U drugoj polovici travnja 2026. godine, pitanje Kosova – bivše srpske autonomne pokrajine koja je proglasila neovisnost 17. veljače 2008. i jednog od potencijalnih žarišta Zapadnog Balkana – ponovno se vratilo u fokus regionalne politike. Ovaj put ne samo kao diplomatski déjà vu, već i kao sredstvo za rješavanje nekoliko političkih zadataka odjednom. Iza novog vala eskalacije po običaju stoje Beograd i Moskva, kao i njihovi saveznici u nekoliko zemalja regije.
Posebno je zapažen odjek izazvala izjava jednog od čelnika crnogorskih Srba – predsjednika Demokratske narodne stranke Milana Kneževića. Vođa DNP-a poznat je u crnogorskoj politici po svojim vatrenim, sarkastičnim i često skandaloznim izjavama u rusofilskom i srbofilskom duhu, kao i po skeptičnom stavu prema Sjedinjenim Državama, EU, NATO-u i „kolektivnom Zapadu“. Svojedobno je bio među optuženima u slučaju pokušaja državnog udara u Crnoj Gori u jesen 2016. Ovaj put, Milan Knežević najavljuje kampanju za poništavanje odluke Crne Gore o priznavanju Kosova.
Paralelno s tim, šef ruske diplomacije, Sergej Lavrov, ponovno je uklopio pitanje Kosova u širi antizapadni diskurs o pritiscima na Srbiju. U Beogradu, predsjednik Aleksandar Vučić, koji je posljednjih nekoliko godina proveo u dugotrajnoj unutarnjopolitičkoj napetosti, sve aktivnije govori i o „teškim vremenima za srpski narod“ i o sigurnosnim izazovima zbog zbližavanja Hrvatske, Albanije i Kosova. To se posebno odnosi na formalizaciju zasebnog okvira vojno-tehničke suradnje između Zagreba, Tirane i Prištine kreiranog 2025. godine, što srpska strana doživljava kao antisrpski savez. U širem proruskom informacijskom prostoru, u međuvremenu, posljednjih tjedana ponovno se aktivirala prilično stara teza: Kosovo kao dokaz Zapadnih dvostrukih standarda i kao zgodan „presedan“ za druge revizionističke narative. Uzevši sve u obzir, čini se da je ovo koordinirana eskalacija s ciljem da se istovremeno stvori pritisak na Srbiju, destabilizira Crna Gora, a Zapadni Balkan vrati na staru konfliktnu agendu. Tim prije u uvjetima trenutnih geopolitičkih turbulencija i opće međunarodne neizvjesnosti.
Najvidljivija balkanska dimenzija ovog vala je crnogorska. Ona se prvenstveno odnosi na izjavu M. Kneževića od 16. travnja o pokretanju kampanje za povlačenje crnogorskog priznanja Kosova. Istovremeno, crnogorski političar naglasio je da će se proces kretati „iz Zete ka Skupštini“: prvo kroz lokalna vijeća, zatim kroz parlamentarnu rezoluciju i širu javnu kampanju. Također je izravno izjavio da će tražiti podršku hijerarhije Srpske pravoslavne crkve – najveće konfesije u zemlji i, istovremeno, institucije s jasno izraženim proruskim segmentom utjecaja.
Tumačeći Kneževićeve odluke, zaključuje se da je ova kampanja izravno povezana s relativno skorim povlačenjem DNP-a iz vladajuće koalicije. Stranka je 30. siječnja 2026. povukla podršku vladi Milojka Spajića i od tada sustavno vraća na dnevni red pitanja koja su prethodno bila zamrznuta kao previše konfliktna za društvo i štetna za tempo europskih integracija. Ta se pitanja odnose na srpsku trobojku kao „nacionalnu zastavu“, državni status srpskog jezika, pitanje dvojnog državljanstva, a sada i na Kosovo. Nakon neuspjelog pokušaja aktualizacije spomenutih pitanja, red je došao upravo na temu Kosova. Stoga se ne radi o situacijskoj ideji, već o povratku starom arsenalu identitetske i etnoreligijske mobilizacije odgovarajućeg biračkog tijela upravo u trenutku kada se Podgorica pokušava predstaviti Bruxellesu kao najnapredniji kandidat regije. Crna Gora je doista značajno ubrzala tempo pregovora u posljednje dvije godine: trenutno je 14 od 33 poglavlja već privremeno zatvoreno, a vlada izjavljuje svoju namjeru da osigura članstvo zemlje u EU do kraja 2028. godine.
