Tokom okruglog stola u Sarajevu, učesnici diskusije nastojali su analizirati fenomen ruskog prisustva u regiji. Diskusiju, koju je moderirao Balša Božović, osnivač Regionalne akademije za demokratski razvoj (Srbija), organizirao je početkom oktobra Centar za studije Zapadnog Balkana (Crna Gora).
Najnoviji događaji u regiji potvrdili su i dopunili stavove iznesene tokom sastanka.
Promjena fokusa: Od humanitarnih do sigurnosnih prijetnji
Danas se na Zapadnom Balkanu čvrsto vjeruje da će rusko prisustvo u regiji biti ograničeno samo na „meku moć“ i da „čizma ruskog okupatora“ nikada neće kročiti u ovu zemlju. Prije svega, zbog odsustva granice s Rusijom, kao i zbog planinskog terena, koji otežava kretanje vojske. Međutim, čak i nekonvencionalna, nevojna sredstva miješanja u poslove regije mogu imati opasne posljedice.
To je živo pokazao slučaj „moldavskih kampova na Balkanu“, u kojima su ruski instruktori obučavali buduće agente destabilizacije kako da izazovu nemire tokom izbora u Moldaviji. Ovi paravojni „centri za obuku“, kako je poznato, djelovali su u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Tokom okruglog stola, istraživački novinari BIRN-a Bosna i Hercegovina, Nino Bilajac i Irvin Pekmez, te moldavski politikolog Roman Rusu, predstavili su detalje ovog slučaja.
Mnoge već dokazane činjenice potvrđuju da se radi o sistematskom djelovanju cijele ruske obavještajne mreže. Istovremeno, u Bosni i Hercegovini i Srbiji, ova aktivnost dugo je ostala nezapažena, sve dok službe za provođenje zakona i obavještajne službe u Kinjiševu nisu javno izvijestile o tome, a novinari sproveli istrage.
Korištenje Zapadnog Balkana kao „baznog kampa“ za pripremu hibridnih jedinica prvenstveno pokazuje ranjivost regije na ruske specijalne operacije, čak i one s paravojnom komponentom. „Moldavski slučaj“ jasno je pokazao da Rusija ima kapacitet da stvori direktnu sigurnosnu prijetnju u regiji. Nema garancija da se odredi ili pojedinačni saboteri, koje obučavaju ruski instruktori, pripremaju za „rad“ samo izvan Zapadnog Balkana.
Ovaj primjer moldavskih kampova dokazuje da se suština i format ruskog hibridnog uticaja u regiji pomjera iz humanitarne u sigurnosni domen. Učesnici okruglog stola naglasili su opasnost ovog trenda.
Cilj Moskve: Destabilizacija i „novo bure baruta“
Prijetnja destabilizacije na Zapadnom Balkanu, prema mišljenju stručnjaka, jeste stvarna, a štaviše, to je glavni cilj Rusije u regiji.
Kako je naglasio ukrajinski publicista Vitalij Portnikov, cilj politike Moskve je „stvaranje nestabilnosti“, „pretvaranje Balkana u novo bure baruta“, kako bi „ojačala svoje vanjskopolitičko prisustvo i suočila se sa Zapadom“. U ruskom konceptu vanjskih odnosa, saveznici su samo instrumenti, a teritorije koje traže odnose s njom odskočne su daske za nove ofanzive, primijetio je.
Međutim, lokalni stručnjaci su uvjereni da Rusija neće uspjeti uvući regiju u novi oružani sukob.
Reuf Bajrović, potpredsjednik Alijanse SAD-Evropa (Vašington), uvjeren je da su interesi Rusije i interesi lokalnih elita dijametralno suprotni kada je u pitanju prijetnja ozbiljne destabilizacije.
„Na osnovu onoga što smo vidjeli iz brojnih izvještaja i obavještajnih podataka koji su javni, te iz javnih izjava, mislim da su Rusi očekivali da će Srbi kao nacija započeti neku vrstu destabilizacije, što bi Rusima dalo priliku da imaju još dublji uticaj na srpski narod“, rekao je. Međutim, po njegovom mišljenju, objektivne okolnosti na terenu na Zapadnom Balkanu dijametralno su drugačije od onih iz 1990-ih. Politički alati za ostvarivanje interesa su prihvatljivi, ali ništa više. „Ne možete tako lako uvjeriti srpski narod da ode na Kosovo“, dodao je.
Može se primijetiti da je, vjerovatno zbog ovog „sjećanja na rat“ i nespremnosti da se bori u još jednom, sukob na sjeveru Kosova, u Banjskoj, ostao lokalizovani sukob i nije eskalirao u nešto veće. Jasno je da je prisustvo snaga NATO-a i KFOR-a bio glavni ograničavajući faktor u ovom slučaju, ali nespremnost elita i društva da situaciju pretvore u sukob takođe igra važnu ulogu.
