Nakon “višesatnih razgovora” sredinom ožujka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske Milorada Dodika, u nazočnosti patrijarha srpskog Porfirija, najavljeno je održavanje velikog Uskršnjeg Sabora Srbije i Republike Srpske. Održat će se na pravoslavni Uskrs, koji ove godine pada neposredno prije proslave Đurđevdana.
Srbijanski predsjednik je u svom karakterističnom stilu najavio da će Skupština odlučivati o “važnim pitanjima za opstanak srpskog naroda u svojim domovinama, njegov ekonomski napredak, očuvanje srpskog jezika i ćirilice i zajedničke kulturne baštine”.
Aleksandar Vučić ne propušta priliku da stvara dramu oko sitnih i krupnih stvari. Ono što vanjski promatrači često zanemaruju jest da njegove regionalne i međunarodne aktivnosti moraju uvijek imati faktor unutarnje političke dinamike u Srbiji. Srbija je trenutno u jeku predizborne kampanje za izbore u glavnom gradu Beogradu nakon što su prošlogodišnji izbori političke subjekte ostavili u ćorsokaku u kojem je bilo nemoguće formirati lokalnu vlast u glavnom gradu. Beograd je važan ne samo simbolički kao glavni grad, već i zbog svoje veličine jer u njemu živi 20 posto srpskog stanovništva. Štoviše, promjena vlasti u Beogradu potencijalno bi mogla izazvati domino efekt u cijeloj Srbiji, slično onome što se dogodilo 1990-ih kada je promjena u Beogradu prethodila smjeni režima na nacionalnoj razini.
Autoritarni režimi diljem svijeta imaju prilično usklađen način rada kada je riječ o aktivnostima koje su autoritarne vođe spremni poduzeti kako bi zadržali vlast: pritisak na medije i civilno društvo, zastrašivanje, nacionalna i etnička homogenizacija, potkopavanje prava manjinskih zajednica, te u ekstremnim slučajevima provociranje oružanog sukoba. Miloševićev i Putinov režim su u tom pogledu prethodnici i modeli Vučićevog sustava. Važno je ne zaboraviti da je sadašnji predsjednik Srbije bio ministar propagande za vrijeme Miloševićeva režima.
U tom svjetlu, najavu ove manifestacije, čije pripreme traju već nekoliko godina, treba promatrati kroz kampanje vezane za promociju “srpskog svijeta”, poput neuspjelog Dana srpske zastave koji se obilježava u rujnu svake godine.
Izvorni svesrpski sabor
Stihovi pjesme “Sloboda” popularnog zagrebačkog benda Azra iz 1980-ih kažu “Tko se ne sjeća, doživi ga ponovno”. Stoga bi oni koji se ne sjećaju 1980-ih mogli pomisliti da ima nešto novo u ovim potezima Vučića i Dodika, a zapravo je samo odjek velikih „dešavanja naroda“ s kraja osamdesetih. Kampanja “srpskog buđenja”, koja je kulminirala ratovima i raspadom Jugoslavije.
Kulminacija je bila upravo događaj koji Vučiću vjerojatno služi kao uzor za ovogodišnji Uskrsni sabor – veliki Gazimestanski sabor 1989. godine na kojem je Milošević stavio točku na postojanje SFRJ.
Nakon smrti Josipa Broza Tita, Jugoslavija je zapala u političku i financijsku krizu. Dugovi za skupu socijalnu državu i samoupravni socijalistički sustav stigli su na naplatu, a titoizam kao kohezivni faktor nije nadživio jugoslavenskog diktatora. Parola “i poslije Tita, Tito” ostala je visjeti u zraku.
Prve iskre su izbile na Kosovu, a Srbija je žestoko odgovorila. Nakon odlaska na Kosovo, Milošević je doživljavan kao mesija srpskog nacionalnog pokreta, što ga je potaknulo na državni udar unutar Srpske komunističke partije, tijekom kojeg je smijenjen bivši vođa Ivan Stambolić, kojeg je Miloševićeva tajna policija kasnije ubila prije izbora 2000.
Uz pomoć Srpske akademije nauke i umjetnosti i Srpske pravoslavne crkve pokrenuta je kampanja “srpskog preporoda”, pokrenut je niz manifestacija i demonstracija koje su dovele do pučeva unutar komunističkih partija Vojvodine, Kosova i Crne Gore. Sve je kulminiralo okupljanjem stotina tisuća ljudi na Gazimestanu, poprištu Kosovske bitke, kako bi obilježili njezinu šestotu obljetnicu. Kosovski mit zauzima važno mjesto u srpskoj nacionalnoj mitologiji, a mobilizacijski potencijal ovog događaja naveo je Srbiju da prilično samouvjereno pristupi drugim republikama SFRJ sa zahtjevom za redefiniranjem odnosa unutar zemlje, u kojoj bi, prema Miloševićevoj viziji Srbija trebala zauzeti “mjesto koje zaslužuje”, tj. središnju i dominantnu ulogu u Jugoslaviji. Kako to drugima nije odgovaralo i kako je Milošević bio spreman na to, krenulo se s projektom male Jugoslavije ili velike Srbije u kojoj bi živjeli svi Srbi. Taj je projekt doveo do krvavih ratova na području bivše Jugoslavije, raspada zemlje i potpune izolacije Srbije i Crne Gore.
