Otkazivanje ovogodišnjeg samita Brdo-Brijuni od strane predsjednika Hrvatske, Zorana Milanovića, šokiralo je mnoge, prije svega one u regiji. Ovo je nešto više od još jedne diplomatske epizode u hronično napetim hrvatsko-srpskim odnosima. Sama činjenica je prilično indikativna: jedan od rijetkih stabilnih regionalnih formata, stvoren upravo da održi politički dijalog čak i tokom perioda sukoba, ovog puta nije izdržao eskalaciju.
Ured predsjednika Hrvatske 30. marta službeno je objavio da je sastanak šefova država u okviru samita Brdo-Brijuni, planiran za maj u Hrvatskoj, otkazan, jer u trenutnim okolnostima „nema uslova“ za dolazak predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, u Hrvatsku. U Zagrebu je to objašnjeno direktno: nedavne izjave i postupci Vučića proturječe samoj logici ovog samita, pogoršavaju međudržavne odnose i ugrožavaju mir i stabilnost u jugoistočnoj Europi.
Kasnije, 13. aprila, tokom sastanka u Rijeci, predsjednici Slovenije i Hrvatske potvrdili su ovu odluku. Milanović je naglasio da ga je Vučić svojim izjavama, kao domaćina, doveo u beznadežan položaj. „Ne želim se raspravljati i objašnjavati da Hrvatska neće napasti Srbiju tenkovima. On to stalno ponavlja. Nemoguće je ovako razgovarati“, rekao je, dodajući da „stoga, nažalost, od Brijuna neće biti ništa“.
Predsjednica Slovenije, Nataša Pirc Musar, naglasila je da razumije odluku svog hrvatskog kolege da ne bude domaćin samita.
Da bismo razumjeli razmjere ove odluke, važno je prisjetiti se da samit Brdo–Brijuni nije dekorativni diplomatski ritual: to je zajednička slovenačko-hrvatska inicijativa koja, u svom sadašnjem formatu, djeluje od 2013. godine i namijenjena je održavanju povjerenja, regionalne saradnje i Europske perspektive Zapadnog Balkana. Upravo tu leži politička težina otkazivanja: kada se ne prekida slučajni bilateralni sastanak, već format zamišljen kao platforma za održavanje otvorenog kanala između svih ključnih lidera regije, to nije signal neke sporadične svađe, već ozbiljnijeg prekida regionalne komunikacije. Već na samitu 2023. godine, učesnici su naglasili potrebu za međusobnim povjerenjem, dobrosusjedskim odnosima i ubrzanjem Europskih integracija regije. Stoga, ovogodišnje prekidanje događaja djeluje vrlo simptomatično. Ono udara u samu ideju da se politički dijalog na Zapadnom Balkanu može održati čak i pod pritiskom sukoba i lične netrpeljivosti.
Formalni razlog za odluku Zorana Milanovića formulisan je prilično čvrsto, a istovremeno bez nepotrebnog diplomatskog prikrivanja. Problem je što je srpski lider Aleksandar Vučić, po mišljenju hrvatske strane, svojim nedavnim izjavama prilično ratoborne i alarmističke prirode, odveo situaciju izvan granica u kojima bi takav sastanak i dalje imao smisla. I ovdje je važno da se ne radi o jednoj izolovanoj primjedbi. U Zagrebu se osvrnulo na „izjave i postupke posljednjih dana i sedmica“, a to već ukazuje na širu pozadinu: od sve agresivnije retorike predsjednika Vučića prema Hrvatskoj do njegovih obnovljenih napada na temu navodne „antisrpske“ koalicije u regiji (misleći na vojni savez Tirane, Prištine i Zagreba – iako su Hrvatska i Albanija odavno članice NATO-a). Reakcija samog predsjednika Srbije zapravo je samo potvrdila da mu je bilo korisno da odgovori na isti način. Izjavio je da „u potpunosti podržava“ Milanovićevu odluku, da mu „nije mjesto“ na takvom sastanku i da mu je mnogo važnije da ide u Jasenovac nego na Brdo-Brijune. U istoj reakciji, Vučić je još jednom povezao situaciju sa svojim prethodnim optužbama protiv Zagreba, Tirane i Prištine.
Upravo tu leži politički centar gravitacije ove priče. Aleksandar Vučić posljednjih sedmica konstantno podgrijava temu takozvanog neprijateljskog okruženja Srbije. Nakon intenziviranja sigurnosne saradnje između Hrvatske, Albanije i Kosova, on je te kontakte više puta predstavljao kao prijetnju Beogradu. Već u februaru, reagujući na sastanke hrvatskih, albanskih i kosovskih zvaničnika u sigurnosnoj sferi, predsjednik Vučić je izjavio da ako je cilj bio „zabrinuti Srbiju“, taj cilj je postignut. Već krajem marta, nakon lokalnih izbora u Srbiji, ovoj regionalnoj liniji dodao je i temu navodnog hrvatskog miješanja i „logističke podrške“ svojim protivnicima. Dakle, predsjednik Milanović nije otkazao samit iznenada i ne zbog samo jedne nepažljive izjave. Donesena odluka postala je reakcija na nagomilanu retoriku, u kojoj Vučić sistematski prikazuje susjedne zemlje kao dio neprijateljskog vanjskog pritiska na Srbiju.
