Pobjeda stranke „Tisa“ koju predvodi Peter Mađar i poraz Orbanovog Fidesa imaju potencijal da postanu jedna od najznačajnijih političkih promjena u centralnoj i jugoistočnoj Evropi. To se odnosi i na Zapadni Balkan – regiju u kojoj je Mađarska pod Orbanom bila jedan od najaktivnijih i najkontroverznijih igrača.
Viktor Orban već dugi niz godina gradi vlastitu mrežu uticaja na Zapadnom Balkanu. Njegova vlada aktivno je podržavala regionalne političke lidere koji su dijelili njegove političke stavove i njegovu geopolitičku orijentaciju. Štaviše, nije se radilo samo o podršci na nivou političkih ili diplomatskih napora, već i na nivou obavještajnih službi.
Najupečatljiviji primjeri takve podrške bili su specijalna operacija iz 2018. godine, kojom je bivši premijer i bivši lider makedonske stranke VMRO-DPMNE Nikola Gruevski transportovan u Mađarsku, gdje mu je dodijeljen politički azil, te planirana, iako zbog promijenjenih okolnosti ne i realizovana, intervencija specijalnih snaga Centra za borbu protiv terorizma (TEK) mađarske vlade u cilju zaštite lidera bosanskih Srba Milorada Dodika od zatvora 2025. godine.
Prisustvo mađarskih obavještajnih službi u Republici Srpskoj kasnije je i zvanično zabilježeno, nakon otvaranja kancelarije TEK-a početkom 2026. godine.
Sa Srbijom, Mađarska je razvijala saradnju čak i u vojnoj sferi. Beograd i Budimpešta su 2023. godine potpisali sporazum o strateškom partnerstvu, a dvije godine kasnije odobrili su konkretan akcioni plan za sprovođenje potpisanog dokumenta, što je ocijenjeno kao korak ka stvaranju mađarsko-srpskog vojnog saveza.
Drugi oblik podrške mađarskih vlasti njihovim saveznicima na Zapadnom Balkanu bilo je finansiranje programa ekonomske saradnje i realizacija infrastrukturnih projekata.
Glavna područja zalaganja i najveći regionalni primaoci bili su Srbija (infrastrukturni projekti), Republika Srpska u Bosni i Hercegovini (grantovi, krediti, podrška preduzećima i poljoprivrednicima) i Sjeverna Makedonija (obezbjeđivanje kredita nakon povratka VMRO-DPMNE na vlast).
Ni druge zemlje u regionu nije zaobišla pažnja Mađarske. Tako je Crna Gora 2025. godine potpisala Sporazum o saradnji u razvoju infrastrukture, kojim je predviđena izgradnja autoputeva i modernizacija željeznica, iako, istina je, realizacija svih planiranih projekata nije ostvarena.
Ponekad su infrastrukturni projekti koje je podržavala Mađarska uključivali ne samo mađarska sredstva, već i kineska, kao što je bio slučaj sa izgradnjom brze željeznice od Budimpešte do Beograda, iako je mađarska vlada i dalje djelovala kao glavni menadžer ovih sredstava.
Mnogo se raspravljalo o tome da je kineski novac korišten i za kredit Budimpešte Skoplju, ali su mađarske vlasti to negirale.
Još jedan mehanizam za jačanje Orbanovih pozicija u regionu bilo je aktivno i demonstrativno lobiranje u Briselu za odluke povoljne za njegove balkanske saveznike i blokiranje onih nepovoljnih.
Viktor Orban, njegov ministar vanjskih poslova Peter Sijarto, a takođe i raniji Evropski komesar za proširenje (2014–2024) Oliver Varhelji, pozicionirali su se kao zagovornici Zapadnog Balkana u EU, stalno naglašavajući da su oni glavna pokretačka snaga Evropskih integracija regije.
U praksi, ove izjave nisu uvijek bile podržane odgovarajućim odlukama na nivou EU. Zaista, sankcije protiv Milorada Dodika ili restriktivne mjere protiv Srbije nikada nisu uvedene od strane Evropske unije, između ostalog i zbog protivljenja Mađarske. Međutim, Beograd, i pored svih obećanja iz Budimpešte, nije bio u mogućnosti da nastavi otvaranje pregovaračkih poglavlja, a Sjeverna Makedonija nije započela pregovore o pristupanju sa EU. Uprkos svemu, aktivnosti Orbanovog tima u promovisanju ambicija Evropskih integracija Zapadnog Balkana naišle su na razumijevanje, pa čak i divljenje u zemljama regije.
