Uvod: „Tako danas Vučić i njegovi Dikovići pričaju bajke o partizanima iz 1918., dok zaboravljaju one iz 1945. Govore o pobjedama koje se nisu desile, a ćute o porazima koje su priredili četnici. Prave spomenike porazima, zaboravljaju heroje. Njeguju korov fašizma, gase vatre antifašizma. A u toj zemlji, kad se istorija napiše po mjeri moći – sloboda postaje fikcija. Jer kad partizane izbacite iz učionica, a četnike ubacite u lektiru – onda je sve dozvoljeno.“
Zamislite da vam general Vojske Srbije kaže da su partizani probijali Solunski front. Da, da – 1918. godine. Skoro tri decenije prije nego što su ti partizani zapravo postojali. Ne, to nije skeč iz „Top liste nadrealista”, nego izjava bivšeg načelnika Generalštaba Ljubiše Dikovića, izrečena na Dan pobjede, 9. maja 2024.
I niko se nije nasmijao.
Jer kad živite u zemlji gdje se istorija piše po nalogu, a briše po potrebi, smijeh je luksuz. Srbija više ne revidira istoriju – ona je centrifugira, prekraja, zloupotrebljava. I to s podrškom iznutra, ali i s malignom pomoći izvana. A ime te pomoći – znamo ga svi: Rusija.
Dokle ide to ludilo?
Po toj logici ispada da je „Oslobođenje Beograda“ datum kad su navodno četnici oslobodili grad uz pomoć nekakve „ruske armije“, a ne Crvene armije koju su sačinjavali Ukrajinici i drugi narodi. Dan pobjede nad fašizmom je postao dan izjednačavanja dželata i žrtve. Operacija Halijard – koja je trajala tri mjeseca i podrazumijevala evakuaciju savezničkih pilota – tretira se kao cijeli Drugi svjetski rat. Četnici, koji su tih godina kolaborirali s okupatorima i vodili građanske ratove s partizanima, danas se predstavljaju kao oslobodioci.
Dokumenta? Pokolji? Saveznički izvještaji? Nema veze. Bitna je emocija. A emocija je: „Naši su pomagali Amerikancima, znači mi smo bili na pravoj strani.” Na čijoj strani? Onoj koja je s nacistima potpisivala paktove, progonila komuniste i klala civile?
Ljubiša Diković nije izuzetak. On je simptom.
Simptom države u kojoj su spomenici NOB-a obrasli u korov, dok se gvožđe reflektora baca na spomenike Prvog svjetskog rata. Gdje spomenik Ljubu Čupiću – čovjeku koji se smijao smrti – danas predstavlja provokaciju, dok se za Dražu Mihailovića planiraju nove škole i trgovi. Gdje je Sutjeska ruglo, a Ravna Gora svetilište.
U tom svijetu, gdje je „pomirenje“ eufemizam za kapitulaciju pred fašizmom, više ništa nije nelogično. Jer logika je postala neprijatelj režima.
A kako sve to prolazi? Uz tišinu i blagoslov Rusije.
Nije ovo samo domaća, kućna produkcija srpskog sveta, a ne. Ovdje su ruski producenti potpisani u špici.
Gledajte pažljivo:
- Ruska ambasada u Beogradu svake godine 9. maja organizira manifestaciju „Besmrtni puk“ – ruski izvozni alat za istorijski revizionizam. Započeo kao komemoracija, završio kao ideološka parada.
- Sputnik Srbija i RT Balkan u tekstovima sistematski izjednačavaju partizane i četnike, glorifikuju Dražu, veličaju Nedića, a antifašizam svode na „komunističku obmanu“.
- Marija Zaharova, glavna glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova, prije dvije godine izjavila je:
„Srbija i Rusija imaju zajedničku istorijsku misiju – borbu protiv falsifikovanja istorije.“
Prevedeno: mi ćemo zajedno pisati novu istoriju, po Putinovoj i Vučićevoj mjeri. Bez Tita, bez partizana. Samo četnici, Halijard i neki imaginarni Beograd 1918. u kojem maršira Gagarin, a salutira Sveti Sava. Distopija kao takva.
