U Crnoj Gori, članstvo u EU nije samo obećano, već je i oslikano na avionima: krajem februara, vlada je pokrenula kampanju „28×28 – Sljedeća članica EU“ i doslovno stavila svoju ambiciju evropskih integracija na trup aviona Air Montenegro. Premijer Milojko Spajić nazvao je ovaj slogan „strateškom porukom države“. Prevedeno sa političkog jezika, to znači da vlasti pozicioniraju pristupanje EU ne kao san, već kao gotovo kalendarski plan: zatvoriti pregovaračka poglavlja do kraja 2026. i ući u EU do kraja 2028. godine. Implementacija ovih rokova je ključni cilj rada sadašnje 44. Vlade Crne Gore. Istovremeno, u crnogorskom parlamentu sve glavne političke snage – uključujući prosrpske i proruske, poput Nove srpske demokratije – podržavaju pristupanje zemlje EU, čak i ako je u nekim slučajevima to samo deklarativno. Takav je slučaj bio s usvajanjem nove rezolucije o evropskim integracijama Crne Gore 3. marta.
Krajem marta 2026. godine, mnogo je razloga za optimizam u Crnoj Gori. Pregovori zemlje s EU traju od 29. juna 2012. godine. Nakon pozitivnog IBAR-a – Izvještaja o privremenim procjenama mjerila – o poglavljima 23 (Pravosuđe i temeljna prava) i 24 (Pravda, sloboda i bezbednost) u junu 2024. godine, proces, koji je godinama stagnirao prilično se naglo ubrzao. U decembru 2024. godine, Crna Gora je prvi put u sedam godina zatvorila tri pregovaračka poglavlja odjednom. U junu 2025. godine – Poglavlje 5 o javnim nabavkama. U decembru 2025. godine – još pet poglavlja: 3, 4, 6, 11 i 13, uglavnom iz ekonomskog i poljoprivrednog bloka. U januaru 2026. godine – Poglavlje 32 (finansijska kontrola), a 17. marta 2026. godine – Poglavlje 21 (transevropske mreže). Važno je ne samo da se poglavlja zatvaraju, već i učestalost kojom se to počelo dešavati: u proteklih 15 mjeseci, Podgorica je zatvorila jedanaest poglavlja, što je u trenutnom balkanskom kontekstu vrlo atipičan, efektivno probojan tempo.
Ipak, brojke mogu zavarati, jer je 14 privremeno zatvorenih poglavlja od ukupno 33 i dalje samo uvod u najopasniji dio maratona evropskih integracija. Lakše, ili barem manje složene i resursno zahtjevne teme, Vlada Crne Gore već je uglavnom obradila. Ono što preostaje nisu lijepe prezentacije u Briselu, već mukotrpan birokratski rad, izvanredna koncentracija napora i resursa državnog aparata. Stoga, Evropska komisija, čak i dok pozdravlja brzi tempo Crne Gore, uporno vraća Crnu Goru na istu riječ: temelji. To su sudovi, tužilaštvo, javna uprava, konkurencija, borba protiv korupcije, sposobnost implementacije već usvojenih zakona. Upravo se radi o tom dijelu pregovaračkog procesa gdje se odlučuje da li je zemlja spremna da postane punopravna članica EU, a ne samo prvak u brzom usvajanju zakona.
Istovremeno, treba uzeti u obzir da Crna Gora primjetno prednjači na evropskom putu u odnosu na sve ostale zemlje kandidate iz regije Zapadnog Balkana, s izuzetkom Albanije koja je posljednjih nekoliko godina počela aktivno da sustiže svog komšiju.
