
Miodrag Vlahović. Crnogorski političar i bivši diplomata. Prvi ministar inostranih poslova Crne Gore. Bivši ambasador Crne Gore u SAD, Kanadi, Islandu, Svetoj Stolici, Malteškom redu.