U tom smislu, otkazivanje samita je također pokazatelj šire promjene atmosfere. Samit Brdo-Brijuni godinama je postojao upravo zato što je omogućavao održavanje razgovora čak i kada su se gomilale pritužbe između pojedinačnih prijestolnica. No, format funkcioniše samo dok strane barem prepoznaju njegovu svrhu – kao platformu za smanjenje napetosti, a ne kao pozornicu za prenošenje domaće političke konfrontacije na regionalni nivo. Vučić je, naprotiv, posljednjih mjeseci aktivno prevodio regionalne odnose na jezik opsade, zavjere i vanjskih napada na Srbiju. U okviru takve logike, samit uz učešće predsjednika Hrvatske, Slovenije, Albanije, Kosova i drugih regionalnih lidera prestao je biti diplomatska prednost i pretvorio se u rizičnu javnu platformu gdje bi svaka primjedba mogla izazvati novi krug skandala. Za Milanovića, koji je i sam daleko od uzora uzdržanog regionalnog diskursa, odluka o otkazivanju ne izgleda toliko kao gest uvrede koliko kao priznanje da je format u ovoj fazi jednostavno prestao funkcionirati u skladu sa svojom svrhom.
Postoji i druga, ne manje važna dimenzija – domaća politika. Srpski predsjednik se našao pod primjetnim pritiskom nakon lokalnih izbora održanih 29. marta, koje su pratili izvještaji o nasilju, pritisku na birače i ozbiljnim kršenjima. Međunarodni posmatrači iz Vijeća Europe zabilježili su prijeteću atmosferu ispred biračkih mjesta, dok su nezavisni srpski posmatrači govorili o organizovanim manipulacijama i kršenjima tajnosti glasanja. U tom kontekstu, eskalacija vanjske politike u potpunosti se uklapa u dugo poznatu logiku za Vučića: kada se domaća situacija zakomplikuje, regionalne tenzije postaju instrument mobilizacije, konsolidacije biračkog tijela i preusmjeravanja pažnje sa pitanja demokratskog kvaliteta vlasti na narativ o „Srbiji pod napadom“. Upravo u toj optici, njegove nedavne izjave o Hrvatskoj, Kosovu, Albaniji i „nepovoljnom okruženju“ ne djeluju kao slučajni emocionalni izljev, već kao politički funkcionalan diskurs.
Za Hrvatsku je to, međutim, značilo sljedeće: Aleksandar Vučić se sve manje pojavljuje kao partner čak i u okviru ograničenog i barem simboličnog regionalnog formata. Zoran Milanović je efektivno priznao da samo prisustvo predsjednika Srbije na samitu u Hrvatskoj pod trenutnim uslovima ne bi stabilizovalo situaciju, već naprotiv samo pojačalo tenzije. A to je posljedica koja nadilazi bilateralnu svađu. Samit Brdo-Brijuni bio je vrijedan upravo zato što je omogućio regionalnim liderima da se okupe bez formalnih pregovaračkih obaveza, ali s političkim signalom: čak i u sukobu, Zapadni Balkan ne gubi kanale komunikacije. Kada jedan od suosnivača ovog formata otkaže sastanak zbog nemogućnosti ugošćavanja predsjednika Srbije, to se čita kao znak da je nivo nepovjerenja između Zagreba i Beograda ponovo porastao na opasan nivo.
Posljedice takve odluke neće biti samo simbolične. Prvo, otkazivanje samita udara na već krhku infrastrukturu regionalne komunikacije. Drugo, pojačava utisak da na Zapadnom Balkanu čak i one platforme koje su stvorene za stabilizaciju postaju taoci bilateralnih kriza. Treće, ovo je loš signal za samu EU, jer je Brdo-Brijuni od samog početka bio jedan od formata namijenjenih održavanju regije u europskoj orbiti kroz dijalog o integraciji, dobrosusjedskim odnosima i zajedničkoj političkoj odgovornosti. Ako sada ovaj format propada upravo zbog eskalacijske retorike jednog od ključnih regionalnih lidera, to znači da problem ne leži samo u sporosti proširenja, već i u pogoršanju same političke atmosfere u regiji.
Na kraju, otkazivanje samita Brdo-Brijuni nije samo još jedna svađa između Zagreba i Beograda, već je i priča o tome kako se jedan od rijetkih istinski funkcionalnih balkanskih formata pokazao nemoćnim pred kombinacijom domaćeg političkog pritiska u Srbiji, sve oštrije retorike Vučića i rastućeg nepovjerenja sa strane Hrvatske. Za predsjednika Hrvatske ova odluka postala je svojevrsni politički stop signal. Drugim riječima, ako samit prestane smanjivati rizike i počne ih povećavati, bolje je da se uopće ne održava. Za regiju je, međutim, ovo mnogo manje ugodan zaključak. Jer ako čak ni Brdo-Brijuni više nisu u stanju da izdrže trenutni nivo konfrontacije, to znači da regija ulazi u novu fazu – ne velikog rata, već velike nervoze, gdje diplomatske platforme više ne gase sukobe, već postaju njihov nastavak koji se provodi drugim sredstvima. U sadašnjim geopolitički turbulentnim vremenima, to samo povećava ranjivost tako osjetljive i kontradiktorne regije kao što je Zapadni Balkan.
Analitička grupa CWBS-a
