Pobjeda stranke „Tisza“ koju predvodi Péter Magyar i poraz Fidesza Viktorа Orbánа imaju potencijal postati jedna od najznačajnijih političkih promjena u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. To se odnosi i na Zapadni Balkan – regiju u kojoj je Mađarska pod Orbánom bila jedan od najaktivnijih i najkontroverznijih igrača.
Viktor Orbán već dugi niz godina gradi vlastitu mrežu utjecaja na Zapadnom Balkanu. Njegova vlada aktivno je podržavala regionalne političke vođe koje su dijelile njegove političke stavove i njegovu geopolitičku orijentaciju. Štoviše, nije se radilo samo o podršci na razini političkih ili diplomatskih napora, već i na razini obavještajnih službi.
Najupečatljiviji primjeri takve podrške bili su specijalna operacija iz 2018. godine, kojom je bivši premijer i bivši vođa makedonske stranke VMRO-DPMNE Nikola Gruevski prevezen u Mađarsku gdje mu je dodijeljen politički azil, te planirana, iako zbog promijenjenih okolnosti neprovedena, intervencija specijalnih snaga mađarskog Centra za borbu protiv terorizma (TEK) s ciljem zaštite vođe bosanskih Srba Milorada Dodika od zatvora 2025. godine.
Prisutnost mađarskih obavještajnih službi u Republici Srpskoj kasnije je i službeno zabilježena, nakon otvaranja ureda TEK-a početkom 2026. godine.
Sa Srbijom je Mađarska razvijala suradnju čak i u vojnoj sferi. Beograd i Budimpešta su 2023. godine potpisali sporazum o strateškom partnerstvu, a dvije godine kasnije odobrili su konkretan akcijski plan za provedbu potpisanog dokumenta, što je ocijenjeno kao korak prema stvaranju mađarsko-srpskog vojnog saveza.
Drugi oblik podrške mađarskih vlasti njihovim saveznicima na Zapadnom Balkanu bilo je financiranje programa gospodarske suradnje i provedba infrastrukturnih projekata.
Glavna područja zalaganja i najveći regionalni primatelji bili su Srbija (infrastrukturni projekti), Republika Srpska u Bosni i Hercegovini (bespovratna sredstva, krediti, podrška poduzećima i poljoprivrednicima) i Sjeverna Makedonija (odobrenje kredita nakon povratka VMRO-DPMNE-a na vlast).
Ni druge zemlje u regiji nije zaobišla pažnja Mađarske. Tako je Crna Gora 2025. godine potpisala Sporazum o suradnji u razvoju infrastrukture, kojim je predviđena izgradnja autocesta i modernizacija željeznica, iako, istina, provedba svih planiranih projekata nije ostvarena.
Ponekad su infrastrukturni projekti koje je podržavala Mađarska uključivali ne samo mađarska sredstva, već i kineska, kao što je bio slučaj s izgradnjom brze željeznice od Budimpešte do Beograda, iako je mađarska vlada i dalje djelovala kao glavni operater tih sredstava.
Mnogo se raspravljalo o tome da je kineski novac korišten i za zajam Budimpešte Skoplju, ali mađarske vlasti su to poricale.
Drugi mehanizam za jačanje Orbánovih pozicija u regiji bilo je aktivno i demonstrativno lobiranje u Bruxellesu za odluke povoljne za njegove balkanske saveznike i blokiranje onih nepovoljnih.
Viktor Orbán, njegov ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó, a također i prethodni europski povjerenik za proširenje (2014. – 2024.) Olivér Várhelyi pozicionirali su se kao zagovornici Zapadnog Balkana u EU, stalno naglašavajući da su glavna pokretačka snaga europskih integracija regije.
U praksi, te izjave nisu uvijek bile potkrijepljene odgovarajućim odlukama na razini EU. Doista, sankcije protiv Milorada Dodika ili restriktivne mjere protiv Srbije Europska unija nikada nije uvela, između ostalog i zbog protivljenja Mađarske. Međutim, Beograd, unatoč svim obećanjima iz Budimpešte, nije mogao nastaviti s otvaranjem pregovaračkih poglavlja, a Sjeverna Makedonija nije započela pristupne pregovore s EU. Unatoč svemu, aktivnosti Orbánova tima u promicanju europskih integracijskih ambicija Zapadnog Balkana naišle su na razumijevanje, pa čak i divljenje u zemljama regije.
