Putin više ne treba slati tenkove u Varšavu da bi zaratio s Europom. Dovoljni su dron s eksplozivom u Leipzigu, sabotaža u Poljskoj, zapaljena infrastruktura, diverzanti i vojska korisnih idiota koja će nakon svakog ruskog udara objašnjavati da rat još nije počeo. Dok Europa pažljivo bira riječ kojom će nazvati ono što joj Rusija radi, Kremlj je tu riječ već odavno odabrao.
Prije nekoliko mjeseci pitanje je glasilo hoće li Vladimir Putin, stjeran u kut u Ukrajini, pokušati proširiti rat na Europu. Danas to pitanje zvuči gotovo zastarjelo. Pokušaj napada dronom s eksplozivom na ukrajinski Antonov na aerodromu Leipzig/Halle, sabotaže, požari, napadi na infrastrukturu, obavještajne operacije i sve agresivnije opipavanje europskih granica pokazuju da Putin više ne treba slati tenkove u Varšavu da bi ratovao s Europom. Rat se već proširio preko ukrajinske granice, ali se vodi s dovoljnim oprezom da europske vlade još uvijek raspravljaju kako ga nazvati.
Njemačka vlada sada otvoreno tvrdi da iza pokušaja napada u Leipzigu stoje ruske državne strukture. Meta je bio ukrajinski transportni zrakoplov Antonov, dron je prevozio eksploziv, a zračna luka je jedna od važnih logističkih točaka kroz koje prolazi pomoć Ukrajini. Moskva poriče optužbe, Berlin odgovara zatvaranjem ruskog konzulata i kulturnog centra, dok europski čelnici govore o ozbiljnoj eskalaciji na teritoriju Europske unije. Istovremeno, u Njemačkoj, Poljskoj i Danskoj istražuju se sabotaže, pokušaji sabotaže i ruske obavještajne operacije.
Dobrodošli u europski mir 2026. godine, gdje dron s eksplozivom u njemačkoj zračnoj luci još uvijek može biti nešto drugo osim rata jednostavno zato što na repu nema rusku zastavu.
Upravo je to prostor u kojem Putin želi voditi rat. Rusija danas ne treba vojno marširati na Varšavu, Berlin ili Vilnius, jer bi takav pothvat mogao izazvati upravo ono što Kremlj godinama pokušava izbjeći: ujedinjeni, vojno mobilizirani NATO i izravan sukob koji Moskva teško može kontrolirati. Mnogo je korisnije proizvesti desetke Leipziga, sabotaža, požara, eksplozija, dronova, hakiranja i političkih kriza, i nakon svake od njih vidjeti koliko Europa može podnijeti prije nego što prestane birati terminologiju i počne braniti vlastiti teritorij.
Ovo je savršena zona ruskog rata: dovoljno nasilja da se stvori strah, dovoljno nejasnoće da se stvori rasprava i taman dovoljno suzdržanosti da se Članak 5. drži iza stakla s natpisom „Razbiti u slučaju nužde“. Putin tako dobiva rat bez formalne objave rata, frontu bez rovova i neprijatelja koji provodi više vremena dokazujući sebi da još nije napadnut nego agresor koji planira sljedeći napad.
Ovdje se priča ponovno vraća Ukrajini i onome što Kremlj godinama pokušava sakriti iza sve grandioznije propagande. Četiri i pol godine nakon početka sveopće invazije, Kijev je ostao ukrajinski, ukrajinska država postoji, ukrajinska vojska postoji, NATO se proširio, europske zemlje povećavaju svoje vojne proračune, a Njemačka, koja je desetljećima gotovo ritualno izbjegavala ozbiljnu militarizaciju, gradi vojsku kakvu Europa nije vidjela desetljećima. Putinov rat proizveo je upravo onu naoružanu Europu kojom sada plaši vlastito stanovništvo.
Zato Lavrov i ostatak propagandnog stroja Kremlja sve više posežu za Hitlerom, nacizmom i „Četvrtim Reichom“. Njemačko ponovno naoružavanje postaje oživljavanje nacizma, europska pomoć Ukrajini dokaz je zavjere protiv Rusije, a NATO je neka vrsta paneuropske nacističke koalicije. Ova groteskna povijesna reciklaža ima vrlo specifičnu političku svrhu, jer treba objasniti ruskom stanovništvu kako je zemlja s najvećim nuklearnim arsenalom na svijetu godinama zaglavljena u ratu protiv zemlje koju joj je vlastita vlada predstavila kao povijesnu pogrešku i zapadnu marionetu.
Odgovor se već proizvodi: Rusija, prema ovoj verziji stvarnosti, nikada nije zapravo ratovala protiv Ukrajine, već protiv cijelog Zapada, NATO-a, Berlina, Londona, Pariza i Washingtona. Tako vojni neuspjeh dobiva epsku scenografiju, stotine tisuća mrtvih i ranjenih postaju žrtve nekakvog konačnog civilizacijskog obračuna, a Putin od čovjeka koji je vodio katastrofalni osvajački rat postaje vođa carstva koje se navodno samo suprotstavilo cijelom svijetu.
