Kada je u mandatu 42. Vlade Crne Gore premijera Zdravka Krivokapića, ministar pravde Vladimir Leposavić smijenjen zbog izjave u Skupštini da se u Srebrenici u srpnju 1995. nije dogodio genocid, bilo je teško pretpostaviti da će ovo pitanje ikada više opterećivati crnogorsku političku “elitu”, barem kada je u pitanju većina parlamentarnih stranaka.
Istina je da je prilikom usvajanja Rezolucije Skupštine Crne Gore o genocidu u Srebrenici, u lipnju 2021. godine, bilo suzdržanih i onih koji su bili protiv (da podsjetimo: za je glasalo 55, protiv 18, suzdržanih 6), ali smatralo se – sada je jasno: preuranjenim i neutemeljenim – da je ovo pitanje, unatoč otporu i teškoj nelagodi predstavnika velikosrpske nacional-šovinističke politike, zauvijek prevaziđeno u kontekstu službene crnogorske politike i stava ‘magnum crimen’ prema tome.
Gotovo tri godine docnije, inicijativa Njemačke i Ruande da se u Ujedinjenim narodima usvoji dokument kojim će se na primjeren način obilježiti tragični događaji i genocid u Srebrenici, kojima se u međuvremenu kao “su-pokrovitelj” pridružio veliki broj važnih država članica UN-a, ali i manjih zemalja, s praktički svih kontinenata, uključujući sve zemlje bivše Jugoslavije i regije Zapadnog Balkana koje imaju sjedište u svjetskoj organizaciji.
Sve osim Srbije i Crne Gore.
Ideologija, logika i retorika vlasti u Beogradu, ovom prilikom, ne predstavljaju nikakvo iznenađenje. Vehementno odbijanje režima Aleksandra Vučića, i njegovih službi, medijskog i uslužnog partnera/lidera –Srpske crkve, po obrascu koji po svemu sliči na Putinove mehanizme i poluge moći, neizbježan je rezultat svega što su – ne samo za posljednjih dvanaest godina vlasti u Srbiji, već i mnogo dulje, pa i prije genocida u Srebrenici – bile su odrednice službene srpske ideologije i politike.
Vučić će u New York čak poslati “tim za borbu protiv Rezolucije”, a njegovi nastupi u Vijeću sigurnosti UN-a i izjave u kuloarima imat će tragikomične posljedice. Srpski diplomatski poraz vidljiv je svima, pa i razularenim medijima u Srbiji, koji (još) ne pronalaze formulu da ga, po običaju koji nije stran srpskoj političkoj kulturi, pretvore u slavnu pobjedu, s mnogim herojskim žrtvama.
Sve to nije se pozitivno odrazilo na stavove, pozicije i ponašanje predstavnika 44. crnogorske vlade, koju u ovom segmentu djelovanja, uz premijera Milojka Spajića, predstavlja i ministar vanjskih poslova Filip Ivanović. Naprotiv – i jedan i drugi su svojim izjavama pokazali da je revizionistički i negacionistički odnos prema istini o genocidu u Srebrenici u Crnoj Gori itekako živ i tvrd.
Dakle, kada je riječ o razumijevanju genocida i formuliranju službenog stava, na sceni je opća politička, društvena i kulturna regresija zabrinjavajućih razmjera, koja pokazuje duboku kontaminiranost crnogorskog društva i politike nacionalističkim i nacional-šovinističkim idejama, koje se uglavnom prepoznaju u sintagmi “srpski svijet”.
Tu je i nova taktika političkih snaga koje ne žele da Crna Gora bude kosponzor Rezolucije UN-a. Oni ne negiraju genocid u Srebrenici, kako eksplicitno i zdušno ponavlja režim u Beogradu i, između ostalih, srpsko-ruski mediji u Crnoj Gori, ali su odlučili šutjeti o tome i ignorirati da problem uopće postoji.
