Ukrajinske i regionalne dimenzije Dubrovačkog samita

Ukrajinske i regionalne dimenzije Dubrovačkog samita

Samit Ukrajina – Jugoistočna Evropa održan je u formatu „Ukrajina+12“ u Dubrovniku. Događaj je postao treći forum ovog tipa. Prvi, inauguracijski, održan je u Atini u avgustu 2023, a drugi – u Tirani 28. februara 2024. godine.

Dubrovački samit je prvenstveno imao za cilj da izrazi podršku jedinstvu zemalja širom regiona u njihovoj podršci Ukrajini. I upravo se to dogodilo, uprkos svim regionalnim sporovima i poteškoćama.

Faktor grada

Dubrovnik se ozbiljno posvetio pripremama za Samit Ukrajina – Jugoistočna Evropa. Grad se praktično pretvorio u tvrđavu zaštićenu s kopna, s mora i iz vazduha. Stanovnici i posjetioci morali su da izdrže širok spektar privremenih ograničenja i zabrana koje su ostale na snazi tokom čitavog događaja. Slične mjere bezbjednosti uvedene su samo tokom posjete pape Jovana Pavla II i američkog potpredsjednika Dika Čejnija 2003. i 2006. godine. Međutim, dolazak predsjednika države u ratu postao je još veći izazov za hrvatske bezbjednosne agencije.

Na kraju je sve prošlo dobro, bez zabilježenih incidenata. Takođe, dok je predsjednik Volodimir Zelenski išao u kratku šetnju Starim gradom Dubrovnikom, čuo je aplauz lokalnog stanovništva i turista, uz skandiranje „Slava Ukrajini“, što je ukrajinskom lideru sigurno stvorilo pozitivne vibracije.

S obzirom da je to bila prva posjeta Zelesnkog Hrvatskoj, organizatori su vjerovatno nastojali da impresioniraju ukrajinskog predsjednika Dubrovnikom i njegovom istorijom, posebno modernom. Stoga je u programu bila predviđena i posjeta Spomen sali u čast branitelja grada, dok je gradonačelnik Mato Franković Zelenskom uručio knjigu Olivera Peze „Zagonetka pobjede“.

Hrvatska je svoju podršku Ukrajini učvrstila na službenom nivou, potpisivanjem bilateralnog sporazuma o dugoročnoj saradnji i podršci. U preambuli se navodi: „Hrvatska je u jedinstvenoj poziciji da pomogne Ukrajini vlastitim iskustvom vezanim za rat, posebno u oblastima protivminskog djelovanja, zaštite ratnih veterana i procesuiranja teških zločina (implicirajući na ratne). …Hrvatska podržava Ukrajinu od početka ruske agresije 2014. i nastaviće da to čini sve dok Ukrajina ne pobijedi“.

Tokom posjete Zelenskog, zvaničnici hrvatske vlade su očigledno imali za cilj da ubijede Kijev u kontinuiranu podršku Zagreba, uprkos kontroverznom, ponekad otvoreno antiukrajinskom stavu hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića (koji nije čak ni bio pozvan na događaj).

Dubrovačka deklaracija

Dubrovačka deklaracija, koju su podržali svi učesnici, takođe je prvenstveno imala za cilj da ponovi nepokolebljivu podršku Ukrajini i jedinstvu zemalja u regionu po navedenom pitanju.

Učesnici su

• Osudili „neisprovociran, neopravdani i ilegalni agresivni rat Rusije protiv Ukrajine“, koji je „zločin protiv ukrajinskog naroda, grubo kršenje međunarodnog prava, uključujući Povelju UN-a, kao i velika prijetnja miru, bezbjednosti i stabilnosti jugoistočne Evrope, čitavog evropskog kontinenta i svijeta uopšte“.