Najvažniji Orbánov politički projekt bila je podrška mađarskoj dijaspori u svim susjednim državama, uključujući i Zapadni Balkan (prvenstveno u Vojvodini, ali ne samo). Vlada Fidesza ulagala je sredstva u razvoj sportske (prvenstveno nogometne) infrastrukture, obrazovnih institucija, kulturnih centara, podršku poduzećima i medijima. Ova aktivnost bila je usmjerena prvenstveno na jačanje biračke baze Fidesza. Istovremeno, međutim, pretpostavljalo se da će na izborima za upravna tijela zemalja prebivališta, Mađari, koji obično imaju dvije putovnice, glasati za Orbánove političke saveznike (u Srbiji je to Aleksandar Vučić).
Općenito, politika Orbána i njegovog tima u zapadnobalkanskom smjeru bila je usmjerena na jačanje vlastitog utjecaja, političke težine i geopolitičkog autoriteta radi održavanja vlasti kod kuće, na povećanje utjecaja na situaciju u regiji, na podršku regionalnim političkim saveznicima i osiguranje lojalnosti dijaspore. Međutim, drugi važni zadaci uključivali su promicanje kineskih i ruskih interesa.
Ako je za Kinu Orbánova Mađarska bila važna kao ekonomski partner i „ulazna točka“ u europski ekonomski prostor, kao provoditelj infrastrukturnih projekata u okviru „Pojasa i puta“, onda je za Rusiju Budimpešta pod Orbánovom vlašću zapravo postala višenamjenski partner, svojevrsni „ambasador“. Podrška pod svaku cijenu političarima odanim Kremlju (Milorad Dodik), lobiranje za energetske interese Rusije, čak i po cijenu sukoba s tradicionalnim partnerom – Hrvatskom (treba se podsjetiti da je Budimpešta optužila Hrvate za „ratno profiterstvo“ zbog navodno previsokih cijena tranzita putem naftovoda JANAF i ultimativno zahtijevala da Zagreb transportira rusku naftu tom rutom), podsticanje histerije oko prijetnje „Balkanskom (Turskom) toku“ na način da je čak i Aleksandar Vučić odlučio što više se distancirati od njega… Nije slučajno da je upravo mađarskom MOL-u Moskva (bila) spremna prodati kontrolni udio u Naftnoj industriji Srbije (NIS), budući da bi na taj način tvrtka efektivno ostala pod ruskom kontrolom.
Politički analitičari raspravljaju o trenutku kada se dogodila prekretnica, kada je Fidesz počeo provoditi ne svoju, mađarsku politiku, već konkretno rusku politiku na Zapadnom Balkanu? Je li ovisnost Orbána i njegovog tima o Moskvi postala glavni faktor njegovog poraza? Kako će se promijeniti vanjska politika mađarske vlade u smjeru Zapadnog Balkana nakon formiranja vlade „Tisza“? I konačno, tko će sada preuzeti NIS?
Od Pétera Magyara ne očekuju se oštri, revolucionarni potezi. Sam političar je rekao: „Ako je vlada Viktora Orbána održavala bliske odnose sa zemljama Balkana ili drugim državama, to ne znači da će nova vlada imati manje veza s tim zemljama.“ Stručnjaci naglašavaju da će ekonomske ovisnosti koje su nastale tijekom Orbánove vladavine, posebno od Rusije i Kine, zahtijevati oprezan pristup kako njihovo brzo ukidanje ne bi dovelo do ekonomskog kolapsa.
Međutim, sudeći prema prvim Magyarovim izjavama nakon pobjede, balkanska politika njegove vlade razlikovat će se od politike Fidesza. Posebno je naglasio da se neće miješati u poslove balkanskih zemalja (vjerojatno misleći na sagu oko Milorada Dodika ili davanje azila Nikoli Gruevskom). Vođa „Tisze“ također je kritizirao proruski savez „Orbána, Roberta Fica i Aleksandra Vučića“, pozvao na neovisnu istragu pokušaja sabotaže plinovoda u Srbiji i nagovijestio izručenje bivšeg makedonskog premijera…
Ne može se isključiti mogućnost da se fokus pažnje Budimpešte s Beograda, Banja Luke i Skoplja pomakne na Zagreb. „Vjerujem da je povijesni zločin Viktora Orbána što su se odnosi između Hrvatske i Mađarske, koji su nekada bili izvrsni, toliko ohladili“, rekao je vođa „Tisze“ novinarima i najavio da će što je prije moguće pozvati u posjet premijera Hrvatske Andreja Plenkovića.
Jedino područje gdje se ne očekuju promjene je sudjelovanje mađarskog vojnog osoblja u misijama EU i NATO-a u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Nakon pobjede, Péter Magyar naglasio je da će Mađarska ponovno postati snažan saveznik u Europskoj uniji i NATO-u, stoga treba održati prisutnost mađarskog kontingenta u EUFOR-u Althea i KFOR-u.
* Tavaszi szél, Proljetni vjetar — naziv mađarske narodne pjesme koja je postala himna pokreta „Tisza”
Analitička grupa CWBS-a