U tome je Europa Putinu dragocjena. Treba mu kao neprijatelj, ali još više kao alibi.
Poraz ili beskrajni zastoj pred Ukrajinom teško je prodati društvu kojem se godinama govori da Ukrajina nema pravo na vlastito postojanje. Sukob s cijelim NATO-om je druga stvar; ovdje čak i poraz može postati epopeja, sveta ruska žrtva pred hordama dekadentnog Zapada i novi imperijalni mit koji će hraniti generacije nakon Putina. Ako ne možete pobijediti Ukrajinu, objasnite da ste od prvog dana u ratu s NATO-om; ako ne možete priznati poraz, izmislite mitsku bitku protiv Europe; ako godinama osvajate Donbas preko planina vlastitih leševa, objasnite ljudima da ste zapravo branili čovječanstvo od Berlina, Londona i Pariza.
To je perverzna logika Kremlja, u kojoj se neuspjeh ne liječi mirom, već širenjem vatre rata.
Putin pritom savršeno dobro razumije europski strah od završnog koraka. Nuklearno oružje za njega možda ima veću političku vrijednost od vojne, jer je dovoljno povremeno spomenuti nuklearnu eskalaciju da se na europskoj televiziji pojavi cijela industrija „realista“, mirotvoraca bez tuđe krvi na rukama i političara spremnih platiti mir teritorijem države u kojoj osobno ne žive. Ta cijena, nekim čudom, uvijek završi u ukrajinskom dvorištu, na ukrajinskom tlu, među ukrajinskim mrtvima i pod ruševinama ukrajinskih gradova.
Zato Kremlj testira granice puno pažljivije nego što bi ih testirao tenkovima. Leipzig je u tom smislu puno korisniji od kolone oklopnih vozila prema Poljskoj, jer otvoreni napad ujedinjuje protivnika, dok niz sabotaža proizvodi deset nacionalnih istraga, deset političkih debata i deset različitih pragova tolerancije. NATO danas sasvim opravdano može procijenivati da ne postoji neposredna prijetnja klasičnog ruskog napada, ali problem nastaje u trenutku kada rat zamišljamo isključivo kao tenk koji ruši graničnu barijeru. Putin može napadati Europu u dijelovima godinama upravo tako da Europa nikada ne dobije jedan veliki trenutak u kojem svi istovremeno mogu reći: počelo je.
A onda dolazi možda i najvažniji dio tog rata, onaj koji se vodi unutar europskih društava. Rusiji odgovara strah koji proizvodi političku polarizaciju, rast stranaka koje kapitulaciju prodaju kao mirotvorstvo, umor od Ukrajine i građanin kojem će se, nakon dovoljno sabotaža, ekonomskih troškova i propagande, neko objasniti da bi život bio jednostavniji kad bi Kijev prihvatio ruske uvjete. Što je veći račun europske obrane, to je Putinu lakše, preko svojih europskih političkih i medijskih posrednika, objasniti da račun zapravo plaća Ukrajina, a ne Rusija, koja ju je napala.
Na taj način Rusija pokušava osvojiti Europu europskim rukama.
Za nas na Balkanu ovaj model uopće ne bi trebao biti egzotičan. Ovdje smo već gledali njegovu laboratorijsku verziju: rusku propagandu, lokalne političke posrednike, wagnerovsku ikonografiju, mitove o „malim Rusima“, destabilizirajuće strukture i društvo u kojem dio stanovništva doživljava strano carstvo kao vlastitu metafizičku domovinu. Kampovi za obuku o kojima su izvijestile europske istrage, veze sa strukturama koje su pripremale destabilizaciju Moldavije i višegodišnja rusifikacija političkog prostora Srbije i Republike Srpske pokazuju koliko je kratka udaljenost između zastave, Telegram kanala, propagande i stvarne infrastrukture za destabilizaciju.
Zato europski problem s Putinom više ne staje u pitanje hoće li ruska vojska jednog dana napasti članicu NATO-a. Pred našim očima odvija se mnogo neugodnija mogućnost: Europa bi se godinama mogla napadati u dijelovima, taman toliko da svaki pojedinačni napad ostane ispod praga velikog odgovora, dok njihov zbroj postupno mijenja europsku političku, sigurnosnu i društvenu stvarnost.
Putinov idealni rat protiv Europe zato nema datum početka, nema formalne objave, nema fronte i nema snimke ruskog tenka koji ruši poljsku graničnu ogradu. Ima Leipzig, eksploziv, sabotere, dronove, zapaljenu infrastrukturu, političke ekstremiste koji Moskvu predstavljaju kao alternativu Bruxellesu i društva koja se svađaju oko toga postoji li uopće neprijatelj dok taj neprijatelj već ispituje njihove zračne luke, tvornice, željeznice i dalekovode.
Prije nekoliko mjeseci pitao sam hoće li Putin, stjeran u kut, napasti Europu. Danas bih to pitanje postavio drugačije.
Koliko još Leipziga Europa treba vidjeti da bi shvatila da se Putin već krenuo?
Dragan Bursać. Professor of philosophy, columnist and journalist (BiH).
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