Ovakvu vrstu pokušaja prvi je izrazio ministar vanjskih poslova gosp. Ivanović, čiji je nastup u Skupštini (“zašto bi Crna Gora bila supokrovitelj, kad ona – u tom trenutku – nije bila ni Bosna i Hercegovina?”) naišao na ubojit odgovor proeuropske oporbe.
Ni premijer gosp. Spajić nije bio bolji: njegovo upravo nekulturno ponašanje, kada ga je o tome na konferenciji za novinare upitala novinarka Al Jazeera Balkans, samo je potvrdilo bolnu istinu: ova Vlada Crne Gore ne želi da se Rezolucija spominje, a još manje da se javno izrazi stav podrške. Supokroviteljstvo, sada je i to jasno, ne dolazi u obzir.
Tako su crnogorski diplomati, članovi Stalne misije Crne Gore pri UN-u, jedni od rijetkih (pored, uz dužno poštovanje, nekoliko afričkih i azijskih zemalja) koji nemaju ni mišljenje ni znanje o tome kako glasat kada Rezolucija konačno bude na dnevnom redu – a sada je jasno da će to biti sredinom svibnja ove godine, zbog dodatnih konzultacija oko nekih formulacija u samom tekstu.
Političke implikacije za Crnu Goru u vezi s ovom situacijom su, dakle, zabrinjavajuće jasne.
Prvo, došlo je do tihe, ali djelotvorne regresije u odnosu crnogorske politike prema nekim nespornim civilizacijskim pitanjima i problemima.
Drugo, pojačan je utjecaj iz Srbije – politički, ideološki, sigurnosni i propagandni. Nije više toliko vidljiv “prima facie”, ali je vrlo učinkovit. Sinkronizirano djelovanje čitavog niza promicatelja i “punomoćnika” – od medija do Srpske crkve – postiglo je veliki odjek u političkim strukturama.
Treće, sama struktura vlasti dobila je novu ravnotežu: službeno vodeći Pokret Europa Sad (PES) zapravo je postao ovisan o stavovima, mišljenjima i interesima koalicije Zajedno za budućnost Crne Gore (ZBCG), koju predvodi Vučić-Putinovi epigoni i sljedbenici Andrija Mandić i Milan Knežević. Spajić je samo ‘frontmen’ u orkestru kojem drugi određuju note. Njegovo ignoriranje teških političkih pitanja postaje farsično.
Četvrto, kao odgovor na najavljenu rekonstrukciju Vlade i mogućnost da Crna Gora dobije tzv. IBAR (tj. izvještaj o ispunjavanju privremenih uvjeta) od strane EU – pokazuje se da je i u tim procesima PES bliži poziciji političkog taoca, nego kapetana koji suvereno upravlja crnogorskim državnim brodom.
Konačno, peto, tu je zapadni dio međunarodne zajednice koji sve to promatra s dozom inercije, što zabrinjava sve, a posebno proeuropsku i prozapadnu crnogorsku opoziciju.
Razlozi podrške i supokroviteljstva Crne Gore Rezoluciji UN-a o genocidu u Srebrenici su jasni, kako na dnevno-političkoj razini, ali što je još važnije, na strateškoj i povijesnoj razini. Naravno, tiče ih se i činjenica da je Crna Gora multietničko i multikonfesionalno građansko društvo, tj. da tako i ostane. Riječ je, dakle, o najvažnijem segmentu budućnosti svih koji žive u Crnoj Gori.
I upravo zbog tih vrijednosti i načela ugrožena je, tj. eliminirana je mogućnost supokroviteljstva lokalne samouprave u Podgorici. Taj trenutak, dakle, pokazuje svu dramatičnost i težinu političko-sigurnosne situacije u Crnoj Gori.
Aktualna vlast, sklona Beogradu i Kremlju, ne izdaje samo crnogorsku tradiciju i povijest. Ona je izdajnik budućnosti suverene i neovisne Crne Gore.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra
Miodrag Vlahović. Crnogorski političar i bivši diplomat. Prvi ministar vanjskih poslova Crne Gore. Bivši ambasador Crne Gore u SAD, Kanadi, Islandu, Svetoj Stolici, Malteškom redu.
