Projekat rekonstrukcije bivšeg kompleksa Generalštaba u centru Beograda, koji je srpska vlada planirala da realizuje zajedno sa zetom američkog predsjednika Donalda Trampa, postao je pravi test za Aleksandra Vučića. Sporazum između srpske vlade i kompanije Džareda Kušnera, umjesto da postane primjer uspješnog vanjskopolitičkog lobiranja i dobro promišljenog ekonomskog pragmatizma, pretvorio se u ovod za još jedan talas javnog nezadovoljstva, eskalaciju unutrašnje političke konfrontacije, pa čak i početak istrage protiv visokih zvaničnika.
Arhitektonski spomenik kao gradilište
Kompleks zgrada Državnog sekretarijata za narodnu odbranu, poznatog kao Generalštab, projektovao je arhitekta Nikola Dobrović u modernističkom stilu. Struktura je bila simbol poslijeratne socijalističke Jugoslavije. U proljeće 1999. godine, zgrada je pogođena NATO projektilima tokom Operacije „Saveznička snaga“ i djelimično je uništena. Srpska vlada je 2005. godine proglasila kompleks Generalštaba kulturnim naslijeđem. Međutim, sada zgrade u centru Beograda moraju da ustupe mjesto luksuznom hotelsko-stambenom kompleksu koji će graditi kompanija Džareda Kušnera. Lobista za ovaj posao bio je Ričard Grenel, bivši specijalni izaslanik Trampa za Balkan, što naglašava političku prirodu investicije.
Sporazum o „revitalizaciji“ kompleksa „Generalštaba“ potpisan je u maju 2024. godine između Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Republike Srbije, na čijem je tadašnjem čelu bio Goran Vesić, i Affinity Global Developmenta. Prema uslovima ugovora, zemljište u centru Beograda, ukupne površine veće od 3 hektara, prenosi se u zakup na 99 godina bez naknade.
Krajem 2024. godine, vlada je ukinula status kulturne baštine za zgrade Generalštaba. U novembru 2025. godine, Skupština Republike Srbije glasala je za poseban zakon (lex specialis), kojim je stvorena posebna procedura za uređenje lokacije bivšeg Generalštaba.
Međutim, već u maju 2025. godine, Tužilaštvo za organizovani kriminal pokrenulo je istragu zbog sumnje u falsifikovanje dokumenata na osnovu kojih je ukinuta zaštita kompleksa „Generalštaba“. Prema navodima tužilaštva, predlog za ukidanje statusa kulturnog nasleđa, koji je Goran Vasić, vršilac dužnosti direktora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, uputio Ministarstvu kulture, bio je falsifikovan. Sada ga tužilaštvo sumnjiči za zloupotrebu položaja.
Jedan od osumnjičenih u ovom slučaju je i ministar kulture Nikola Selaković. Sumnja se da je, dok je u to vrijeme obavljao funkciju ministra pravde, uticao na Republički zavod za zaštitu spomenika kulture kako bi se kompleks Generalštaba skinuo sa registra kulturnih dobara. Selaković je već optužen za dva krivična djela: zloupotrebu položaja i falsifikovanje službene isprave.
Ministar odbacuje ove optužbe, a predsjednik Aleksandar Vučić kaže da je u pitanju politički progon. Prema riječima predsjednika Srbije, zaposleni u tužilaštvu su učestvovali u antivladinim protestima, a sada progone zvaničnike iz političkih razloga. Selaković je otišao još dalje i optužio tužioce za pokušaj rušenja državnog rukovodstva. „Aleksandar Vučić im je glavna prepreka i sve što rade, rade kako bi udarili na njega“, rekao je ministar nakon posjete tužilaštvu.
Nepotrebna ruševina ili važan simbol?
Predsjednik Srbije naglašava da je projekat sa Kušnerovom kompanijom koristan za zemlju. Prije nekoliko dana, Vučić je naglasio: „Važno je da privučemo investicije; one bi iznosile preko 600 miliona dolara, to je važno za Srbiju, a da ne govorimo o tome kako bi se promijenio centar grada i koliko bismo više turista privukli.“
Međutim, daleko od toga da svi građani dijele njegovo mišljenje. Prije svega, razlog za to je što je pokretanje grandiozne obnove u centru Beograda usred masovnih protesta protiv tragičnog urušavanja nadstrešnice željezničke stanice Novi Sad vrlo rizičan potez srbijanskog rukovodstva.
