Ove godine obilježava se 25. godišnjica NATO bombardiranja Jugoslavije. “Saveznička sila” bila je vojna operacija NATO bloka protiv Savezne Republike Jugoslavije (24. ožujka – 10. lipnja 1999.), koja je postala posljednja faza Kosovskog rata, što je dovelo do povlačenja jugoslavenskih trupa iz regije. Kosovo je proglasilo svoju neovisnost 17. veljače 2008. godine koju, međutim, nisu priznale sve zemlje (uključujući četiri NATO članice, kao i Ukrajinu).
Rasprava o pravnim temeljima intervencije NATO-a traje do danas, dok neriješeni status Kosova nastavlja generirati regionalnu nestabilnost. Neriješeno kosovsko pitanje ne samo da koči europsku integraciju Srbije, već budi strahove u regiji od mogućnosti srpske osvete. Jer, Beograd se okrenuo militarizaciji i približavanju agresivnim i antidemokratskim režimima, prije svega Putinovom režimu u Rusija. Primjetna je i politika ekspanzionizma Srbije koja radi na gradnji “srpskog svijeta”.
No, u posljednje dvije godine pitanje operacije „Saveznička sila“ postalo je neočekivano i zlokobno aktualno. Ruska diplomacija i propagandni stroj Kremlja diljem svijeta iskorištavaju priču o savezničkom bombardiranju Jugoslavije povlačeći analogije (lažne, naravno) između NATO-ove politike prema Miloševićevom režimu i otvorene agresije koju Rusija provodi protiv miroljubive neovisne Ukrajine.
25. godišnjicu događaja iz 1999. godine Rusi su odlučili obilježiti u punom jeku. Od početka je ruska Državna duma zajedno s Vijećem Federacije usvojila apel UN-u i stranim parlamentima u vezi s 25. obljetnicom bombardiranja Jugoslavije sa zahtjevom da se ova operacija NATO-a osudi i saveznici privedu pravdi.
Premijerno je prikazan dokumentarni film “Beograd” povodom kojeg su snimljeni intervjui s Vladimirom Putinom i Aleksandrom Vučićem.
U filmu se Putin prikazuje uzrujan zbog brutalnih granatiranja: “Pa tragedija je ogromna!”. Prema njegovim riječima, Zapad je “bez ikakve rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a izravno pokrenuo vojne operacije, a zapravo rat u samom središtu Europe”.
Prema podacima Human Rights Watcha, u bombardiranju Jugoslavije od strane savezničkih snaga ubijeno je 489 do 528 civila. Kako ističu stručnjaci, od 50 do 60 posto incidenata dogodilo se na području Kosova. Detaljnih podataka o broju civilnih žrtava nema, no potvrđeno je da je u tri najveća incidenta ubijeno 25 osoba.
(Usput rečeno, od 2022. godine samo u Kijevu su u više od dvije godine invazije ruski projektili i bespilotne letjelice ubili oko 200 civila, uključujući šestero djece. Zračna uzbuna oglasila se više od tisuću puta. Oštećeno je oko 800 stambenih zgrada. Trenutno je nemoguće procijeniti razmjere civilnih žrtava , no radi se o desecima tisuća mrtvih).
Rusija je zatim izrazila solidarnost s bivšim režimom Slobodana Miloševića i na međunarodnoj razini – u Vijeću sigurnosti UN-a. Ovdje, međutim, nije sve išlo po planu. Ruska diplomacija dvaput je zakazala kada je Vijeće odlučilo ne staviti to pitanje na dnevni red. Za to su glasale samo tri članice (Rusija, Kina i Alžir) umjesto potrebnih devet, dok je 12 bilo suzdržano.
Francuska i SAD bili su glavni protivnici ruske inicijative.
SAD može podržati sastanak o događajima iz 1999. u pravom formatu, ali ne sastanak na kojem se ti događaji instrumentaliziraju u propagandne svrhe, rekao je američki predstavnik Robert Wood, koji je pozvao članice Vijeća sigurnosti da uvide pravi cilj Rusije iza poziva na takav sastanak, koji nije iniciran zbog mira i sigurnosti, već radi daljnje destabilizacije regije.
Francuski predstavnik optužio je Rusiju da je nametnula dnevni red sastanka i da želi iskoristiti NATO intervenciju 1999. kako bi opravdala rat u Ukrajini i Gruziji. Uz punu podršku svog kolege iz SAD-a, pozvao je članove da ne raspravljaju o događajima od prije 25 godina te da ostave povijest povjesničarima.
Zapravo, nije sasvim jasno kako rasprava o događajima iz 1999. može pomoći Rusiji da opravda svoju agresiju na Ukrajinu. Uostalom, osuđujući “agresiju NATO-a” na Jugoslaviju, može se osuditi samo agresija Rusije na Ukrajinu. Ali ipak, propagandisti Kremlja uvjereni su da optužujući NATO za navodno nezakonite radnje dobivaju oprost za kršenje međunarodnog prava.
Zanimljivo, čini se da ni sama Srbija nije zadovoljna originalnim shvaćanjem prava od strane Kremlja. Šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić čak je ignorirao drugi pokušaj da se to pitanje stavi na dnevni red Vijeća sigurnosti. Dačić je negodovao jer njegov govor neće čuti Vijeće sigurnosti UN-a, obećavši da će medijima prenijeti sve ono što nije mogao reći na sastanku, a to je da je “agresija NATO-a sa stajališta međunarodnog prava protuzakonita “. Time se sudjelovanje Srbije u ruskom žalovanju za izgubljenom Jugoslavijom završilo.