Upravo zato Kneževićevu inicijativu ne treba čitati doslovno. Institucionalno, njezine šanse su minimalne: Crna Gora je priznala Kosovo već 9. listopada 2008., a nakon izlaska DNP-a iz vladine koalicije, stranka nema ni vladine instrumente ni parlamentarnu većinu da promijeni taj kurs. Međutim, političko značenje kampanje leži upravo u tome što ne zahtijeva brzi uspjeh. Njezin je zadatak vratiti konfliktna pitanja u crnogorski prostor upravo u trenutku kada Bruxelles od Podgorice traži maksimalnu koncentraciju na reforme, vladavinu prava i dovršetak pregovaračkih poglavlja. Drugim riječima, čak i ako se odluka iz 2008. ne revidira, kampanja bi mogla postići nešto drugo – oslabiti unutarnji fokus zemlje na eurointegracije. Tu leži glavna poanta: takva logika objektivno se podudara s ruskim interesom – ne nužno da se prekine kurs Crne Gore, već da se on što više zamagli konfliktnim pitanjima. Zapravo, ovo je novi pokušaj usporavanja europskog puta Podgorice od strane snaga povezanih s Moskvom i Beogradom.
Rusku dimenziju ove konfiguracije već je teško ne primijetiti. U Pekingu, 15. travnja S. Lavrov je izjavio da EU navodno pokušava pretvoriti Srbiju u „tampon zonu“ protiv Rusije te da se Beogradu zapravo postavljaju dva uvjeta: priznanje Kosova i potpuno pridruživanje režimu sankcija protiv Ruske Federacije. U Moskvi se to ne predstavlja kao zaseban spor oko Kosova, već kao dio šireg pritiska Zapada na Srbiju. Još ranije, 2. travnja, u razgovoru s Ivicom Dačićem, ruska strana naglasila je da će podržati „rješavanje pitanja Kosova“ samo u skladu s interesima Srbije. To je već poznata linija, ali u travnju 2026. zvučala je posebno jasno u kontekstu novih napetosti u regiji i srpske krize na domaćem terenu. Moskva ne nudi rješenje; Beogradu nudi politički okvir u kojem Kosovo postaje dokaz neprijateljske prirode Zapada.
Još važnije, ova linija nije ograničena samo na službenu diplomaciju. U ruskim medijima i komentatorskom prostoru istovremeno se promovira nekoliko povezanih narativa. Tijekom proteklih nekoliko tjedana pojavili su se materijali u kojima se tvrdi da priznanje Kosova od strane većine zemalja EU navodno već znači sve oštriju europsku blokadu za Srbiju, gdje pitanje Kosova postaje središnja prepreka na putu prema EU. A u ožujskom zajedničkom tekstu Dmitrija Medvedeva i Viktora Medvedčuka o „samoodređenju“ ukrajinskih teritorija koje je okupirala Ruska Federacija, ponovno se razvija teza o takozvanom „kosovskom presedanu“: autori izravno citiraju savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde o Kosovu kako bi izgradili legitimacijski most prema ruskim pretenzijama na Krim i okupirane teritorije na istoku i jugu Ukrajine. To je važno jer se u ruskom informacijskom prostoru Kosovo koristi ne samo kao balkanska tema, već i kao univerzalni politički i pravni argument protiv „kolektivnog Zapada“. Upravo zato trenutna eskalacija oko pitanja Kosova nema samo regionalnu, već i širu revizionističku funkciju za Kremlj.
Beograd ne odbacuje ovaj okvir – on ga samo prilagođava vlastitim potrebama. Nakon spomenutih izjava ruskog ministra, Vučić je rekao da „ništa što je Lavrov rekao nije neistina“ te je još jednom ponovio svoju uobičajenu formulu: Srbija želi u EU, ali neće tamo ići na štetu vlastitih interesa i neće graditi svoju europsku perspektivu na štetu odnosa s Rusijom. Odnosno, Beograd i dalje pokušava očuvati viševektorsku politiku, ali upravo na pitanju Kosova ta se ravnoteža sve više postavlja u jezik geopolitičkog cjenkanja: Zapad navodno vrši pritisak, Rusija navodno štiti, a Srbija je prisiljena manevrirati.
Za Vučića je takva pozicija i unutarnjepolitički povoljna. Zemlja ulazi u proljeće 2026. s prtljagom dugotrajne krize, prosvjeda i razgovora o više nego mogućim prijevremenim izborima ove godine. A. Vučić trenutno oklijeva i ne želi žuriti s njihovim raspisivanjem dok ne stekne dovoljno povjerenja u rezultat i u upravljivost administrativnog resursa. U takvoj situaciji, Kosovo srpskom vođi daje vrlo zgodan resurs: omogućuje mu da razgovor prebaci s korupcije, ljudskih prava, nasilja i pritiska na medije u ravninu „nacionalnih interesa“ i da opravda oštriji ton vanjskom prijetnjom.