Podsjetimo se da je tragedija u Novom Sadu, koja se dogodila u novembru 2024. godine i odnijela živote 16 ljudi, dovela do ostavke i optužnice protiv ministra Gorana Vesića — iste osobe čiji se potpis nalazi na sporazumu s Kušnerom. Istraga još nije završena, odgovorni za tragediju, za koju se vjeruje da je uzrokovana ili nemarom ili neprofesionalizmom ili korupcijom državnih službenika, još nisu kažnjeni, a sada treba da počne nova velika rekonstrukcija. Ponovo postoje specijalni uslovi za investitora, nedostatak transparentnosti u donošenju odluka i moguće zloupotrebe. Moglo se predvidjeti da će novi plan razvoja vlasti izazvati nepovjerenje javnosti. Ipak, revitalizacija kompleksa Generalštaba nije problematična samo zbog toga.
Nakon što je parlament odobrio poseban zakon, ispred zgrade bivšeg Generalštaba u Beogradu održan je skup koji su organizovali studenti nekoliko beogradskih fakulteta. Demonstranti su nosili transparente na kojima je pisalo „Nećemo predati Generalštab“, naglašavajući da je protest upozorenje vlastima i da će biti novih akcija ukoliko se ne odustane od planirane revitalizacije kompleksa.
„Predati simbol patnje našeg naroda onima koji su tu patnju nanijeli – to nije investicija, to je pljuvanje u dušu svakoga ko je preživio 1999. godinu“, naglasio je vođa pokreta Kreni-Promeni, Savo Manojlović, koji se aktivno protivi preuređenju Generalštaba.
Indikativno je da su na godišnjicu početka NATO operacije, studenti i građani koji podržavaju njihov stav takođe održali proteste iz tog razloga. Iako su istog dana održane zvanične komemoracije žrtvama bombardovanja uz učešće državnog vrha, pitanje „Generalštaba“ je dovelo vlast i demonstrante na suprotne strane barikada.
Za značajan broj Srba, bez obzira da li podržavaju vladu ili opoziciju, granatiranje Beograda ostavilo je duboku traumu, a ruševine Generalštaba pretvorile su se ne samo u kulturni već i istorijski spomenik, simbol patnje. Stoga se očekuje snažna emocionalna reakcija na svaki pokušaj uništavanja lokacije, posebno kada je investitor kompanija povezana s američkim establišmentom. Muzej žrtava NATO bombardovanja, čije je stvaranje najavljeno od strane vlasti kao dio rekonstrukcije, ni na koji način ne može biti ekvivalentna zamjena za stvarnu zgradu uništenu projektilima.
„Nećemo valjda čuvati ove ruševine još 300 godina?“, naglašava Vučić, ističući svrsishodnost američkog projekta. Međutim, ovakav stav srbijanskog predsjednika ne protivrječi samo osjećajima značajnog broja građana već i njegovoj vlastitoj politici.
Pragmatizam nasuprot prošlosti
Politiku predsjednika Vučića karakteriše stalni sukob između nekompatibilnih strateških ciljeva. Ova ambivalentnost u vanjskim odnosima poznata je kao politika „sjedenja na mnoštvo stolica“, jer se Beograd istovremeno pridružuje EU, sprijateljuje s Moskvom, razvija saradnju s Pekingom i pokušava da izgradi obostrano korisne odnose s Vašingtonom.
Projekat „Generalštab“ dio je ove višesmjerne Vučićeve aktivnosti. Niko ne sumnja da je svrha revitalizacije uspostavljanje obostrano korisne interakcije s najbližim Trampovim krugom radi promocije interesa Srbije u Vašingtonu. Ironija je u tome što Srbi do sada nisu osjetili nikakvu korist od ovog kontakta – najhitniji aktuelni problem, omogućavanje rada „Naftne industrije Srbije“ (NIS), nije riješen. Zbog posebnih odnosa s Moskvom (još jedan vanjskopolitički vektor), srpske vlasti nisu željele da nacionalizuju NIS kako bi se riješile ruskog vlasnika kompanije, a Rusi nisu željeli dobrovoljno prodati važnu imovinu Srbima. Kao rezultat toga, stupile su na snagu američke sankcije protiv ruske kompanije, rafinerija NIS se zatvara, benzinske pumpe prestaju s radom… Podrška Kušnerovom projektu u Beogradu ovdje nije ni na koji način pomogla.
