Policija brani Srpsku naprednu stranku i njihove aktiviste – posljednja je faza protesta, čija se dinamika rapidno iz dana u dan mijenja.
Protesti su u više mjesta Srbije postali nasilni nakon što su pristalice Srpske napredne stranke (SNS) prilično opasnim pirotehničkim sredstvima i drugim predmetima gađali demonstrante koji su mirno protestovali i tražili raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora.
Policija je otvoreno stala na stranu nasilnika iz SNS-a i time pokrenula talas bijesa građana koji nije zabilježen posljednjih devet mjeseci, od početka protesta. Kao odgovor na nasilje iz kancelarija SNS-a, građani su u više gradova porazbijali prozore i demolirali prostorije vladajuće stranke u Novom Sadu, Valjevu, Beogradu.
Ulice srpskih gradova uveče postaju bojno polje demonstranata i pristalica vladajuće stranke koje brani policija.
Cinične petarde nijesu bile primarni razlog isprovociranog bijesa kod građana, već posljednja kap u talasu represija i državnog nasilja prema neistomišljenicima, koje je režim Aleksandra Vučića pokrenuo nakon što je procijenio da je pobijedio „obojenu revoluciju“, odnosno nakon pada talasa masovnih protesta koji je tokom zime ozbiljno uzdrmao njegovu vlast.
Nakon sputavanja masovnih studentskih protesta zvučnim oružjem, prestanka blokada komemorativnog ćutanja na raskrsnicama i povratka u škole prosvjetnih radnika i akademske zajednice u proljeće, režim je proglasio kraj opasnosti i odmah počeo sa odmazdom.
Svjedoči se o spiskovima imena, sačinjenim u hijerarhiji štabova SNS-a, koji se sa vrha prosljeđuju u lokalne sredine kako bi se obračunalo sa neistomišljenicima ili onima iz svojih redova koji su posustali pred masovnim studentskim protestima i nijesu pokazali dovoljnu lojalnost Vučiću.
Otpuštaju se ili kažnjavaju zaposleni u državnim firmama, ne samo oni koji su protestovali protiv korupcije i tražili odgovornost za smrt 16 ljudi zbog pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, već i oni koji su odbili da idu na prorežimske mitinge podrške koje opsesivno organizuje Aleksandar Vučić.
Okretanje mladih jednih protiv drugih
Uzrok izbijanja kolektivnog bijesa nesumnjivo je bio presedan zloupotrebe funkcije Aleksandra Vučića i instituta pomilovanja, kada je u julu i avgustu oslobodio odgovornosti one koji su napadali i ugrozili živote demonstranata. Riječ je o grupi mladih aktivista SNS-a koji su bili optuženi da su premlatili studentkinju i polomili joj vilicu, a pomilovana je i djevojka koja je automobilom udarila studentkinju koja je mirno protestovala.
Bizarna selekcija režima je u produbljivanju društvenih podjela nasiljem ne samo u okretanju građana jednih protiv drugih, već upravo mladih. Pomilovani su nasilnici, koji su faktički vršnjacima ugrozili živote, a dodatna surovost je u tome da su u oba slučaja stradale hrabre đevojke. Brutalna poruka je da će biti oslobođeni i nagrađeni svi oni, koji će se na najsuroviji način ubuduće obračunavati sa Vučićevim oponentima.
Poređenje Srbije sa režimom u Bjelorusiji ili latinoameričkim huntama nije više metafora. Zatvaraju se i masovno procesuiraju oni koji učestvuju u demonstracijama, više stotina građana je privedeno od početka protesta za što se najvjerovatnije koristi i protivzakoniti softver za prepoznavanje lica. Policija lakše izvlači pendreke i u punoj opremi se zalijeće na male grupe demonstranata, o čemu svjedoče brutalna prebijanja mladih demonstranata, prijetnje silovanjem đevojkama…
Akcije intervencija vode pretorijanski djelovi aparata sile iz Jedinice za obezbjeđenje ličnosti i objekata, koja podsjeća na „ličnu gardu“ Slobodana Miloševića – Jedinicu za specijalne operacije iz 90-tih godina.
Već duže vrijeme Vučić ne može da uspostavi svoju autoritarnu kontrolu u državi, a demonstranti nijesu dovoljno organizovani da preuzmu vlast – na ulici ili na izborima. Njemu je rizično da kao Slobodan Milošević 1991. godine izvede vojsku i tenkove na ulice ili uvede vanredno stanje, ali već sada najavljuje odlučan odgovor države.