Stoga se Vučić stalno vraća retorici o „teškim vremenima za Srbiju“ i „sve složenijoj regionalnoj sigurnosnoj situaciji“. Taj stil sam po sebi nije nov za njega, i sada djeluje na način koji posebno odgovara režimu. Nakon konzultacija sa strankama 2. travnja, Vučić je ostavio temu prijevremenih izbora otvorenom, a mediji su zabilježili da su njegovi protivnici taj proces doživjeli više kao manevar nego kao pravi dijalog. U tom kontekstu, svako vanjsko pitanje – a posebno Kosovo – postaje dio unutarnjeg predizbornog okvira. Vučićeve trenutne izjave da je sigurnosna situacija postala složenija zbog suradnje između Albanije, Hrvatske i Kosova treba čitati upravo u tom kontekstu: kao kombinaciju regionalnog signala, mobilizacije vlastitog biračkog tijela i pripreme za moguću kampanju u kojoj će Kosovo biti jedna od središnjih tema. Stoga više nije pitanje hoće li Beograd nagađati o Kosovu, već koliko će daleko ići u tom nagađanju ako se prijevremeni izbori doista približe. S druge strane, vrijedi spomenuti i veliki televizijski intervju A. Vučića od 18. travnja povodom 13. godišnjice potpisivanja Bruxellesskog sporazuma, koji je trebao unaprijediti proces normalizacije odnosa između Beograda i Prištine, posebno stvaranjem Zajednice srpskih općina na sjeveru Kosova. Srpski predsjednik sada, retrospektivno, skeptično ocjenjuje ovu epizodu i zapravo optužuje EU za antisrpski stav i pritisak na Beograd kako bi se „odrekao svog suverenog teritorija“.
Slovački narativ u tom kontekstu je manje emotivan, ali i politički koristan za Beograd. Ovdje se ne radi o promjeni stava Bratislave — nije ga promijenila. Radi se o nečem drugom: slovačko vodstvo i 2026. godine dosljedno ponavlja da ne priznaje Kosovo jer smatra da je stvoreno suprotno međunarodnom pravu. Slovački premijer Robert Fico ponovno je javno potvrdio taj stav u veljači 2026. Za Beograd su takvi signali važni jer omogućuju da se pokaže da čak i unutar EU-a pitanje Kosova ostaje sporno, te stoga srbijanski stav ne izgleda kao potpuna diplomatska izolacija. Kao što je poznato, među zemljama EU-a neovisnost Kosova ne priznaju Slovačka, Španjolska, Rumunjska, Grčka i Cipar. U tom smislu, slovački faktor je još jedan element šire slike u kojoj se pitanje Kosova koristi za poticanje srbijanske vanjskopolitičke tvrdoglavosti i unutarnje mobilizacije.
Upravo zato se trenutna runda eskalacije informacija oko Kosova ne čini kao slučajno nakupljanje odvojenih izjava. Za M. Kneževića to je način da se uzdrma crnogorska agenda i udari na okvir eurointegracija Podgorice. Za Moskvu je to još jedna prilika da Srbiju predstavi kao državu koju Zapad navodno gura prema geopolitičkom samoodricanju, a istovremeno legitimizira vlastite revizionističke narative kroz „kosovski presedan“. Za A. Vučića to je prilično zgodna karta uoči mogućih prijevremenih izbora: dovoljno mobilizirajuća, dovoljno emotivna i dovoljno fleksibilna da se može kombinirati sa sigurnošću, antizapadnom retorikom i slikom „vođe pod pritiskom“. Sve se to zbraja u prilično konzistentnu sliku.
Zaključno, glavno pitanje sada nije hoće li sutra izbiti nova velika kriza oko Kosova. Glavno pitanje je tko danas koristi Kosovo i kako. A odgovor je prilično alarmantan: Moskva dosljedno reaktivira pitanje Kosova kao element šireg pritiska na Zapadnom Balkanu i destabilizacije u Europi općenito, ali to ne čini sama. Djeluje u skladu sa širim okruženjem u kojem je Beograd zainteresiran da ovo pitanje ostane otvoreno, a saveznici Srbije u regiji – od Podgorice do Banja Luke – koriste ga kao resurs za vlastitu političku igru. Za Balkan je to loš signal, jer znači da se Kosovo ponovno vraća na političku scenu, ali ne u vidu problema koji treba riješiti, već kao sukob koji je mnogima od koristi neriješen. Tim prije što su razlozi za zabrinutost sve brojniji zbog napete globalne situacije, kao i zbog unutarnjih proturječnosti u NATO i EU.
Analitička grupa CWBS-a