Čak ni posljednji uspjeh Podgorice – zatvaranje „transportnog“ poglavlja 21 datirano 17. marta – nije bila besprijekorna priča za Brisel. U objavljenom izvještaju Evropske komisije za prošlu godinu, situacija s Poglavljem 21 komentarisana je relativno oprezno: Crna Gora ima nivo pripremljenosti između umjerenog i dobrog, ali pokazuje „ograničen napredak“. Komisija je istakla da je potrebno ažurirati transportnu strategiju Crne Gore i da se veliki infrastrukturni projekti suočavaju sa slabim administrativnim kapacitetima, poteškoćama u zapošljavanju, sporim upravljanjem i kašnjenjima u implementaciji. Drugim riječima, poglavlje je zatvoreno ne toliko zbog briljantnog rada crnogorske strane, već s obzirom na političku volju Brisela, jer je EU politički spremna da Crnu Goru pogura naprijed prema članstvu, čak i ako su određeni tehnički nedostaci i dalje očigledni. Dakle, Podgorica trenutno ne dobija ocjenu samo za svoj domaći zadatak, dobija i geopolitički kredit povjerenja.
Treba shvatiti da evropske integracije Crne Gore trenutno održavaju dvije realnosti istovremeno.
Prvo: nakon početka ruskog rata u punom obimu protiv Ukrajine, EU je ponovo postala ozbiljna u vezi sa proširenjem i veoma želi barem jednu uvjerljivu priču o uspjehu na Balkanu. Napredak Crne Gore na pregovaračkom putu sa EU uveliko duguje upravo ovom geopolitičkom kontekstu i, posljedično, stvarnoj želji EU da se proširi na Zapadni Balkan kako bi blokirala jačanje destruktivnog uticaja trećih strana u regiji, prvenstveno Rusije. A Crna Gora je možda najpogodniji kandidat za to: teritorijalno mala zemlja s pristupom Jadranskom moru i populacijom od 623.000 stanovnika, lako se integriše uekonomski sistem EU i ni na koji način nije sposobna da destabilizujeevropsko tržište.
Drugo: u samom Briselu nema nikakve želje da se ponovo prođe kroz put u kojem je nova članica formalno ušla u Uniju, a zatim počela da nazaduje u sferi vladavine prava, sudova i političkih standarda. U tom kontekstu, prvo ćemo se sjetiti Mađarske. Upravo zato, komesarka za proširenje EU, Marta Kos već govori i o mogućnosti završetka pregovora s Crnom Gorom do kraja 2026. godine i o budućim zaštitnim mehanizmima koji, po njenim riječima, moraju striktno da funkcionišu ako iko želi, nakon pristupanja EU, da igra protiv pravila same Unije. Za Crnu Goru to znači očiglednu stvar: prozor mogućnosti za pristupanje EU se otvorio, ali je kontrola na ulaznoj tački postala mnogo stroža.
Tu počinje zona rizika. Nakon već spomenutog pozitivnog IBAR-a u junu 2024. godine, kada je EU priznala da je Crna Gora uglavnom ispunila privremene kriterijume u poglavljima o vladavini prava, pravosuđu i osnovnim pravima, proces je ponovo oživio. No, to nije bila odluka u duhu: „to je to, pitanje je zatvoreno“, već: „dobro, sada pokažite da možete dalje“. U izvještaju za 2025. godinu, Evropska komisija već bez diplomatskih naklona piše da potpuno usklađivanje vizne politike s EU ostaje uslov za zatvaranje Poglavlja 24. A onda slijedi vrlo konkretan neugodan detalj: crnogorska lista bezviznih zemalja i dalje se razlikuje od evropske za devet država, a Brisel direktno naziva sezonske bezvizne režime nekompatibilnim s evropskim pravnim normama. To se posebno odnosi na potrebu ukidanja bezviznog režima između Crne Gore i Ruske Federacije — crnogorska strana je obećala da će se ovim pitanjem pozabaviti do kraja 2026. godine, što je osjetljivo pitanje s obzirom na broj Rusa koji žive u zemlji ili je posjećuju kao turisti. Dakle, ovo nije mali detalj, već test da li je Podgorica sposobna da evropsku logiku stavi iznad situacijskih, turističkih i političkih iskušenja.