I RS u toj šemi ima ulogu – kao paradržavni hologram istorije
U Republici Srpskoj se danas 9. januar slavi kao „Dan Republike“. Iako je to dan kad je počelo etničko čišćenje. Istovremeno, zaboravlja se 25. maj – dan kada su partizani 1944. razbili desant na Drvar i spasili Tita i Narodnooslobodilački pokret.
U školama se ne uči o partizanima, nego o „srpskoj vojsci“ u ratovima iz snova i „dva oslobodilačka pokreta“. U medijima se propagira teza da su četnici „greškom proglašeni kolaboracionistima“. A onda u Beogradu, Vučić sa sveštenstvom Srpske pravoslavne crkve polaže vijence na groblju srpskih žrtava iz Prvog rata – ali ne ode na Tjentište. Jer šta će mu podsjetnik da su komunisti vodili borbu kad je SPC bila – na drugoj strani.
Zašto Srbiji smetaju partizani?
Zato što podsjećaju. Zato što svjedoče i ukazuju na strane u Drugom svjetskom ratu.
Podsjećaju da je Srbija 1941. ćutala, kolaborirala i pravila logore za Jevreje i Rome. Podsjećaju da su prve ustanke dizali antifašisti, ne „srpski domaćini“. Podsjećaju da su Dražini četnici klali civile, a ne Hitlera i vojnike Vermahta.
I zato ih treba zaboraviti. Ili još gore – izjednačiti s četnicima. Pa imamo „pomirenje dva antifašistička pokreta“, gdje su jedni oslobađali Jasenovac, a drugi pravili pokolje – u Pljevljima, Foči i Goraždu.
U takvom okruženju, sloboda je privremena, a fašizam – samo čeka redi afirmaciju.
Tonino Picula i „smrdljivo đubre iz EU“
U sve to upada i jedan Tonino Picula. Evropski zastupnik koji je, zamislite skandala, pozvao na minut ćutnje za žrtve tragedije u Novom Sadu. A onda rekao ono očito: Srbija neće u EU dok ne uvede sankcije Rusiji.
Sankcije Rusiji? To Srbija ne prašta!
Vučić ga je odmah označio kao „potrčka Hrvatske“ i „nepristojnog čovjeka“. Vulin je dodao: „ustaško đubre“. Vučićević ga je nazvao „smrdljivim đubretom“. I sve to samo jer je rekao da Srbija ne može biti istovremeno u briselskom salonu i u moskovskom rovokopaču.
Ali nije problem Picula. On je samo lakmus papir. Problem je što je cijeli režim – od Pink televizije do Patrijaršije – postao jedna crna rupa u kojoj nestaje istorijska istina. A problem je, možda i veći, što ni tzv. opozicija Srbije ne vidi problem. Da mogu, bili bi veći Vučići od Vučića.
Solunski front, iz kolijevke
Tako danas Vučić i njegovi Dikovići pričaju bajke o partizanima iz 1918., dok zaboravljaju one iz 1945. Govore o pobjedama koje se nisu desile, a ćute o porazima koje su priredili četnici.
Prave spomenike porazima, zaboravljaju heroje.
Njeguju korov fašizma, gase vatre antifašizma.
A u toj zemlji, kad se istorija napiše po mjeri moći – sloboda postaje fikcija.
Jer kad partizane izbacite iz učionica, a četnike ubacite u lektiru – onda je sve dozvoljeno.
Zaključno: Ko ne zna istinu, ponoviće zločin
Dragi moji, ovo nije tekst o prošlosti. Ovo je upozorenje za budućnost. Ako dopustimo da se istorija pretvori u bajku, bajka će se završiti krvavim poglavljem.
Ako zaboravimo da je fašizam izgubio 1945., imaćemo novu 1941.
I dokle god partizani budu nepoželjni, a četnici uzor, mi smo društvo koje se ne bori s istinom, nego je zakopava.
A kad se istina zakopa – zna se šta raste iz tog tla.
Fašizam. Ponovo. Samo u boji i s blagoslovom SPC-a, Moskve i Andrićevog venca.
Dragan Bursać. Profesor filozofije, kolumnista i novinar (BiH).
Članci objavljeni u rubrici „Stavovi“ odražavaju lično mišljenje autora i ne moraju se podudarati sa stavom Centra.
