*U najosnovnijem značenju, tačka bifurkacije označava kritični trenutak u razvoju nekog sistema, kada mala promjena može dovesti do potpuno različitih ishoda. Termin potiče iz teorija haosa i nelinearna dinamika, ali se može primijeniti i na društvene procese.
Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen je tokom posjete Crnoj Gori 14. oktobra nazvala ambicioznim, ali dostižnim ciljem plan Podgorice da zatvori sva poglavlja u pregovorima sa EU sljedeće godine i postane 28. država članica EU do 2028. godine. Prema njenim riječima, Crna Gora može ostvariti postavljene ciljeve “ako ostane fokusirana na cilj i ujedinjena”.
Ali hoće li crnogorske vlasti uspjeti da ispune ovaj putokaz čelnice Evropske komisije?
Talas zvučnih hapšenja u Crnoj Gori, koji se dogodio početkom oktobra 2025. godine, simptom je značajnog zaoštravanja političke situacije u zemlji. Iza rešetaka su se našli ne samo poznati biznismen Aleksandar Mijajlović, koga povezuju sa nekadašnjom vladajućom, a sada opozicionom Demokratskom partijom socijalista (DPS), već i bivši visoki funkcioneri, uključujući bivšeg ministra odbrane i funkcionera DPS-a Predrag Bošković.
Ovaj slučaj dobija poseban značaj u kontekstu geopolitičkog sučeljavanja na teritoriji Zapadnog Balkana i može imati značajne posljedice ne samo za zemlju, već i za cio region.
Istorija (geo)političkog sučeljavanja
Žestoko sučeljavanje prozapadnih političkih snaga i struktura, koje se više orijentišu na Beograd, a ponekad i direktno na Moskvu, traje u Crnoj Gori od sredine 2010-ih, kada je zemlja pod rukovodstvom Mila Đukanovića i DPS-a uzela jasan kurs ka evroatlantskim integracijama. Crna Gora se uspješno priključila NATO-u u junu 2017. godine, čemu su prethodili veoma burni događaji. Prije svega, pokušaj državnog udara 2016. godine. Kako tvrdi istraga i presuda suda prve instance, koja je bila ukinuta, zavjerom su navodno rukovodili ruski agenti, a u pokušaju nasilne promjene vlasti učestvovali su srpski državljani (uključujući i penzionisanog komandanta srpske Žandarmerije) i prosrpsko-proruski političari iz Crne Gore. Cilj prevrata bio je, kako je navedeno na sudu, sprječavanje ulaska zemlje u NATO. Ali puč, kao i pokušaj da se zaustavi evroatlantska integracija Crne Gore, završili su se neuspjehom.
Krajem 2010-ih godina političko sučeljavanje u Crnoj Gori ulazi u novu fazu. U 2019. godini, spor oko Srpske pravoslavne crkve (SPC) doveo je do novog zaoštravanja. Kao odgovor na usvojeni Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji je predviđao povratak u državno vlasništvo manastira i hramova koje je koristila SPC, u zemlji se razvio širok pokret otpora. Masovne protestne akcije uz učešće vjernika — litije — uspjele su da ujedine protiv vlasti širok društveni i politički front. Sučeljavanje je kulminiralo porazom DPS-a na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020. godine. Uspjeh protivnika DPS-a učvrstili su i sljedeći parlamentarni, kao i predsjednički izbori, koji su se dogodili 2023. godine.
Odlazak sa vlasti Demokratske partije socijalista, čiji je lider dugi niz godina bio bivši predsjednik i bivši premijer Milo Đukanović, mnogi u Crnoj Gori i izvan nje, uključujući i Zapad, protumačili su kao pobjedu novih političara nad starom korumpiranom, autoritarnom vlašću. Ali, istovremeno, ne može se odbaciti ni činjenica da su, umjesto DPS-a – prozapadne političke snage, koja je smatrana nedovoljno demokratskom i optuživana za korupciju – na vlast, osim novih, proevropskih političara, došli i politički akteri koji se dugo orijentišu na Beograd (i lično na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića), a ponekad čak i na Moskvu (i Vladimira Putina). Dovoljno je primjetiti da je predsednik Skupštine Crne Gore trenutno Andrija Mandić, bivši lider proruskog Demokratskog fronta i optuženi u slučaju «državni udar».