Naravno, moglo bi se pretpostaviti da su srpske vlasti odlučile srušiti „ruševine“ bez ikakvog političkog konteksta ili lobističkih ciljeva, jednostavno na osnovu kalkulacije privlačenja velikih investicija i obnove centra grada. No, malo ko u to vjeruje. Razlog za ovo nepovjerenje ne leži samo u vanjskoj, već i u unutrašnjoj politici pod Vučićem, gdje on i njegov tim takođe pokušavaju voditi „multivektorsku“ politiku.
S jedne strane, Srbija je jačanje ekonomije i poboljšanje blagostanja građana učinila prioritetom. Tokom svog mandata, sadašnji srpski predsjednik stalno naglašava svoju posvećenost mirnom putu razvoja zemlje i fokusira se na ekonomski rast. „Vjerujem da bi sljedeća godina mogla biti najbolja u našoj istoriji u smislu poboljšanja životnog standarda, završetka izgradnje infrastrukturnih projekata i promjene lica Srbije. Vjerujem da će to biti najbolja godina u našoj istoriji, ali moraćemo naporno da radimo, naporno se trudimo, naporno se borimo; moraćemo da donesemo mnoge teške odluke… mi u Srbiji se ne pripremamo za rat. Jačamo našu vojsku da bismo nekoga odvratili. Znate da dok ja vodim Srbiju, šanse za rat su vrlo male“, izjavio je u nedavnom TV intervjuu.
Ipak, politika mira i održivog ekonomskog razvoja a priori bi trebala podrazumijevati napuštanje narativa koji podstiču revanšizam i šovinizam. Činjenice, međutim, ukazuju na suprotno. Kategorično negiranje genocida u Srebrenici; predstavljanje hrvatske vojne operacije „Oluja“ kao pogroma krajiških Srba (bez pozivanja na sve okolnosti rata); procjena NATO-ove operacije „Saveznička snaga“ protiv Jugoslavije kao agresije (bez analize neposrednih uzroka koji su prisilili Sjevernoatlantsku alijansu da upotrijebi silu); moralno opravdanje zločinaca osuđenih od strane Haškog tribunala – sve su to realnosti današnje Srbije.
Vučićeva vlada, iako proklamuje pragmatičnu politiku ekonomskog razvoja usmjerenu na budućnost, u praksi veliča izgubljene bitke, njeguje osjećaj nepravde i uranja građane u razmišljanje o nedavnoj prošlosti. U toj atmosferi nastaje svojevrsni politički i moralni raskol – mirni pragmatizam ide ruku pod ruku sa sentimentima u kojima Vučićevi kritičari vide prijeteće znakove želje za osvetom za vojne poraze svojih prethodnika.
Slučaj „Generalštab“ pokazao je punu paradoksalnost i nedosljednost političkih ekvilibristika srpskih vlasti u domaćoj politici. Nemoguće je brinuti se o ekonomskom razvoju dok se istovremeno implementiraju netransparentni investicioni projekti praćeni sumnjama u korupciju. Nemoguće je govoriti o „nepravednoj NATO agresiji“, njegovati sliku mučenika i pokušavati srušiti simbol narodne patnje u korist istih NATO članica. Ova kombinacija nespojivog prirodno izaziva razočaranje, ogorčenje i otpor kod građana.
Jasno je da će lično i putem provladinih medija predsjednik i njegov tim pokušati da objasne svoj stav i ipak osiguraju podršku birača. Naredni izbori, koji bi, prema Vučićevim riječima, trebali biti održani već u maju ili decembru sljedeće godine, pokazaće hoće li sadašnje srpsko rukovodstvo uspjeti.
Analitička grupa CWBS-a