Unutar Srbije također je bilo primjetno raslojavanje komemorativnih događanja na dva odvojena programa. Prvi je bio konvencionalno “ruski”. Tako je bivši šef srbijanskih sigurnosnih agencija Aleksandar Vulin organizirao posebnu konferenciju u Beogradu na kojoj je nekoliko sijedih dužnosnika bivše Jugoslavije čitalo elaborate u kojima su osuđivali NATO i Zapad. No, takav je format bio i prošle godine i prije toga, tako da konferencija nije donijela ništa novo. Ipak, valja napomenuti da Vulina u Srbiji nazivaju Putinovim “avatarom”.
Predsjednik države Aleksandar Vučić imao je svoj program koji je nudio sasvim druge naglaske.
Skup povodom obilježavanja 25. godišnjice NATO “agresije” održan je u gradu Prokuplju, koji je 1999. godine pretrpio prvi zračni napad u kojem su poginula dva civila. Predsjednik Vučić poručio je da neprijatelji žele unišititi Srbiju, ali da se 25 godina kasnije Srbi ne smiju predati i pristajati na predaju svoje zemlje. Skupu su nazočili predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije.
Pitanje bombardiranja Jugoslavije općenito je jedno od ključnih za političku karijeru Aleksandra Vučića. Odavno je svladao vještinu prenaglašavanja stvari i izazivanja tjeskobe među glasačima zbog “nepremostivih” problema, tjerajući ljude da vjeruju da ih on jedini može zaštititi. Stoga Vučić neće dopustiti da Rusi zagovaraju temu bombardiranja u informativnom prostoru Srbije.
Znakovito je da je predsjednik Srbije u intervjuu ruskim medijima prilično oštro i nedvosmisleno podsjetio da Rusi tijekom konfrontacije Beograda i Zapada nisu uvijek zauzimali prosrpski stav:
“Rekao sam što sam mislio. Svaka osoba u ovoj zemlji tako misli. Samo želim da naši ruski prijatelji to znaju i siguran sam da ćete se pobrinuti da oni to čuju. Neki bivši čelnici Ruske Federacije uveli su sankcije Jugoslaviji tri dana nakon SAD-a. Zamislite, mala Srbija još uvijek nije uvela sankcije Rusiji. Oni (NATO – ur.) su to iskoristili i našli način da nas bombardiraju i da unište našu državu jer nije bilo protuteže na međunarodnoj razini, nije bilo nikoga tko bi im se mogao suprotstaviti”, rekao je Vučić.
Poznato je da Rusija nije uvijek podržavala Miloševića tijekom rata u Jugoslaviji. Konkretno, tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin odbio je pokloniti Beogradu sustave protuzračne obrane. Nazivati Srbe svojom braćom bilo je dobro za Ruse, ali održavanje stabilnih odnosa sa SAD-om i Europom, kako se tada pokazalo, bilo je mnogo bitnije za Moskvu. Uostalom, u ljeto 1999. upravo je predstavnik Rusije Viktor Černomirdin donio Slobodanu Miloševiću plan predaje. Kremlj je odgovorio oholim “ne” na Miloševićev samoponižavajući zahtjev da hitno dopusti da Jugoslavija postane dijelom Ruske Federacije.
Aleksej Žuravljev, prvi zamjenik predsjednika ruskog Odbora za obranu, dijeli Vučićevo mišljenje:
” …Ruski vektor bio je usmjeren na podčinjenje Zapadu. Naš jedini protest bio je zaokret Primakovljevog aviona iznad Atlantika. To je jedino što smo mogli učiniti, a da im (Jugoslaviji – ur.) ne damo nikakvo oružje, ništa. Danas to, naravno, ne bi bilo tako”, uvjeren je.
Aleksandar Vučić je na konferenciji za novinare 29. ožujka u Palati Srbije istaknuo da je Srbija pod ogromnim pritiskom zbog svoje vojne neutralnosti, kao i da Srbija osuđuje napad na nezavisnu državu kakva je Ukrajina, ali da istovremeno ne podržava sankcije Rusiji. Ostala izazovna pitanja za Srbiju uključuju potencijalno sudjelovanje djelomično priznatog Kosova u Vijeću Europe i položaj Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.
Čak i za takvog genija političkog manevriranja kao što je Vučić ostaje sve manje manevarskog prostora. U uvjetima stalne polarizacije u međunarodnoj areni i formiranja dva tabora, onih koji podržavaju agresiju na Ukrajinu i onih koji podržavaju borbu Ukrajine protiv agresije Rusije, Vučić kao da je doveden u zugzwang: sada je on na potezu, ali svaki sljedeći potez će samo pogoršati njegovu situaciju. Solidarnost s Rusijom podrazumijeva put prema međunarodnoj izolaciji i ovisnosti o Kremlju.
Kao što smo vidjeli iz povijesti, Kremlj će u konačnici bez razmišljanja izdati svog “brata i partnera”, ukoliko u tome vidi političku ili ekonomsku korist.
Priklanjanje civiliziranom svijetu snosit će cijenu osude Rusije za agresiju na Ukrajinu, uvođenja sankcija Rusiji, priznanja neovisnosti Kosova i prestanka igranja na kartu nesretnih Srba iz Republike Srpske. Možda bi takav zapadnjački pristup srpskom političkom brodu bio spas za Srbe koji bi krenuli putem europskih vrijednosti. Taj put nije lak, on podrazumijeva promišljanje vlastite tragične povijesti za što još nisu spremne ni srpske elite, ni srpsko društvo. Uzimajući u obzir da ruska propaganda aktivno radi na raspirivanju srpskog šovinizma i revanšizma, na promicanju radikalnih antizapadnih narativa, u budućnosti bi se srpski zugzwang mogao pretvoriti u pat-poziciju, bezizlaznu situaciju koja će prijetiti katastrofalnim posljedicama za samu Srbiju i za cijelu regiju Zapadnog Balkana.