Iako, zahvaljujući koalicionim dogovorima i pritiskom sa Zapada, do oštre promjene geopolitičkog kursa Crne Gore nakon 2020. godine nije došlo, članstvo u NATO-u i kurs ka evrointegraciji su očuvani, neke promene u spoljnoj politici i opštem geopolitičkom narativu ipak su primjetne.
Kao eklatantan primer može poslužiti slučaj «državnog udara». Nakon promene vlasti 2020. godine, presuda suda prve instance, kojom je izrečena osuđujuća presuda, ukinuta je apelacionim sudom 2021. godine. Kasnije je slučaj poslat na ponovno razmatranje. Ali konačne sudske odluke još uvijek nema, tačka u ovom procesu nije stavljena, a optuženi u slučaju su de fakto potpuno oslobođeni odgovornosti.
Na polju spoljne politike došlo je do naglog pogoršanja odnosa sa susednom Hrvatskom, prije svega, zbog usvajanja Deklaracije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu. Glasanje u Podgorici dogodilo se ubrzo nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN, protiv čega je žestoko protestovao Beograd. Zbog toga u regionu svi razumiju da je ovaj korak vladajuće koalicije Crne Gore bio neka vrsta «koraka srpske solidarnosti». To razumiju i u Zagrebu. Posljedica ovog glasanja bila je promjena narativa Hrvatske spoljne politike prema Crnoj Gori. Iako je Podgorica formalno zadržala podršku Zagreba na putu ka EU, u praksi su Hrvati faktički blokirali otvaranje narednog klastera u pregovorima između Crne Gore i Evropske unije krajem prošle godine i iznijelili cio spisak uslova za njegovo deblokiranje. S obzirom na to da se praktično sve tačke ovog spiska tiču bilateralnih problema koji su nastali tokom rata ili kao posljedica rata, odnosno da nikako nisu novi, očigledno je da je nova hrvatska politika na crnogorskom pravcu povezana upravo sa djelovanjem crnogorske vlasti u poslednjim godinama. To jest, ne može se ne vidjeti veza između dolaska apologeta «Srpskog sveta» u vladajuću koaliciju u Podgorici i pogoršanjem odnosa sa Zagrebom i, kao posledica toga, kočenjem procesa eurointegracije, iako «na riječima» sva crnogorska vlast navodno podržava ulazak u EU.
Slučaj Mijajlović
Skandalozni događaji koji se odvijaju u crnogorskom političkom životu danas, nastavak su promjena političkog pejzaža, koje su počele 2020. godine, i takođe mogu uticati na evrointegracione procese u zemlji.
Početkom oktobra 2023. godine u Crnoj Gori je uhapšeno nekoliko poznatih i uticajnih osoba. To je biznismen, po definiciji medija, «neformalni suvlasnik» “Bemax” — najveće građevinske kompanije u Crnoj Gori, Aleksandar Mijajlović, nekoliko bivših i aktivnih visokih funkcionera policije, službe bezbednosti, tužilaštva i bivši ministar odbrane, sada funkcioner opozicione Demokratske partije socijalista (DPS) Predrag Bošković.
Specijalno državno tužilaštvo (SDT) Crne Gore sumnjiči ih za stvaranje kriminalne organizacije koja je djelovala od 2018. do 2024. godine, a koju navodno predvodi Mijajlović. Osumnjičeni se terete za zloupotrebu službenog položaja i odavanje tajnih informacija u cilju sticanja nezakonite dobiti i vlasti, saopštilo je tužilaštvo. «Svaki član je imao unaprijed određeni zadatak i ulogu», postojala je «spremnost za primjenu nasilja i zastrašivanja». Takođe, kako tvrdi optužnica, postojao je «uticaj kriminalne organizacije» na vlast i medije.
