Globalne geopolitičke turbulencije, rušenje stabilnih međunarodnih partnerstava i sve veći sigurnosni izazovi sa kojima se Evropa suočava, prvenstveno vezani za rusku agresiju na Ukrajinu, utiču na geopolitički osjetljiv Zapadni Balkan. Osjećaj nesigurnosti i napori da se samostalno osigura vlastita bezbjednost postaju sve prisutniji u regionu. To dovodi do fragmentacije sigurnosnog pejzaža Zapadnog Balkana i formiranja i dalje ne neprijateljskih, ali već antagonističkih tabora (udruženja).
U tim uslovima, određene snage, uključujući i spoljne aktere, zainteresirane za još veću destabilizaciju, dobijaju izvanredne mogućnosti da prošire svoj uticaj i intenziviraju zloćudne aktivnosti.
Tiranska deklaracija
Ministri odbrane Albanije, Kosova i Hrvatske (Piro Vengu, Ejup Maćedonci i Ivan Anušić), 18. marta u Tirani, potpisali su Deklaraciju o vojnom savezu. Kako je navedeno, strane imaju za cilj saradnju u izgradnji odbrambenih kapaciteta i odbrambene industrije, povećanje interoperabilnosti između oružanih snaga triju zemalja kroz zajedničke vježbe i razmjenu vojnih iskustava, suprotstavljanje hibridnim prijetnjama i podršku evroatlantskim i regionalnim odbrambenim integracijama Kosova.
Potpisnici su istakli da je ova trilateralna saradnja zasnovana na duhu prijateljstva i posvećenosti dobrosusjedskim odnosima, miru i sigurnosti. Naglašeno je da sporazum nema namjeru da stvara prijetnje bilo kojoj vanjskoj strani, što predstavlja dodatni korak ka podršci regionalnoj stabilnosti. U Deklaraciji se naglašava važnost zajedničkog odgovora na sigurnosne izazove, hibridne prijetnje i druge rizike za region.
„Imamo zajedničku procjenu prijetnji u krhkom sigurnosnom okruženju“, naglasio je ministar Vengu.
Ministar Maćedonci je istakao da „svrha ove saradnje nije da se ugrožava bilo ko, već da se pošalje poruka onima koji namjeravaju da ugroze region“, „poruka svakoj zemlji, koja ima za cilj da destabilizuje, da smo zajedno“. „Zajedno sa Albanijom i Hrvatskom, Kosovo je jače, region je sigurniji, a mir održiviji“, naglasio je on.
„Tri države će biti spremne da se suoče sa budućim bezbjednosnim izazovima u jugoistočnoj Evropi“, napomenuo je Anušić.
Prema riječima hrvatskog ministra, postoji mogućnost da se i Bugarska ubuduće pridruži trilateralnom vojnom savezu.
Gnijev Beograda
U saopštenju objavljenom kasno uveče 18. marta, Ministarstvo spoljnih poslova Srbije nazvalo je Deklaraciju potpisanu u Tirani „provokacijom“ i korakom koji podriva regionalnu stabilnost. Slično mišljenje iznijeli su i načelnik odbrane Srbije i predsjednik zemlje. Beograd je posebno ogorčen činjenicom da je „takozvanom Kosovu“ dozvoljeno da potpiše dokument.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je i da je potpisivanje Deklaracije „kršenje subregionalnog sporazuma o kontroli naoružanja iz 1996. godine“.
Potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar obrane Anušić, komentarišući izjave visokih zvaničnika Srbije, napomenuo je: „Prošlo je vreme kada je Hrvatska pitala Beograd šta smije i kako treba da radi, i to se više nikada neće ponoviti. Mi smo 35 godina nezavisna država, prošli smo pet godina agresije i politike koja je širila takav narativ. Hrvatska ima pravo potpisivanja memoranduma. Kosovo je prijateljska nacija, koju smo mi priznali, a i druge zemlje će se pridružiti ovom memorandumu. U dokumentu se ne pominje Srbija, agresija, niti bilo kakva aktivnost koja bi mogla da ugrozi bilo koga, pa ni Srbiju.
Premijer Andrej Plenković rekao je da su Hrvatska, Albanija i Kosovo potpisale Deklaraciju na osnovu vlastitih odluka i procjena, dodajući da o tome ne trebaju nikoga pitati, ni Srbiju ni NATO. „Ovo je memorandum o zajedničkoj saradnji, u njemu nema neprijateljske prirode“, rekao je Plenković.
Eksperti su pak primijetili da je ocjena predsjednika Srbije o protivrječnosti između Deklaracije Albanije, Kosova i Hrvatske i Sporazuma iz 1996. godine očigledno netačna. Prije svega, to je zbog različitih potpisnika i različite tematike oba dokumenta.
Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja potpisan je 14. juna 1996. godine u Firenci, kao dio Dejtonskog sporazuma, na osnovu Aneksa 1B – član IV, koji je dao osnovu za uspostavljanje režima kontrole naoružanja između Republike Hrvatske, Savezne Republike Jugoslavije u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine. Proglašenjem nezavisnosti Crne Gore, broj strana potpisnica Sporazuma promijenjen je na četiri – Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Crnu Goru i Srbiju.
Subregionalni sporazum o kontroli naoružanja uspostavlja sistem mjera i procedura za smanjenje broja naoružanja na dogovoreni nivo. Dokument sadrži konkretna brojčana ograničenja za pet kategorija naoružanja (tenkovi, oklopna borbena vozila, artiljerija (75mm i više), ratni avioni i jurišni helikopteri); odredbe o mehanizmu praćenja putem inspekcija, razmjene informacija i verifikacije. Prava i obaveze koje proizilaze iz Ugovora su pravno obavezujuće.
Albanija nikada nije potpisala Subregionalni sporazum o kontroli naoružanja, niti je bila dio Dejtonskog mirovnog procesa, tako da po definiciji ne može kršiti sporazume od prije skoro 30 godina.
Kosovo su čak i sami Kosovari prije 29 godina smatrali dijelom teritorije Srbije (nezavisnost je proglašena tek 2008. godine).
Tužbe Srbije prema Hrvatskoj otvaraju još jedno, uopštenije pitanje: može li Deklaracija potpisana u Tirani kršiti Sporazum o broju jedinica vojne opreme? Stručnjaci kažu da ne može, jer su Albanija, Kosovo i Hrvatska zapravo potpisale politički memorandum, svojevrsnu deklaraciju namjere, u kojoj nema konkretnih brojeva u vezi sa proizvodnjom ili nabavkom tenkova, oklopnih vozila, artiljerije, ratnih aviona i helikoptera.
Što se tiče ogorčenosti Beograda zbog potpisivanja Tiranske deklaracije od strane „Republike Kosovo“ kao posebne države, ovde je sve jednostavno – Hrvatska i Albanija su priznale Kosovo, a sa stanovišta ove dvije vlade, saradnja je u potpunosti u zakonskim okvirima.
Srpsko-mađarski plan
Rukovodstvo Srbije, uprkos svim uvjeravanjima potpisnika „Deklaracije trojke“ (uglavnom Hrvatske) o nepostojanju agresivnih namjjera prema bilo kojim spoljnim stranama, protumačilo je uniju Zagreba, Tirane i Prištine kao agresivni blok koji je usmjeren na Beograd. „Počeli su trku u naoružanju u našem regionu, ovo je teška situacija za nas, naravno, nije lako, ali razumjeli smo njihovu poruku. I sačuvaćemo našu zemlju, odvratiti ih, i uvijek je uspješno braniti od svakog potencijalnog agresora, pa i ovako moćnog“, naglasio je Vučić.
Neposredno nakon potpisivanja deklaracije u Tirani, predsjednik Srbije je o tome razgovarao sa generalnim sekretarom NATO-a Markom Ruteom i čelnicima Evropske unije, ali, „osim sleganja ramenima i ‘ma dobro, desilo se’, nisam mogao da očekujem niti dobijem bilo kakav drugi odgovor“. Beograd je iskoristio nedostatak osude Brisela prema potpisnicima Tiranske deklaracije da opravda svoje dalje korake. Bukvalno nekoliko dana kasnije, provladini mediji u Srbiji objavili su da su Vučić i mađarski premijer Viktor Orban već ušli u „ozbiljne pregovore o vojnom savezu dvije zemlje“, što je bio odgovor Srbije na Deklaraciju o vojnom savezu koju su u Tirani potpisale Hrvatska, Albanija i „takozvano Kosovo“. Ministar odbrane Srbije Bratislav Gašić i mađarski ministar odbrane Kristof Salaj-Bobrovnički potpisali su 1. aprila u Beogradu, u prisustvu predsjednika Aleksandra Vučića, Plan bilateralne vojne saradnje dva ministarstva za 2025. godinu. Tim dokumentom implementira se i precizira Sporazum potpisan 2023. godine između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike mađarske na polju odbrane.
„Ovo je nastavak naše veoma važne saradnje. Strateška saradnja Srbije i Mađarske u oblasti odbrane jedan je od najvažnijih aspekata naše sveobuhvatne strateške saradnje. Od svih zemalja u regionu, Srbija ima najrazvijeniju i najintenzivniju odbrambenu saradnju sa Mađarskom po broju i značaju zajedničkih aktivnosti“, rekao je Vučić nakon potpisivanja. On je istakao da su ključni elementi ovih odnosa međuvojna saradnja, koja se ogleda u izvođenju bilateralnih i multinacionalnih vježbi, kao i vojno-tehnička saradnja u nabavci naoružanja. Vučić je, takođe, izrazio uvjerenje da će dogovori o zajedničkim aktivnostima dovesti do daljeg približavanja i stvaranja vojnog saveza ili unije Srbije i Mađarske.
