Srbija ne zna gdje želi biti i to je sada već nasljedni generacijski problem
Pobjeda Petra Mađara i njegove stranke Tisa na parlamentarnim izborima u Mađarskoj najviše je proslavljena u susjednoj Srbiji. Prvo, zato što je poraženi premijer Viktor Orban prijatelj i zaštitnik srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. I drugo, još važnije – zato što je primjerom pokazano kako se autokrata nakon mnogo godina vladavine može pobijediti na izborima.
U tim iskrenim čestitkama iz Srbije ima prevelikih nada i nerealnih očekivanja, ali to je razumljivo, jer je studentima i građanima koji su protiv nesmjenjive Vučićeve vlasti trenutno najvažniji – entuzijazam.
Nesumnjivo da se radi o klasičnoj srednjoeuropskoj mirnoj „izbornoj revoluciji“, termin za politički fenomen u kojem opozicija pobjeđuje autokratskog vođu u izbornim uslovima koji su bili povoljni samo za njega. Takav model je već viđen u Slovačkoj s Vladimirom Mečjarem (1998) i u Hrvatskoj s Franjom Tuđmanom (2000).
Možete li hipotetički zamisliti da Vučić čestita rektoru Univerziteta u Beogradu, Vladanu Đokiću, na pobjedi na izborima, kao što je to učinio Orban? Nikako. Srbija slijedi svoj, već viđeni, scenario gdje je pobjeda studenata i opozicije na poštenim izborima moguća samo uz fizičku odbranu glasačkih kutija i volje birača na ulici.
Tako je poražen Slobodan Milošević (2000), ali i drugi postkomunistički tvrđi autokratski režimi, poput Ševardnadzeovog u Gruziji u „Revoluciji ruža“ (2003), Kučminog u Ukrajini u „Narandžastoj revoluciji“ (2004) i Akajevljevog u Kirgistanu u „Revoluciji tulipana“ (2005). To su one popularno nazvane „obojene revolucije“ kojih se mali i veliki autoritarci, od Vučića do Putina i Si Đinpinga, toliko boje.
Lekcije iz Mađarske
Lekcije su tu, ima li aktera za bilo koji od tih scenarija? Iako je studentski pokret u Srbiji 2024-26. avangardne prirode i ostavlja utisak divljenja, ipak nije politički strukturiran i vrijednosno definisan. Lekcije koje su studenti naučili na prošlim lokalnim izborima su vrijedne, ali nisu dovoljne za odlučujući meč sa Vučićevim dobro organizovanim režimom, koji je spreman na sve samo da ostane na vlasti.
Studenti još uvijek ne iznose imena kandidata i lidera na očekivanim parlamentarnim izborima, koji bi morali biti harizmatični poput spomenutog rektora Đokića. Buduća studentska politička opcija mora imati jasan politički program sa ljudima koji su dokazani stručnjaci, a na prošlim lokalnim izborima to pitanje je bilo prilično „tanko“.
Peter Mađar je relativno mlad političar sa mandatom koji su mu birači dali da popravi gdje je Orban uništio demokratiju na domaćem i međunarodnom nivou. Institucije u Srbiji su daleko više uništene nego u Mađarskoj, a dan nakon zamišljene pobjede studenata i opozicije, sve će biti devastirano skoro kao nakon pada Slobodana Miloševića.
Vjeruje se da će jednog dana mladi kadrovi ući u institucije Srbije, kao kada je opcija predsjednika Volodimira Zelenskog pobijedila u Ukrajini. Hoće li studenti i njihovi kandidati moći odoljeti radikalnoj zamci odnosa Srbije s EU i NATO-om, nezavisnosti Kosova, zločinima i genocidu 90-ih u Bosni i Hercegovini i ekspanzionizmu u Crnoj Gori? To su retorička pitanja.
Vječiti vrtlog revolucije
Vučić je ostao bez Orbana – druga, advokata i zaštitnika u EU. I ne samo on, već i cijela populistička koalicija okupljena oko njegovih Patriota za Europu, čiji je mađarski premijer bio spiritus movens u parlamentu EU.
Situacija u srednjoj Europi slična je onoj s kraja 90-ih, kada je nekoliko postsocijalističkih zemalja iskorištavalo strah nezadovoljnih i nostalgiju za vođom „tvrde ruke“. To je još kritičnije sada, kada populisti dobijaju daleko veću podršku izvana, od super diktatora. Odnos prema ratu u Ukrajini nije bio moralni princip, pa je Orban imao podršku Trampa, Putina i Sija.
I ta podrška mu nije pomogla, što je simbolično možda i najveća pobjeda na 70. godišnjicu „Mađarske revolucije 1956. godine“. Narod Mađarske je odlučio da ne želi biti s druge strane „gvozdene zavjese“.
Srbija ne zna gdje želi biti i to je sada već nasljedni problem. Nove generacije i studenti na protestima protiv Vučića su razočarani EU, ali ako ne uspiju napraviti promjene u Srbiji, neće putovati na studije i rad u Moskvu ili Peking.
Prije nego što se obračuna s korupcijom, Srbija treba riješiti civilizacijsko pitanje da li želi biti dio EU ili ne. Nema uslova za Titovu novu nesvrstanu Jugoslaviju, dok je ormar zvaničnog Beograda pun „leševa“ iz Hrvatske, genocida u Bosni i Hercegovini i etničkog čišćenja na Kosovu.
Tranziciona pravda nije ostvarena, niti želja da se sazna istina o ratovima 90-ih, i još neko vrijeme niko se neće kajati za zločine njihovih očeva i djedova. Srbija je zaglavljena u 1989. godini sa pitanjem „kuda dalje?“. Ulica će i dalje biti glavna politička institucija u Srbiji, vječiti vrtlog pobune, a nacionalisti i populisti će se smjenjivati u „izbornim revolucijama“ – Milošević, Vučić i njima slični.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