• Naglasili da podrška „nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine, unutar njenih međunarodno priznatih granica, ostaje apsolutna“. „Potvrđujemo našu nepokolebljivu spremnost da nastavimo sa pružanjem sveobuhvatne podrške Ukrajini i njenom narodu, koliko god je to potrebno“, navodi se u Deklaraciji.

• Izrazili poštovanje i saosjećanje sa ukrajinskim narodom, „koji je od 2014. godine hrabro, izdržljivo i junački odgovarao na rusku oružanu agresiju“.

• Naglasili „nepokolebljivu posvećenost obnovi suvereniteta i teritorijalnog integriteta Ukrajine, uključujući Krim, daljim pružanjem sveobuhvatne pomoći Ukrajini da se suprotstavi ruskoj agresiji“.

• Ponovili podršku ukrajinskoj formuli za mir, koju je iznio predsjednik Volodimir Zelenski.

• Pozvali „cijelu međunarodnu zajednicu, koja ulaže napore da obnovi međunarodni mir i bezbjednost na globalnom nivou, da osnaži podršku Ukrajini u njenoj tekućoj borbi za slobodu, nezavisnost i teritorijalni integritet“, a sve zemlje „da ne obezbjeđuju materijalne ili druge oblike podrške za ruski agresorski rat“. Naglašena je važnost „dosljednosti odluka i mjera zajedničke vanjske i sigurnosne politike Evropske unije“ (misleći na sankcije protiv Ruske Federacije).

• Naglasili da su „povlačenje ruskih trupa i vojne opreme sa cijele teritorije Ukrajine, prekid neprijateljstava i ponovno uspostavljanje pune kontrole Ukrajine nad njenim državnim granicama uslovi za obnovu mira o kojima se ne može pregovarati“.

• Osudili „svaki pokušaj Rusije da nasilno i ilegalno anektira djelove teritorije Ukrajine“. „Autonomna Republika Krim, grad Sevastopolj, Donjeck, Herson, Lugansk i Zaporoška oblast sastavni su djelovi Ukrajine“.

• Ponovo potvrdili podršku partnerima u jugoistočnoj Evropi, Ukrajini, Moldaviji i Gruziji na njihovom putu ka članstvu u EU.

• Pozdravili činjenicu da je NATO ponovio podršku Ukrajini na njenom putu ka punoj evroatlantskoj integraciji.

• Izrazili „čvrstu odlučnost da se oni koji su odgovorni za zločin agresije, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom ruskog agresorskog rata protiv Ukrajine“ pozovu na odgovornost.

U Deklaraciji se takođe spominje

• oslobađanje ratnih zarobljenika i povratak prisilno raseljenih Ukrajinaca, posebno djece;

• bezbjednost hrane;

• deminiranje;

• energetska bezbjednost Ukrajine;

• sigurno korišćenje nuklearne energije; i

• spremnost da učestvuje u tekućoj i poslijeratnoj obnovi i oporavku Ukrajine.

„Ne može biti slobodne, mirne i prosperitetne Evrope bez slobodne, mirne i prosperitetne Ukrajine. Posvećenost učesnika samita Ukrajina – Jugoistočna Evropa u Dubrovniku ovom cilju ostaje nepokolebljiva“, naveli su učesnici.

Deklaraciju su kao primatelji potpisali premijer Andrej Plenković i predsjednik Volodimir Zelenski, kao i predsjednica Kosova Vjosa Osmani, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, predsjednica Slovenije Nataša Pirc Musar, premijer Albanije Edi Rama, predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Borjana Krišto, premijer Bugarske Dimitar Glavčev, premijer Grčke Kirijakos Micotakis, premijer Sjeverne Makedonije Hristijan Mickoski, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova i evropske integracije Moldavije Mihai Popsoi, ministrica vanjskih poslova Rumunije Luminica-Teodora Odobesku, ministar vanjskih poslova Turske Hakan Fidan, kao i potpredsjednica Evropske komisije Dubravka Šuica.

