Pojam “genocid” skovao je poljski odvjetnik Raphael Lemkin kako bi opisao nacističke sustavne napore da unište židovsko stanovništvo Europe, kao i ranije primjere sličnih organiziranih napora usmjerenih na uništenje cijelih skupina ljudi na određenim područjima. Nakon toga je pokrenuta kampanja za zakonsku kodifikaciju pojma, a genocid je nekoliko godina kasnije, 1946. godine, odlukom Opće skupštine Ujedinjenih naroda (A/RES/96-I) postao dio međunarodnog prava. Kodificiran je kao samostalno kazneno djelo u Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. (Konvencija o genocidu). Konvenciju su ratificirale 153 države (do travnja 2022.). Međunarodni sud pravde (ICJ) više je puta istaknuo da Konvencija utjelovljuje načela koja su dio općeg običajnog međunarodnog prava.
Sličan izraz skovao je i španjolski pravnik Bartolome Clavero, koji etnocid, za razliku od genocida, nije vidio kao sustavno uništavanje ljudi u fizičkom smislu, već kao uništavanje njihove kulture i identiteta i njihovu zamjenu.
Iako genetska istraživanja pokazuju da je Balkanski poluotok, unatoč jasnim etno-nacionalnim granicama, genetski dosta mješovit, kolonijalna uprava i okupacije, kao i konkurentske nacionalne ideje iz 19. stoljeća, uzrokovali su da se etničke i političke granice ne poklapaju. Zbog toga se na Balkanu stoljećima provode razna sustavna pregrupiranja stanovništva. Od prodora Rimljana i Grka na Ilire, preko prodora Avara, Slavena i kasnijih osmanskih osvajanja, sustavno se izmjenjuju pokušaji reprogramiranja identiteta lokalnog stanovništva. Granice imperija i sfere utjecaja doprinijele su formiranju etnoreligijskih identiteta.
Drugi svjetski rat je vrijeme kada je režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pokušao etnički homogenizirati stanovništvo Hrvatske. U tom pothvatu Pavelić je provodio tehnike genocida fizičkim istrebljenjem Srba, Židova i Roma, ali i etnocida nasilnom asimilacijom dijela srpskog stanovništva.
Kao što je često slučaj, ljudi koji trpe genocid često mogu postati žrtve vođa s autoritarnim i diktatorskim tendencijama. Takvi vođe pribjegavaju jednostavnom i kratkoročnom, ali vrlo učinkovitom načinu mobilizacije podrške – nacionalizmu potaknutom kolektivnom traumom, naglašavanju osvete i inzistiranju na strahu od ponavljanja zločina.
Upravo su se ti procesi dogodili u jugoslavenskoj, konkretno srpskoj javnosti, gdje su se osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao pozadina antibirokratske revolucije, raspirivali ti resantimanski narativi koji su trebali potaknuti ljude na političku reakciju.
U tim narativima jugoslavenska federacija prikazivala se kao nepravedna za najbrojniji srpski narod, a režim Slobodana Miloševića nastojao ju je reorganizirati. Cilj je bio homogenizirati i konsolidirati srpski politički prostor u Jugoslaviji i tražiti redefiniranje odnosa ili razdruživanje po etničkim linijama. Ovaj potonji cilj ovjekovječen je u maksimi da „svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi“. To je podrazumijevalo aneksiju dijela hrvatskog teritorija i potpuno pokoravanje Crne Gore i Bosne i Hercegovine. U skladu s četničkom ideologijom koju je njihov ideolog Stevan Moljević opisao u pamfletu “Homogena Srbija”:
“Srbi, koji su prvi na Balkanu pružili otpor najezdi Nijemaca sa zapada na istok, time su stekli pravo da vode Balkan i tog vodstva neće i ne mogu se odreći radi sebe, Balkana i svoje sudbine. Oni moraju ispuniti svoju povijesnu misiju, a to će moći učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i unutar Jugoslavije koju će prožeti svojim duhom i dati joj svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da bi imali hegemoniju na Balkanu, prvo moraju imati hegemoniju u Jugoslaviji.”
To je podrazumijevalo etničku homogenizaciju, zbog čega je u bosanskom Podrinju već tijekom Drugog svjetskog rata pokrenut val etničkog čišćenja bošnjačkog muslimanskog stanovništva od strane četnika, kolaboracionističke formacije koja je započela rat kao formalna i službena formacija jugoslavenske vlade u izbjeglištvu.
U tom smislu, genocid u bosanskom Podrinju devedesetih godina, koji je kulminirao Srebrenicom, samo je nastavak posla započetog u Drugom svjetskom ratu. Cjelokupno nesrpsko stanovništvo s područja Podrinja, od Foče do Zvornika, terorom je satjerano u samo nekoliko enklava u Goraždu, Žepi i Srebrenici. Pod trogodišnjom opsadom ovi su ljudi preživjeli zahvaljujući zaštiti oružanih formacija Ujedinjenih naroda.
U srpnju 1995. godine, već pred kraj rata u Bosni i Hercegovini, vojne snage Republike Srpske započele su etničko čišćenje stanovništva koje je izbjeglo i opkoljeno na području općine Srebrenica. Cilj je bio stvoriti etnički čistu tampon zonu na granici sa Srbijom. Prema ideologiji srpskog nacionalizma, rijeka Drina više ne bi smjela biti granica među Srbima. Po tom narativu, Bosna više ne bi trebala postojati.
Lider bosanskih Srba danas ponavlja isti narativ, iako je prvi put kada je došao na vlast priznao genocid u Srebrenici i oštro kritizirao zločinački režim Mladića i Karadžića. Danas se Dodik odbija identificirati kao Bosanac i bosanski Srbin, tražeći da se bosanski Srbi nazivaju samo Srbima, artikulirajući tako ideju nacionalnog integralizma Srba u bivšoj Jugoslaviji.
Dolaskom Aleksandra Vučića na vlast, u Srbiji je nastavljen prekinuti kontinuitet vladavine Slobodana Miloševića, jer Vučić i njegova stranka, uz Ivicu Dačića, Miloševićevog nasljednika na čelu Socijalističke partije Srbije, predstavljaju politički i ideološki kontinuitet sa genocidnim pothvatima Srbije devedesetih.
Iz tog razloga Vučićev režim ne želi priznati genocid jer je njegova vlast, ali i administracija u kojoj je on bio dio, izravni suučesnik u ovom ratnom zločinu. Štoviše, postoji i druga praktična strana ovog negiranja genocida te pritisaka i sredstava koje Srbija ulaže da spriječi usvajanje rezolucije na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, a to je očuvanje vlasti autoritarnog Vučićevog režima. Ulažući u nastavak antizapadnog revizionističkog narativa hranjenog resantimanom, koji prožima srpsko javno mnijenje, Vučić osigurava bazu razočaranih ljudi koje hrani svojim izbornim uspjesima. To radi svaki autoritarni režim, od Putinovog, preko Orbanovog i Erdoğanovog, do Vučićevog.
Da u Srbiji ima istinskog prava, pravde i demokratske svijesti, i sama bi bila pokrovitelj ove rezolucije u UN-u, zajedno s Republikom Srpskom i Bosnom i Hercegovinom.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