Mađarski ministar odbrane Salaj-Bobrovnički istakao je da je Plan bilateralne vojne saradnje podigao saradnju dvije zemlje na još viši nivo, što će doprinijeti jačanju mira i stabilnosti na Zapadnom Balkanu.
Vučić je 3. aprila, na marginama regionalne konferencije u Sofiji, iznio svoje argumente u korist razvoja vojne saradnje Srbije i Mađarske, ističući ne toliko direktan odgovor na akcije Hrvatske, Albanije i Kosova, koliko pokušaj suprotstavljanja bezbjednosnim rizicima. Ne radi se o „političkim kontramjerama“, već o „dubokom i sveobuhvatnom pokušaju da se odgovori na sigurnosne izazove“, napomenuo je. Ono što danas brine Beograd je nepoštovanje Briselskog sporazuma i situacije u Republici Srpskoj od strane Prištine, rekao je predsjednik Srbije.
Drugim riječima, Srbija će zajedno sa Mađarskom, ili uz njenu pomoć, braniti svoje interese kako u procesu rješavanja pitanja Kosova, tako i u rješavanju tekuće krize u Bosni i Hercegovini.
Pesimistična perspektiva
Srpski predsjednik je u pravu da se dokument potpisan 1. aprila ove godine ne može posmatrati samo kao odgovor na Deklaraciju Albanije, Kosova i Hrvatske. Sporazum između Vlade Republike Srbije i Vlade Mađarske o jačanju strateške saradnje u oblasti odbrane, kojim je predviđeno donošenje godišnjih planova saradnje sa listom zajedničkih mjera u oblasti odbrane, na snazi je dvije godine. Dakle, objektivno gledano, upravo se savez Tirane, Prištine i Zagreba prije može smatrati odgovorom na strateško odbrambeno partnerstvo Beograda i Budimpešte.
Drugi aspekt koji se ne može zanemariti, a ostaje „iza kulisa“, jeste „sjenka Rusije“ iza vojnog saveza Srbije i Mađarske. Srpski i mađarski lideri otvoreno ističu svoja proruska osjećanja, izražavajući ponos zbog prijateljstva sa Moskvom. I, ako se u slučaju NATO saveznice Mađarske radi o Orbanovoj geopolitičkoj igri i pokušajima dobijanja finansijske i ekonomske koristi, u slučaju Srbije postoji i aktivna saradnja sa Rusijom u vojnoj oblasti.
Podsjetimo, Srbija od 2013. godine zvanično ima status posmatrača u Parlamentarnoj skupštini Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (PS ODKB), odnosno u vojnom bloku koji je osmislila Rusija. Taj status važi i danas, a kontakti na nivou Skupština Srbije – Parlamentarna skupštine ODKB aktivno su u toku. I to uz stalnu interakciju potpredsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vulina i šefa bezbjednosti Rusije.
Razvoj saradnje Beograda i Budimpešte na vojnom planu ne samo da će stvoriti povoljne uslove za promociju srpskih interesa širom regiona, već će postati i prilika za jačanje indirektnog prisustva Rusije u jugoistočnoj Evropi. S obzirom da je mađarski kontingent prisutan u dvije regionalne mirovne misije – EUFOR Altea Evropske unije u Bosni i Hercegovini i KFOR pod vodstvom NATO-a na Kosovu – Beograd i Moskva mogu značajno povećati svoj uticaj na razvoj događaja na Zapadnom Balkanu.
U regionu postoji trend potcjenjivanja postojećih prijetnji. Konkretno, smatra se da su najavljeni regionalni vojni savezi samo „tigrovi od papira“, te da je destabilizujući potencijal vanjskih aktera i dalje veoma ograničen. Međutim, slabljenje jedinstva unutar NATO-a i Zapada u cjelini usljed pogoršanja sigurnosne situacije u Evropi, prvenstveno zbog nepostojanja pravednog i trajnog mirovnog aranžmana za Ukrajinu, ne daje osnova za optimistične poglede. U kontekstu nastupajućih globalnih događaja, dezintegracija zajedničkog sigurnosnog polja Zapadnog Balkana na zasebne antagonističke fragmente i aktiviranje unutrašnjih i vanjskih destruktivnih snaga, u sadašnjim realnostima, može samo implicirati skretanje regije ka manje sigurnoj i manje stabilnoj situaciji.