Vučićeva emisija

Ako je vjerovati predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, Dubrovačka deklaracija je trebala biti još više proukrajinska, sa klauzulama o obaveznom uvođenju sankcija Ruskoj Federaciji u vezi s njenom agresijom na Ukrajinu (a ne o potrebi „usklađivanja“ pitanja), i uz obavezu učesnika da pruže vojnu podršku Ukrajini. Međutim, kako tvrdi srpski lider, upravo je on uspio da ublaži dokument.

Vučićevu izjavu niko zvanično nije demantovao. Međutim, imajući u vidu da je priča o „uređivanju Deklaracije uz saglasnost predsjednika Srbije“ već bila izrečena na prethodnom samitu Ukrajina – Jugoistočna Evropa u Tirani, moguće da je prije riječ o dobrom PR potezu ili (geo)političkoj igri srpskog predsjednika, nego o stvarnoj zakulisnoj borbi.

Ipak, Vučić je zamalo postao jedna od centralnih figura dubrovačkog događaja. U početku je srpski lider preoteo reflektore tako što je odlučio da lično dođe na samit, umjesto da uputi ministra spoljnih poslova Marka Đurića, kako je prvobitno planirano. Tada je podstakao glasine da je, navodno, uspješno insistirao na izmjenama završne deklaracije…

Razlog za njegovu kontradiktornu hiperaktivnost je jasan – za srpskog predsjednika učešće na trećem samitu orijentisanom na Ukrajinu postao je izazovan diplomatski zadatak.

Prvo, bilo je potrebno javno deklarisati podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine jer, osim što zapravo reafirmiše svoj stav, predsjednik Srbije koristi svaku priliku i bira da i u ovom kontekstu sve podsjeti na slučaj Kosova (kao što to i jeste učinio u Dubrovniku).

Drugo, trebalo je da pokaže EU (i SAD) da Srbija podržava Ukrajinu, iako ne uvodi sankcije Rusiji. To stoga što Beograd neće odustati od evropskih integracija i saradnje sa Zapadom.

Treće, Vučić je kod svojih moskovskih „prijatelja“, i radikala u zemlji, morao da stvori utisak da je pravi branilac ruskih interesa i da radi sve što može pod izazovnim ulovima i pod pritiskom (otuda ponovna priča o izmjenama Deklaracije).

I četvrto, nastup srpskog predsjednika u Dubrovniku, gdje se 1. oktobra obilježilo 23 godine od srpsko-crnogorskog napada, obećavao je neku vrstu skandala. Ipak, Vučić je odlučio da ga izbjegne tako što se jednostavno suzdržao od šetnje Starim gradom, odustajući od ideje da popije „kafu na Stradunu“…

Hrvatska opozicija bila je ogorčena što je Vučić, koji je tokom rata bio saveznik Šešelja i Miloševića, uopšte bio pozvan u Dubrovnik.

Međutim, jasno je da je učešće srpskog lidera, kao i svih drugih visokih zvaničnika iz jugoistočne Evrope, bilo važno zbog cilja samita – da se osigura široka podrška Ukrajine od strane zemalja regiona na najvišem nivou.

Zaključci

Uprkos brojnim različitostima i izazovima, organizatori foruma su ispunili svoj glavni zadatak. Ukrajina je bila u mogućnosti da dobije jedinstvenu podršku zemalja u regionu, što je svakako važan čin međunarodne solidarnosti sa Kijevom.

Sam Zelenski je učesnicima samita objasnio zašto je podrška Ukrajini ključna za zemlje istočne Evrope, prije svega regiona Balkana.

„Otpor Ukrajine ruskoj invaziji je preduslov za vašu stabilnost. Ako bi Rusija osvojila našu zemlju i ugrozila cijelu istočnu Evropu, nema sumnje da bi sljedeći region koji bi Moskva koristila za destabilizaciju Evrope bile baltičke države ili Balkan“, naglasio je ukrajinski predsjednik.