Još jedan važan čvor je Poglavlje 8, odnosno konkurencija. Upravo poglavlje koje gotovo nikada ne broji naslove emocionalnog naboja, ali vrlo dobro pokazuje da li je država spremna da živi po pravilima. Evropska komisija ocjenjuje ovo poglavlje kao umjereno pripremljeno sa crnogorske strane. Evropska strana prepoznaje određene pomake – na primjer, usvajanje zakona o kontroli državne pomoći u julu 2025. godine. Međutim, istovremeno, Evropska komisija napominje da korake za ispunjavanje mjerila ovog poglavlja treba hitno sprovesti, jer se radi o sposobnosti države da istinski ograniči politički pogodnu pomoć „svojima“, da institucijama osigura autonomiju i da prestane da miješa ekonomsku politiku s ručnom kontrolom. Za balkanske zemlje, ova sfera je tradicionalno ranjiva upravo zbog toga: čvrste koruptivne veze političara s biznisom, unaprijed „dobiveni“ tenderi i slično tome.
A onda dolazi Poglavlje 27 – okoliš i klima. Sa ekologijom i zaštitom okoliša i u Crnoj Gori i u zemljama Zapadnog Balkana generalno, sve je još uvijek daleko od idealnog. U regiji, mnoge vlade žele da se pretvaraju da se problem svodi na nekoliko zakona i deklarativnih fraza o zelenoj tranziciji. Međutim, slike planinskih rijeka punih smeća koje se ponavljaju svakog proljeća i užasno stanje vazduha zimi u Pljevljima, rječito ilustruju stvarno stanje stvari. U crnogorskom slučaju, Evropska komisija piše samo o „određenom nivou pripremljenosti“, iako priznaje određeni napredak – u upravljanju otpadom, u klimatskom planu do 2035. godine, u pristupanju LIFE programu. No, onda dokument postavlja jasan zahtjev: „značajno intenzivirati rad“ kako bi se postigli predviđeni kriterijumi. A to znači vazduh, voda, otpad, priroda, klima– i mnogo novca, koji uvijek nedostaje. Poglavlje 27 gotovo nigdje nije zatvoreno samo političkom voljom. Ovdje je potreban isključivo kapacitet centralnih i lokalnih vlasti, investicije i sistematski rad.
U protekle dvije godine, crnogorske vlasti su se očigledno kladile upravo na tempo implementacije reformi. Početkom februara 2026. godine, Skupština je na dvije vanredne sjednice bez rasprave usvojila čak 25 zakona o evropskim integracijama. Predsjednik Jakov Milatović je u početku oštro reagovao i izjavio da evropske reforme nisu „samo dizanje ruke u parlamentu“, ali je kasnije ipak potpisao odgovarajući paket. U martu ove godine, crnogorski parlament je spremio još tri zakona za evropski put. To se može tumačiti na dva načina. S jedne strane, Podgorica je zaista počela da trči. I nakon godina inercije, to je samo po sebi već vijest. Međutim, s druge strane, vrlo je lako pretvoriti evropske integracije u pokretnu traku hitnog glasanja bez pouzdanih mehanizama za praćenje stvarne implementacije usvojenih zakona. A Brisel, kao što je poznato, voli brzinu tačno do trenutka kada ona počne da zamjenjuje kvalitet.
Treba dodati da je usvajanje konkretno dva nova zakona – o Agenciji za nacionalnu bezbjednost i o unutrašnjim poslovima – prije sedam dana izazvalo još jednu političku krizu. Posebno se to odnosi na povlačenje opozicije iz rada svih parlamentarnih odbora i odlazak iz vladajućeg Pokreta Evropa sad jedne istaknute ličnosti – Miodraga Lakovića, predsjednika Odbora za bezbjednost i odbranu. Predsjednik je uložio veto na odluke, ali je parlament 19. marta poništio veto. Glavni sukob nastao je oko usklađenosti zakona s evropskim standardima. Opozicija se boji transformacije Crne Gore u „policijsko-špijunsku“ državu, a Evropska komisija je naznačila da odredbe zakona u sferi zaštite podataka još uvijek nisu u potpunosti usklađene s pravnim normama EU i najavila strogo praćenje implementacije.
