Balkanske države ponovo dramatizuju svoj regionalni politički pejzaž, otkrivajući sklonost ka pretjeranom oslanjanju na skandalozne i alarmantne narative kako bi privukle pažnju velikih sila. Uostalom, više pažnje znači više poluga za lobiranje i vršenje pritiska.
Srbija i njena javnost su posebno vješte u raspirivanju domaće i međunarodne zabrinutosti, uglavnom zahvaljujući propagandnom duhu njenog autokratskog predsjednika. On ima jasan motiv: svako potencijalno rasplamsavanje u regionu skreće pažnju sa masovnih protestnih pokreta, koji trenutno prijete njegovom ostanku na vlasti.
Predsjednik Vučić je svoju spoljnu politiku izgradio na hedžingu, strategiji u međunarodnim odnosima pomoću koje se države kreću kroz neizvjesnosti i minimizuju rizike postizanjem saveza sa velikim silama. Umjesto da u potpunosti izbalansira i udruži se sa jednom ili protiv druge sile, „hedžing“ država zadržava dovoljno fleksibilnosti da izbjegne pretjerano oslanjanje – ili direktni antagonizam – prema bilo kojem pojedinačnom glavnom igraču, odnosno sili. Vučić se pokazao prilično vještim u ovom pristupu.
Međutim, ta strategija je postala kompleksnija s obzirom na stvaranje uslova za mir u Ukrajini i potencijalno otopljavanje odnosa između Rusije i Sjedinjenih Država – dva događaja koja slabe Vučićevu sposobnost da balansira više strana.
Posljednji primjer sklonosti Srbije ka „povremenom uzbunjivanju“ jeste naširoko objavljena najava „vojnog saveza“ sa Mađarskom. U suštini, u pitanju je jednostavno obnavljanje sporazuma o strateškoj odbrambenoj saradnji, dokumenta koji je na snazi od 2023. godine, i koji se produžava svake godine. Ovaj potez Srbije čini se uglavnom kao reakcija na izvještaje o pojačanoj odbrambenoj saradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova – novonajavljena deklaracija poziva i Bugarsku u savez, kada postigne „političku konsolidaciju”, navode hrvatski mediji.
Ova epizoda nas podsjeća na sličnu, o vještačkoj trci u naoružanju u regionu – ideji bez stvarnog utemeljenja. Ni Srbija i Hrvatska, kao ni Srbija i Albanija, nemaju gorućih bilateralnih sporova. Istovremeno, rizik od oružanog sukoba na Kosovu naglo je opao otkako je kosovski premijer konsolidovao kontrolu nad većinski srpskim sjeverom i protjerao uobičajene uzbunjivače – organizovane kriminalne grupe sa jakim vezama sa političkom elitom Srbije. Shodno tome, šira svrha ovih „saveza” ostaje nejasna. Ni Srbija, ni Hrvatska ni Albanija trenutno se ne suočavaju sa velikim sporovima, niti Srbija ima kapacitet da izvede vojni odgovor u vezi sa Kosovom.
Saradnja Hrvatske s Albanijom proizlazi iz tradicionalno jakih veza i činjenice da su se brojni etnički Albanci borili u hrvatskom ratu za nezavisnost 1990-ih – neki su zauzeli visoke položaje u hrvatskoj vojsci. U međuvremenu, Hrvatska je postavila cilj da ojača svoju odbrambenu industriju koju je naslijedila od bivše Jugoslavije i koju je od tada modernizovala, a kako bi se takmičila sa Srbijom. Odbrambeni sektor Srbije je značajno napredovao posljednjih godina, prodajom u zonama sukoba kao što su Ukrajina i Bliski istok, gdje je njena artiljerijska municija bila veoma tražena.
Uprkos buci u srpskim provladinim medijima oko „vojnog saveza“ sa Mađarskom – čiji je cilj da unaprijedi Vučićev imidž i na domaćem i na međunarodnom planu – mađarski mediji taj razvoj događaja nisu tretirali kao posebno značajan. Nadogradnja sporazuma sa nižeg administrativnog nivoa na dokument na ministarskom nivou, uglavnom je simbolična, predstavlja gest premijera Orbana prema Vučiću, vođen njihovim zajedničkim političkim i, navodno, koruptivnim ličnim interesima.
Osim toga, Mađarska je simbolično podržala Srbiju slanjem specijalnih policijskih jedinica tokom krize u koju je bio uključen Milorad Dodik. Pored preklapanja interesa – neki od njih su koruptivni – Srbija i Mađarska dijele određene ideološke stavove: oba režima su desničarski konzervativna, antiimigracijska i, po nekim stavovima, islamofobična, što je potencijalno važno u slučaju Bosne.
Ruska propaganda koristi ovu dinamiku kako bi tvrdila da je u Evropi nastao „ruski front“, prikazujući to kao dokaz slabosti NATO-a – posebno ako bi se nacije poput Slovačke ili Sjeverne Makedonije pridružile ovoj takozvanoj „moralističkoj balkansko-srednjeevropskoj transverzali“.
Svejedno, ove „mikro-antante“ evociraju inicijative iz međuratnog doba koje su u konačnici pale test vremena. Njihov osnovni nedostatak je nedostatak istinske posvećenosti. Za članicu NATO-a kao što je Mađarska, sklapanje saveza sa Srbijom koja nije članica predstavlja značajne rizike po ugled i visoke političke troškove kod kuće. Kao i sa mnogim prethodnim „savezima” i „vječnim prijateljstvima”, ovaj sporazum ne može da predstavlja ništa više od mastila na papiru – propagandnog alata za domaće i regionalne političke ciljeve.
Promišljajući o budućnosti, novi oružani sukob na Balkanu ostaje malo vjerovatan. Teorija zastrašivanja Srbije na Kosovu ispostavila se neuspješnom, a malo je vjerovatno da će sličan pristup uspjeti i Dodiku, koji nastavlja da testira strpljenje NATO-a kao garanta mira u Bosni i Hercegovini. Uprkos širim globalnim tenzijama, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija generalno su usklađene u pogledu Bosne i Hercegovine. Dodikova sklonost izazivanju kriza radi vlastitog opstanka vjerovatno će se vremenom smanjiti, baš kao i alarmantni narativi o savezima i nemirima.
Ipak, ovi događaji nisu bez značaja, jer ukazuju na narušavanje povjerenja u globalne saveze. Trvenja unutar NATO-a odjekuju na Balkanu i to je jedna od posljedica. Iako Rusija može iskoristiti percepciju nestabilnosti, direktna intervencija ostaje malo vjerovatna. Glavni problem ostaje uporna propaganda koja prikazuje region kao nestabilan, dugoročno jačajući autoritarne tendencije i demokratsko nazadovanje na Balkanu.
Članci objavljeni u rubrici „Stavovi“ odražavaju lično mišljenje autora i ne moraju se podudarati sa stavom Centra.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politikolog