Podgoričke “Vijesti” tvrde da je Mijajlović dobijao podatke tajnog nadzora, sadržaj presretnutih razgovora, a takođe je navodno imao pristup obaveštajnim podacima i zapisima Agencije za nacionalnu bezbednost (ANB) Crne Gore. Istovremeno, tužilaštvo tvrdi da je od 2018. do 2024. godine Mijajlović uticao na uređivačku politiku “Standard”, “Pobjeda”, “CDM”, “Portal Analitika”, “Antena M”, “Mportal” i “Portal ETV” (odnosno medija koji zauzimaju jasnu prozapadnu poziciju i kritikuju aktuelnu crnogorsku vlast).
Interesantno je da se u izdvojenim prepiskama koje je tužilaštvo iznijelo u javnost pominje i komunikacija Mijajlovića sa nekadašnjom novinarkom “Vijesti” Oliverom Lakić, koja je 2018. godine ranjena od strane kriminalnih grupa zbog svog pisanja, a dobitnica je i prestižne nagrade International Women of Courage Award koju joj je uručio tadašnji američki državni sekretar Mike Pompeo. Iako se, kao nekadašnja novinarka medija koji danas otvoreno podržava akciju tužilaštva, ne uklapa u narativ o navodnoj „mreži medija“ koju je koordinisao Mijajlović, i ona se našla na meti tužilačkih struktura. Njen istraživački portal Libertas Press poslednjih mjeseci objavljivao je tekstove o ponovnoj aktualizaciji slučaja „Državni udar“, što nikako ne odgovara interesima novih vlasti.
Prema tvrdnjama optužnice, tajne informacije koje je dobio od drugih optuženih, korišćene su za «stvaranje javnog mnjenja u cilju suzbijanja konkurencije, za ličnu i profesionalnu diskreditaciju ljudi, verskih i političkih organizacija i poslovnih struktura». Konkretno, tužilaštvo sumnjiči da je pomoćnik bivšeg šefa policije, koji takođe figurira u slučaju, davao Mijajloviću informacije o učesnicima i tačnom broju prisutnih na litijama koje je SPC organizovala krajem 2019. godine i tokom 2020. godine u vezi sa usvajanjem Zakona o slobodi veroispovesti. Među presretnutim razgovorima, koji se nalaze u materijalima slučaja, takođe postoji razmena poruka između Mijajlovića i Boškovića o zdravstvenom stanju sada pokojnog mitropolita Crnogorsko-primorskog SPC Amfilohija u vreme dok se liječio u medicinskom centru u Podgorici.
U odvojenom postupku Mijajlović je osumnjičen za rukovođenje kriminalnom organizacijom koja se od 2019. do 2021. godine bavila krijumčarenjem cigareta iz luke Bar.
Reakcija medija i političara
Savjet za samoregulaciju u oblasti medija (MSS), organ koji kontroliše rad najvećeg broja crnogorskih medija, osudio je opasne pokušaje kriminalizacije novinarskog rada.
Dušan Pajović, kolumnista “CDM”, tvrdi da se ideja takvog pristupa sastoji u tome da se svaka opoziciona ili kritička reč izjednači sa kriminalnom djelatnošću.
Urednici portala “M portal”, “Standard”, “Pobjeda”, “CDM”, “Portal ETV”, “Analitika” i “Antena M” kategorično su odbacili optužbe tužilaštva, nazivajući ih napadom na slobodu medija i pozvali su Johana Satlera, ambasadora Evropske unije u Crnoj Gori, da reaguje na «grubu i bez presedana zloupotrebu vlasti, koja pokušava da ućutka svaki kritički glas».
Demokratska partija socijalista, komentarišući posljednje događaje, nazvala je Specijalno državno tužilaštvo «bičem aktuelne vlade za borbu protiv političkih disidenata». «Specijalno državno tužilaštvo na čelu sa Vladimirom Novovićem deluje u skladu sa spiskom prioriteta koji mu je predstavila ova vlada, čiji rejting neprestano pada, stoga jedini spas vidi u bestidnom ocrnjivanju političkih oponenata», — izjavljuje DPS. Prema mišljenju ove partije, «Crna Gora ulazi u fazu otvorene diktature».