Sveruski sabor kao uzor
Radi li se o sinkronicitetu, zeitgeistu ili koordinaciji, ne može se definitivno ustvrditi, ali modeli Ruskog svijeta i Velike Srbije istovremeno postoje i koegzistiraju uz mnoga paralelna i analogna preklapanja u dizajnu i unutarnjoj dinamici.
Ono što se sada događa u Ukrajini čini se kao zakašnjela lančana reakcija u usporedbi s onim što se dogodilo u Jugoslaviji.
U Sovjetskom Savezu prvi problemi također su počeli na periferiji. U Kazahstanu su izbili prvi prosvjedi kao posljedica etničkih napetosti. Tragedija u Tbilisiju u travnju 1989., kao i etničke napetosti oko Nagorno-Karabaha, zahtijevale su reakciju središnjih vlasti u Moskvi.
Poput „događanja naroda“ i 600. obljetnice Kosovske bitke, u Rusiji je 1988. godine pokrenuta masovna manifestacija obilježavanja tisućgodišnjice krštenja Rusa. No, zbog bojkota Carigrada, kao i skromnih uz potporu države, ova kampanja nije značajno utjecala na nacionalnu i etničku homogenizaciju onoga što ruski nacionalizam smatra jedinstvenim ruskim etničkim prostorom (Bjelorusija, Rusija i Ukrajina). Međutim, Ruska pravoslavna crkva je 1993. godine, na ideju sadašnjeg patrijarha Kirila, koji je tada bio mitropolit smolenski i kalinjingradski Ruske pravoslavne crkve, formirala Svjetski sabor Rusa, kao odgovor na “teško razdoblje nacionalne povijesti, kada je ruski narod trebao jedinstvo.” Navedeno je to na internetskim stranicama Skupštine u rubrici “O nama”, a stoji i sljedeće: “Rusi su stoljećima živjeli na području jedne države i spajali su ih zajednička državnost i zajedničke duhovne vrijednosti. Od 1991. Rusi su postali podijeljeni narod…” Zvuči poznato. Na posljednjoj Svjetskoj skupštini, krajem ožujka, ruski patrijarh Kiril izjavio je da se u Ukrajini vodi “sveti rat”.
Svesrpski sabor
Iako je Vučić nakon spomenutog sastanka s Dodikom “u prisustvu patrijarha Porfirija” najavio skupštinu Srbije i Republike Srpske, Milorad Dodik je nedavno rekao da će se skupština proširiti i na regiju: “Skupština bi okupila političke elite Republike Srpske i Srbije, političke predstavnike Crne Gore, Kosova, dijaspore, uključile bi se akademije nauka Republike Srpske i Srbije, pa i akademici nauka Crne Gore koji žele da učestvuju, te predstavnike Srpske pravoslavne crkve.
Srpski propagandist, redatelj i bivši paravojni dragovoljac Dragoslav Bokan govorio je za rusku propagandnu RT, potvrdivši širu svesrpsku agendu okupljanja, nazvavši ovaj događaj dijelom šire obrane. “Ako dođe do zasebnog napada na Republiku Srpsku, a onda slabljenje Srbije i vraćanje Crne Gore u crnogorstvo – onda smo gotovi, jer će nas onda rasturiti, kao što već pokušavaju.
Iz Crne Gore oglasio se Milan Knežević, čelnik proruske srpske DNP, koja je jedan od nositelja parlamentarne većine koja uskoro ulazi u Vladu. On je na mreži “X” rekao: “Jedini odgovor na pokušaje genocida nad srpskim narodom, otimanja Kosova, cijepanja naše povijesti, gubljenja identiteta je Skupština”.
Srpska parlamentarna oporba neće sudjelovati na ovom skupu. Oporbeni saborski zastupnik i jedan od njezinih čelnika Pavle Grbović kritički je reagirao: “Činjenica je da se vlast SNS-a svaki put nađe u teškim okolnostima – a njih je trenutno mnogo, s obzirom da se radi o režimu uhvaćenom u izbornoj krađi i suočen s potpunim zastojem europskih integracija i europskih fondova, pribjegava se pseudodomoljubnom wild cardu i stvaranju atmosfere na rubu sukoba i incidenata, gdje se ponovno vrši mjerenje tih domoljubnih krvnih loza, gdje se ponovno stvara famozno zajedništvo slijedeći Putinov model upravljanja.”
Reagiralo je i civilno društvo. Sonja Biserko iz Srpskog helsinškog odbora rekla je za Glas Amerike: “On [Vučić] ovo organizira na ideji zajedništva; ‘srpski svijet’ se očituje kroz njegove česte susrete s Dodikom i Porfirijem”, kaže Biserko i ocjenjuje da temelji se na očekivanjima da će se međunarodne okolnosti promijeniti – “Očekuje se pobjeda Putina, pobjeda Trumpa… Dakle, oni stalno prate događanja u širem međunarodnom kontekstu očekujući da će se tijek okrenuti u njihovu korist. I odatle Vučićevo kolebanje, balansiranje cijelo vrijeme se temelji na tim procjenama, percepcijama ili očekivanjima.”
Sve u svemu, skup i njegov djelokrug bi, prema svim pokazateljima, trebali ostati ograničeni u dosegu i namjeri mobiliziranja kritične mase za bilo kakav regionalni sukob. Vučićev režim to nije sposoban. Ono što bi moglo biti uspješno jest unutarstranačka homogenizacija Vučićevog SNS-a i vladajuće koalicije, iako je i to upitno.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra
Ljubomir Filipović. Montenegrin political scientist
