Kada je Andrija Mandić, predsjednik crnogorskog parlamenta i dugogodišnji simpatizer Kremlja, zagrlio novoimenovanog ruskog ambasadora u Podgorici, to nije bio samo topao diplomatski gest. Bio je to trenutak ideološke jasnoće. Taj zagrljaj je rekao sve što riječi često prikrivaju u balkanskoj politici – da Mandićeva emocionalna i politička odanost ostaje tamo gdje je oduvijek bila: u orbiti Moskve.
Međutim, samo nekoliko dana ranije, Mandić je glasao za slanje crnogorskih trupa u misiju EU koja pomaže Ukrajini. Još je više zbunjujuće to što je njegov politički saveznik Milan Knežević – poznat po svom neskrivenom putinizmu – bio suzdržan umjesto da glasa protiv. Na prvi pogled, izgledalo je kao tektonska promjena: najglasniji proruski glasovi u Crnoj Gori slažu se, ma koliko suptilno, s vojnom inicijativom EU. No, izgled vara.
Ovo nije bilo ideološko buđenje. Bio je to pažljivo kalibriran taktički potez – manevar osmišljen u Beogradu, izveden u Podgorici i usmjeren direktno na Brisel.
Tajming otkriva istinu. Kako se srpski predsjednik Aleksandar Vučić suočavao s pojačanom kontrolom zbog tajnog izvoza oružja u Ukrajinu, a odnosi s Moskvom pogoršavali, bio mu je potreban simboličan gest kako bi umirio zapadne partnere. Tu se pojavljuje Mandić, čiji je glas funkcionisao kao signal – ne crnogorske agencije, već Vučićeve prilagodljivosti.
Mandićeva nova institucionalna uloga dala mu je prostor da se preoblikuje u „razumnog nacionalistu“ – nekoga ko danju govori o evropskim vrijednostima, a noću grli ruske izaslanike. Njegov dugogodišnji partner, Milan Knežević, nastavlja da govori nefiltriranu nacionalističku istinu – oslobođen institucionalne odgovornosti i slobodan da provocira, polarizuje i uvjerava radikalnu bazu da se „ništa nije promijenilo“.
To je klasična podjela uloga: dinamika dobrar policajac = loš policajac. Obojica služe istoj agendi – da repozicioniraju uticaj srpskih nacionalista pod prihvatljivijom fasadom.
Iako je Milan Knežević ostao izvan izvršne vlasti, bio je kompenzovan moćnim ministarstvima i, što je ključno, političkom kontrolom nad Zetom – novoformiranom lokalnom samoupravnom jedinicom u blizini glavnog grada, koja obuhvata međunarodni aerodrom Podgorica. Više od pukog ustupka, Zeta funkcioniše kao politička ispostava: opština koja se sve manje ponaša kao dio Crne Gore, a više kao eksteritorijalno proširenje Srbije.
Zetu, Pljevlja i Nikšić vode snage Mandića i Kneževića. Oni se ne otcjepljuju; i ne treba. Njihova funkcija je suptilnija – da pokaže da se teritorijalna, administrativna i simbolična moć može lokalizovati, prenamijeniti i uskladiti s Beogradom, sve unutar pravnog okvira… Crne Gore. To je nacrt za „meku podjelu“ iznutra.
Parlamentarno glasanje kojim su crnogorske trupe poslane u Ukrajinu neki na Zapadu su pohvalili kao znak kontinuiranog evroatlantskog puta Crne Gore. Međutim, kontekst otkriva drugo. To glasanje se poklopilo s Vučićevim udvaranjem Zelenskom i Briselu. Mandićeva podrška i Kneževićeva suzdržanost omogućili su obojici da odigraju svoje uloge: jednom da pokaže poslušnost, drugom da održi ideološki kredibilitet. U Briselu su potez tumačili kao slaganje; u Moskvi su ostali zbunjeni. Za domaću publiku, nije se ništa promijenilo. Svi su dobili ono što im je trebalo – osim, možda, same Crne Gore.
Ono što se odvija nije demokratska tranzicija, već delegirana diplomatija. Crnogorski proruski nacionalisti djeluju u ime potreba vanjske politike Srbije. To nije ništa novo – to je način na koji Beograd dugo upravlja svojim uticajem u cijeloj regiji.
U Bosni i Hercegovini, predstavnik je Milorad Dodik. Na Kosovu su to bile sada raspuštene paralelne srpske strukture. U Crnoj Gori se suptilnije igra. Mandić i Knežević su ugrađeni u institucije, ali njihova lojalnost – i njihova koordinacija – proizlaze iz Beograda.
Fragmentirane crnogorske institucije, osporavani identitet i slab politički centar čine je ranjivom na ovu vrstu manipulacije. To je država koju sve više oblikuju vanjski interesi, čak i kada se odluke čine domaćim. A EU, očajna da uoči znake saradnje, prečesto se zadovolji simbolima umjesto suštinom.
Najveća opasnost leži u pogrešnom tumačenju ovih taktičkih performansi kao napretka. Ako zapadni akteri nastave da nagrađuju gestove – rukovanje, glas, pristojno suzdržavanje – dok ignorišu paralelne nacionalističke agende koje narušavaju demokratske norme, rizikuju da omoguće dalju destabilizaciju Crne Gore.
Ono što Mandić i Knežević nude nije kompromis – to je simulacija. Predstava saradnje osmišljena da kupi vrijeme, sačuva prednost i nastavi sporu koroziju evroatlantske orijentacije Crne Gore iznutra.
Crna Gora, u ovoj jednačini, postaje pozorište. Scenario je napisan u Beogradu. Publika je u Briselu. Glumci su dobro uvježbani. A suverenitet je, u ovom kontekstu, samo još jedan rekvizit.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politikolog
Članci objavljeni u rubrici „Stavovi“ odražavaju lično mišljenje autora i ne moraju se podudarati sa stavom Centra.