Prema Bajroviću, i Milorad Dodik se suočio s izborom hoće li krenuti prema daljnjoj eskalaciji.
Dugo vremena, izjave ruskih zvaničnika i publikacije u ruskim medijima bile su usmjerene na eskalaciju situacije u Republici Srpskoj (RS) i u Bosni i Hercegovini (BIH) u cjelini. Moskva je snažno podržavala Dodika u njegovim secesionističkim težnjama i akcijama usmjerenim na destabilizaciju BiH, čak do tačke raspada države i rizika od oružanog sukoba. Međutim, kako su pokazali nedavni događaji u Republici Srpskoj, lider bosanskih Srba i politički establišment RS suzdržali su se od eskalacije i napravili korak unazad. Odluka Narodne skupštine Republike Srpske da povuče zakone i odluke koji su bili u suprotnosti s Ustavom BiH, a koje je Zapad kritikovao, ali je Moskva aktivno podržala, ukazuje na to da bosanski Srbi – čak i oni najproruskiji – nisu spremni da izazovu ozbiljne sukobe s nepredvidivim posljedicama. I oni se sjećaju 1990-ih.
Ruski uticaj kao rezultat zahtjeva lokalnih elita
Nestandardni pogled na rusko prisustvo na Balkanu predstavio je Vitalij Portnikov na okruglom stolu u Sarajevu. Uvjeren je da ruski uticaj uglavnom zavisi od lokalnih elita „koje održavaju njegovo postojanje“. Po njegovom mišljenju, nakon raspada Jugoslavije, nije samo Rusija nastojala biti prisutna u regiji, već su i lokalni lideri pokušavali osigurati podršku Moskve kako bi ojačali vlastite pozicije.
Reuf Bajrović se složio s ovim mišljenjem, napominjući da regija nikada nije živjela pod ruskom vlašću i da je ruski uticaj na Zapadnom Balkanu rezultat djelovanja lokalnih elita.
Kako je Portnikov naglasio, lideri bivših jugoslovenskih republika, prvenstveno Srbije i Crne Gore, sami su pozvali Rusiju, nadajući se da će ona postati saveznik njihovih vlastitih ambicija i ojačati njihove pozicije.
U skorijoj istorijskoj perspektivi, možemo se prisjetiti Mila Đukanovića i njegove odluke da ruski novac učini aktivnim sudionikom u crnogorskoj ekonomiji.
Danas se Beograd i srpski lider Aleksandar Vučić ponašaju kao glavni partneri Rusije u regiji. Do prije samo nekoliko dana, ime Milorada Dodika moglo se spominjati uz Vučićevo, ali njegovo povlačenje u Republici Srpskoj signalizira promjenu situacije. Vučić ostaje, i potrebno mu je nekoliko ključnih stvari od njegovih ruskih prijatelja.
Prvo – blokiranje priznavanja nezavisnosti Kosova u Savjetu bezbjednosti, tj. u UN-u. Drugo – jeftin plin. Postoje i druga pitanja, ali ova dva su ključna, jer bi neuspjeh u prvom garantovao politički kolaps sadašnjih srbijanskih vlasti, a u drugom – krizu u srpskoj ekonomiji.
Kada se interesi lokalnih balkanskih elita poklapaju s interesima Rusa, slijedi produktivna saradnja, kao u slučaju blokiranja priznanja Kosova.
Kada se njihovi interesi razilaze, nastaju otvoreni ili prikriveni sukobi i krize.
U Crnoj Gori, s Đukanovićem, došlo je do potpunog prekida odnosa i pokušaja nasilnog svrgavanja bivših „partnera“ – do „državnog udara“ s ciljem sprječavanja pristupanja zemlje NATO-u.
Srbija rizikuje energetsku krizu: prvo, zato što ruska strana odbijada proda NIS srpskim (ili drugim nesankcioniranim) vlasnicima, dovodeći u opasnost snabdijevanje naftnim derivatima; drugo, zato što je Kremlj odbio da potpiše dugoročni ugovor o snabdijevanju plinom (jer su Rusi vjerovatno odlučili da kratkoročni aranžmani o plinu služe kao garancija protiv nacionalizacije „Naftne industrije Srbije“).
Srbija kao uporište ruskog uticaja
Politikolog Boris Varga iz Novog Sada detaljno je tokom okruglog stola govorio o situaciji u Srbiji i njenoj ulozi u širenju ruskog uticaja.