Predstavnici vlasti tvrde – cilj delovanja pravosudnih organa je borba protiv kriminala, u kojoj će država pobijediti.
Nakon privođenja nekoliko visokih funkcionera, potpredsjednik Vlade za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku, koordinator Biroa za operativnu koordinaciju organa obaveštajno-bezbednosnog sektora, lider «Demokratske Crne Gore» Aleksa Bečić čestitao je glavnom specijalnom tužiocu, direktoru Uprave policije i načelniku Sektora specijalne policije i njihovim timovima na istorijskim koracima u borbi «protiv svih vidova kriminala». U objavi na mreži “X” on je napisao da sa jedne strane «ide odlučna borba protiv kriminala, provjera i otvaranje tamnih tema prošlosti», dok sa druge – «buka, galama, podlost, napadi i, u suštini, strah i panika». «Država neće stati. Država će ići do kraja. Država će pobediti», – istakao je Bečić.
Ali kakve će posljedice imati ta pobeda?
Moguće posljedice
Prema mišljenju vlasti, rezultat aktuelnog delovanja pravosudnih organa treba da bude razbijanje starih kriminalnih klanova, tijesno povezanih sa DPS-om, koji su, uprkos boravku u opoziciji, još uvek imali značajan uticaj na društveno-politički život zemlje. Uspješna borba protiv kriminala i korupcije – kako se, očigledno, pretpostavlja – treba da postane važan argument na pregovorima sa EU.
Drugi rezultat – o kome se u vladinim kabinetima ne govori javno – postaće diskreditacija i konačno razbijanje ostataka uticaja Demokratske partije socijalista. To znači da u opoziciji neće ostati moćan, snažan igrač, koji ima dovoljno snage i inspiracije za promjenu vlasti. Zapravo, upravo to ima na umu DPS, kada daje izjave o približavanju diktature.
Takođe, vlasti ne uzimaju u obzir ni posljedice u smislu ograničavanja slobode govora. Jednokratna diskreditacija čitavog niza uticajnih opozicionih izdanja i novinara izgleda kao ciljano stvaranje problema za djelatnost od vlade nekontrolisanih medija upravo zbog njihovog stava.
Ako uspjeh u borbi protiv korupcije i kriminala bude plus na putu ka EU, onda će pritisak na novinare od strane vlasti i sužavanje demokratije u političkom životu donijeti Crnoj Gori velike probleme. Naravno, zvanična Podgorica će ubjeđivati Brisel da je riječ isključivo o gonjenju kriminalnih počinilaca, bez ikakve političke komponente. Dalji razvoj situacije pokazaće da li će se ta očekivanja ostvariti, da li će zaista posljednji događaji u crnogorskom političkom životu doprinijeti eurointegraciji zemlje, ili će je, naprotiv, usporiti.
Međutim, glavni rezultat aktuelnog djelovanja crnogorske vlasti biće druge posljedice.
Čime god se otvoreni slučajevi na kraju završili, jasno je da svjedočimo završnoj etapi političke tranzicije u Crnoj Gori, započete 2020. godine. Umjesto Demokratske partije socijalista Crne Gore — partije s lošom reputacijom i teretom prošlosti, ali i dosljedno prozapadnom politikom — u Podgorici se ozbiljno i dugoročno učvršćuje vlast koalicije sastavljene, s jedne strane, od novih, umjereno prosrpskih i nominalno prozapadnih snaga, a s druge od iskusnih i moćnih prosrpsko-proruskih političkih struktura. Hoće li Crna Gora s takvom vlašću uspjeti da ostvari cilj članstva u Evopskoj uniji za tri godine i da zadrži svoj evroatlantski kurs, posebno ukoliko se Beograd i Moskva tome suprotstave — pitanje je, zapravo, retoričko.