Aleksandar Vučić je prestao da bude predsjednik svih građana, nazvavši svoje oponente teroristima i šireći na lojalnim medijima potpunu histeriju i nasilnu retoriku koja provocira na dalje unutrašnje sukobe. Takva nasilna politehnologija je primjenjivana od kada je na vlasti Vučić, skoro svaki put pred raspisivanje izbora, ali ovaj put su svi nezadovoljni građani fizički usmjereni direktno protiv članova SNS-a i tu više nema povratka nazad – na miran protest ili otpor u tišini.
Lažno ohrabren brojčano manjim protestima, Vučić se tokom višemjesečnih demonstracija vratio na svoja „fabrička podešavanja“ – na nasilnu logiku Srpske radikalne stranke u kojoj je politički u mladosti stasao. To je jezik sile, nasilja i iživljavanja nad slabijima. U histeričnoj želji da se trijumfalno i po svaku cijenu obračuna sa demonstrantima, Vučićev režim lomi zub.
To su odmah prepoznali demonstranti i poslali mu nazad poruku razbijajući kancelarije ne samo vladajuće, već i prostorija stranke njegovog učitelja, lidera srpskih radikala Vojislava Šešelja.
Rat se vraća kući, u Srbiju
Utisak je kao da Srbija evolutivno ulazi u fazu završetka ratova 90-tih, prirodnim suočavanjem sa prošlošću bez pritisaka spolja, bez zahtjeva za uvažavanje presuda Haškog tribunala, bez unutrašnjih građanskih zahtjeva da se osudi okupacija Hrvatske, prizna sistemski genocid u BiH i etničko čišćenje sa elementima genocida na Kosovu.
Neko bi rekao da je to božja ili kosmička pravda. Nije, to je logički slijed događaja. Srpski analitičari pišu da se rat nakon pustošenja susjednih republika vraća kući, u Srbiju, odakle je i pokrenut. Jer svi ti koji su ga započeli ili njihovi učenici sada su u Srbiji na vlasti – Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, uz podršku Vojislava Šešelja, okruženi kriminalcima i osuđenicima za ratne zločine. Oni ne znaju za dijalog, već samo za nasilje. Oni prijete fizičkim istrebljenjem i uvažavaju samo surovu silu.
U Srbiji se trenutno ne odigrava sukob između proevropskih i antievropskih snaga. Protiv ljevice i desnice. Građanstva i narodnjaštva. U Srbiji se odigrava unutrašnji sukob između dva nacionalizma – starog iz 90-tih i novog koji će ga neminovno zamijeniti, svrgnuti.
Studentski i građanski protest se tokom devet mjeseci transformisao iz ljevičarskog, urbanog, građanskog, u patriotski i nacionalistički. Biće razočarani svi oni koji se nadaju da će nakon pada Vučića biti ukinut revizionizam Drugog svjetskog rata i rehabilitacija četničkog pokreta. Da će se Srbija politički suočiti sa zločinima 90-tih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Da će shvatiti zašto je NATO intervenisao protiv Srbije. Neće.
Doći će novi koji će takođe vikati „ustaše“, „šiptari“, „pe*eri“, što se već sada previše iritantno čuje na protestima. Jedino čega neće biti – porodičnih albuma i lica političara u medijima koji su tri i po decenije na vlasti u Srbiji i drže je u tamnici ratova 90-tih.
Kako i kada će se odigrati ta smjena, zavisiće od masovnosti protesta i izlaznosti birača na još uvijek neraspisanim izborima. Zavisiće od neopredijeljenih lokalnih konformista. Od svih onih koji sjede i piju svoju limunadu, dok se u drugoj ulici odvija skoro građanski rat.
Zavisiće i od toga da li će u ovim uličnim okršajima neko stradati i država ponovo okrvaviti ruke, kao u slučaju nadstrešnice. I na kraju – od toga da li će se u državnim organima probuditi ljudi i pobuniti zbog svakodnevnog premlaćivanja i hapšenja vlastitog naroda?
Što se iscrpljivanje jednih drugih više bude odvijalo u nasilju, to je manje izgleda za mirno razrešenje krize. Kao Slobodan Milošević, Vučić neće dozvoliti da izgubi na izborima, ali neće htjeti ni mirno da preda vlast oponentima. Ključno je pitanje – da li će imati dovoljno snage da udari na demonstrante, što nije imao ni bivši srpski diktator.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici „Stavovi“ odražavaju lično mišljenje autora i ne moraju se podudarati sa stavom Centra