„Rusija i Srbija ostaju glavni destabilizirajući faktori u regiji“, naglasio je, dodajući da je „Srbija istovremeno i izvor i kanal tog uticaja.“
Srpski politikolog izrazio je ogorčenje što evropske institucije pokazuju nedostatak interesa za regiju, što prijeti nazadovanju demokratije, porastu autoritarnih tendencija i stvara prostor za jačanje Rusije.
Posebno je izrazio ogorčenje što se EU ne protivi Vučićevom autoritarizmu, ne mari za nazadovanje demokratije, ne podržava pravedne zahtjeve demonstranata, ne naglašava potrebu za poštenim izborima i ne zahtijeva uvođenje sankcija Rusiji kao preduslov za evropske integracije.
Međutim, ovaj stav neintervencije je očigledno već preispitan — samo nekoliko dana nakon Varginih izjava u Sarajevu, Evropski parlament usvojio je najoštriju rezoluciju o Srbiji, zahtijevajući pridržavanje demokratskih normi i uvođenje sankcija Ruskoj Federaciji.
Ostaje da se vidi da li će Brisel zaista uspjeti da politiku Srbije prilagodi EU. Ipak, u najmanju ruku, EU jeste pokazala da više ne toleriše i neće tolerisati autoritarni i proruski kurs Beograda.
Viševektorska priroda ruskog uticaja: Ne samo Beograd
Dugotrajna tolerancija EU prema saradnji srbijanske vlade s Rusijom dovela je do toga da se Srbija efektivno pretvorila u uporište ruskog uticaja – posrednika preko kojeg Moskva ostvaruje svoje ciljeve u regionu. Međutim, tokom okruglog stola, stručnjaci su upozorili da se Beograd ne doživljava kao jedino „rusko regionalno središte“.
Prema riječima stručnjaka, postoje mnogi „portali“ preko kojih Rusija ostvaruje svoj uticaj u regionu.
S jedne strane, određeni regionalni političari održavaju direktan kontakt s ruskim liderima bez posredovanja Beograda. Glavni ruski sagovornik je Milorad Dodik, koji se od 2022. godine sastao s Putinom najmanje šest puta.
Nadalje, sama Republika Srpska postala je značajan centar za širenje ruskog uticaja.
Bosanski novinari i stručnjaci naglasili su da Republika Srpska trenutno funkcioniše kao važno središte ruskog prisustva u regionu – i neslužbenog i službenog. Čak i diplomatsko predstavništvo u Bosni i Hercegovini svoje glavne aktivnosti ne obavlja u glavnom gradu, Sarajevu, već u Istočnom Sarajevu (Republika Srpska), dok je u Banjoj Luci otvoren kancelarija Ruske ambasade u BiH s nejasnim pravnim statusom.
Zanimljiva činjenica spomenuta tokom diskusije bila je da se od 2022. godine broj osoblja Ruske ambasade u Sarajevu značajno povećao, uglavnom zbog diplomata protjeranih iz drugih zemalja zbog špijunaže ili sigurnosnih problema.
S druge strane, govornici, uključujući bosanskog političkog naučnika Omara Memiševića, podsjetili su na snažan mađarski uticaj u regiji, koji se u mnogim aspektima može tumačiti kao produžetak ruskog uticaja.
Zaključci
- Ruski uticaj na Zapadnom Balkanu ostaje multivektorski i hibridan, ali pokazuje tendenciju prelaska u sigurnosnu sferu (ruski paravojni kampovi za moldavske građane u Srbiji i Bosni i Hercegovini).
- Regija održava otpornost na destabilizaciju zbog sjećanja na ratove iz 1990-ih i nespremnosti da se izazove novi vojni sukob, ali prijetnja ostaje stvarna zbog zamrznutih sukoba i vanjskog (ruskog) uticaja usmjerenog na rasplamsavanje regionalnih podjela.
- Lokalne elite igraju ključnu ulogu u održavanju ili ograničavanju ruskog uticaja. Upravo regionalna potražnja za ruskim prisustvom određuje obim ruskog učešća u poslovima regije.
- Politika EU prema regiji mora uzeti u obzir opasnost od širenja ruskog uticaja. Evropska unija sada počinje da revidirasvoju politiku prema Srbiji, što bi mogao postati važan korak ka smanjenju uloge Beograda kao ruskog uporišta na Zapadnom Balkanu.
- Republika Srpska je, nakon Beograda, drugi centar ruskog uticaja u regiji. Nedavni događaji u RS i Dodikovo povlačenje od eskalacije stvaraju priliku za smanjenje uticaja Rusije na RS, Bosnu i Hercegovinu i regiju u cjelini.
- Optužbe protiv Mađarske da je „agent Moskve“ na Balkanu moraju se ozbiljno ispitati unutar EU, ali prije svega unutar NATO-a.
Analitička grupa CWBS-a