Postoji još jedno žarište koje je jasno vidljivo u Podgorici, ali se njemu ne govori voljno, ni naglas. Riječ je o bilateralnim nesporazumima sa susjednom Hrvatskom. Ironija je u tome što jedno od najjačih poglavlja Crne Gore – 31, odnosno vanjska, bezbjednosna i odbrambena politika – i dalje ostaje otvoreno ne zbog Moskve, ne zbog Brisela, i ne zato što Crna Gora loše usklađuje svoj vanjski kurs s EU. Naprotiv: Crna Gora je trenutno maksimalno uskladila svoju vanjsku i bezbjednosnu politiku s Briselom, posebno u sferi sankcija i podrške Ukrajini. Ipak, u decembru 2024. godine, zatvaranje ovog poglavlja je odgođeno zbog hrvatskih zamjerki i paketa bilateralnih neslaganja: pomorska granica, prava vlasništva nad školskim brodom Jadran, pitanja istorijskog sjećanja na 1990-te, a u novije vrijeme – i imovinska prava Hrvata iz Boke Kotorske. Konsultacije između ministarstava vanjskih poslova obje zemlje se redovno održavaju, ali nijedno od pitanja još nije zatvoreno. To znači jednu neugodnu stvar za Podgoricu: čak i ako je zemlja tehnički spremna, politika susjeda može omesti proces pregovora u najneočekivanijem trenutku. I ovo je još jedan podsjetnik da pristupanje EU nije samo tehnički proces.
Upravo zato trenutni crnogorski optimizam izgleda istovremeno i uvjerljivo i rizično. Da, Crna Gora danas zaista jeste najnapredniji kandidat. Da, vlada je već prešla sa oprezne diplomatije na gotovo predizborni slogan o pristupanju EU 2028. godine. I da, zemlja ima snažan argument: nakon mnogo godina balkanske stagnacije, konačno daje Evropskoj uniji ono što dugo nije vidjela od regije – osjećaj kretanja i proširenja. Međutim, upravo tu se javlja iskušenje da se precijeni. Najteže u evropskim integracijama nije otvoriti poglavlja, pa čak ni brzo zatvoriti dio njih. Najteže je stići do kraja kada već počinje izgledati da je sve u vašim rukama.
Najtačniji zaključak u vezi s izgledima crnogorskog „evropskog sna“ trenutno bi zvučao ovako: Crna Gora može završiti pregovore do kraja 2026. godine. Teško je, ali ne i u domenu fantazije. Ulazak u EU 2028. godine je takođe moguć, ali samo bez većih poremećaja ili „crnih labudova“. A poremećaji su mogući u najtežim sektorima: pravosuđu, viznoj politici, konkurenciji, ekologiji, kadrovskim kapacitetima države, prijetnji vladinih kriza i hrvatskom faktoru. I upravo u sadašnjoj fazi zemlja može izgubiti kontrolu nad tempom i putanjom, jer završna faza pristupanja zahtijeva ne samo političku volju i slogane, već i kvalitet javne uprave.
Za Crnu Goru, narednih nekoliko godina biće odlučujući test kvaliteta njene državnosti. Zemlja je sada u tački u kojoj je EU konačno spremna da povjeruje u njenu uspješnu priču, ali sama Podgorica još uvijek mora dokazati da ta priča nije reklamna kampanja na boku aviona, već stvarna sposobnost države da ide do kraja. I na kraju, ne treba zaboraviti da će agenti uticaja Moskve i Beograda, u kontekstu ubrzanja evropskog puta Crne Gore, očigledno uložiti znatne napore da ga sabotiraju i da destabilizuju unutrašnje prilike u zemlji.
Analitička grupa CWBS-a