Najvažniji Orbanov politički projekat bila je podrška mađarskoj dijaspori u svim susjednim državama, uključujući i Zapadni Balkan (prvenstveno u Vojvodini, ali ne samo). Fidesova vlada ulagala je sredstva u razvoj sportske (prije svega fudbalske) infrastrukture, obrazovnih institucija, kulturnih centara, podršku biznisu i medijima. Ova aktivnost je bila usmjerena prvenstveno na jačanje biračke baze Fidesa. Istovremeno, međutim, pretpostavljalo se da će na izborima za upravna tijela zemalja prebivališta Mađari, koji obično imaju dva pasoša, glasati za Orbanove političke saveznike (u Srbiji je to Aleksandar Vučić).
Generalno, politika Orbana i njegovog tima na zapadnobalkanskom pravcu bila je usmjerena na jačanje vlastitog uticaja, političke težine i geopolitičkog autoriteta radi održavanja vlasti kod kuće, na povećanje uticaja na situaciju u regiji, na podršku regionalnim političkim saveznicima i osiguranje lojalnosti dijaspore. Međutim, drugi važni zadaci uključivali su promociju kineskih i ruskih interesa.
Ako je za Kinu Orbanova Mađarska bila važna kao ekonomski partner i „ulazna tačka“ u Evropski ekonomski prostor, kao implementator infrastrukturnih projekata u okviru „Pojasa i puta“, onda je za Rusiju Budimpešta pod Orbanovom vlašću efektivno postala višenamjenski partner, neka vrsta „putujućeg ambasadora“. Podrška po svaku cijenu političarima lojalnim Kremlju (Milorad Dodik), lobiranje za energetske interese Rusije, čak i po cijenu sukoba s njenim tradicionalnim partnerom – Hrvatskom (treba podsjetiti da je Budimpešta optužila Hrvate za „ratno profiterstvo“ zbog navodno pretjerano visokih cijena tranzita putem naftovoda JANAF i u ultimativnom obliku zahtijevala da Zagreb transportuje rusku naftu ovom rutom), podsticanje histerije oko prijetnje „Balkanskom (Turskom) toku“ na takav način da je čak i Aleksandar Vučić odlučio da se od njega što više distancira… Nije slučajno da je upravo mađarskom MOL-u Moskva (bila) spremna prodati kontrolni udio u Naftnoj industriji Srbije (NIS), jer bi na taj način kompanija efektivno ostala pod ruskom kontrolom.
Politički analitičari se raspravljaju o trenutku kada se dogodila prekretnica, kada je Fides počeo sprovoditi ne vlastitu, mađarsku politiku, već konkretno rusku politiku na Zapadnom Balkanu? Da li je zavisnost Orbana i njegovog tima od Moskve postala glavni faktor njegovog poraza? Kako će se promijeniti vanjska politika mađarske vlade u smjeru Zapadnog Balkana nakon formiranja vlade „Tisa“? I konačno, ko će sada preuzeti NIS?
Od Petera Mađara se ne očekuju oštri, revolucionarni potezi. Sam političar je rekao: „Ako je vlada Viktora Orbana održavala bliske odnose sa zemljama Balkana ili drugim državama, to ne znači da će nova vlada imati manje veza s tim zemljama.“ Stručnjaci naglašavaju da će ekonomske zavisnosti koje su nastale tokom Orbanove vladavine, posebno od Rusije i Kine, zahtijevati oprezan pristup kako njihovo brzo ukidanje ne bi dovelo do ekonomskog kolapsa.
Međutim, sudeći prema prvim Mađarovim izjavama nakon pobjede, balkanska politika njegove vlade razlikovaće se od politike Fidesa. Posebno je naglasio da se neće miješati u poslove balkanskih zemalja (vjerovatno misleći na sagu oko Milorada Dodika ili davanje azila Nikoli Gruevskom). Vođa „Tise“ je takođe kritikovao proruski savez „Orbana, Roberta Fica i Aleksandra Vučića“, pozvao na nezavisnu istragu pokušaja sabotaže gasovoda u Srbiji i nagovijestio izručenje bivšeg makedonskog premijera…
Ne može se isključiti mogućnost da se fokus pažnje Budimpešte pomjeri sa Beograda, Banje Luke i Skoplja na Zagreb. „Vjerujem da je istorijski zločin Viktora Orbana što su se odnosi između Hrvatske i Mađarske, koji su nekada bili odlični, toliko ohladili“, rekao je vođa „Tise“ novinarima i najavio da će u posjetu pozvati premijera Hrvatske Andreja Plenkovića što je prije moguće.
Jedino područje u kojem se ne očekuju promjene je učešće mađarskog vojnog osoblja u misijama EU i NATO-a u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Nakon pobjede, Peter Mađar je naglasio da će Mađarska ponovo postati snažan saveznik u Evropskoj uniji i NATO-u, te da stoga treba održati prisustvo mađarskog kontingenta u EUFOR Altea i KFOR-u.
* Tavaszi szél, Proljećni vjetar — naziv mađarske narodne pjesme koja je postala himna kampanje „Tisa“
Analitička grupa CWBS-a
