U drugoj polovini aprila 2026. godine, pitanje Kosova – bivše srpske autonomne pokrajine koja je proglasila nezavisnost 17. februara 2008. godine, i jednog od potencijalnih žarišta Zapadnog Balkana – ponovo je vraćeno u fokus regionalne politike. Ovaj put ne samo kao diplomatski deža vi, već i kao instrument za izvršenje nekoliko političkih zadataka odjednom. Iza novog talasa eskalacije, kao i obično, stoje Beograd i Moskva, i njihovi saveznici u nekoliko zemalja regiona.
Posebno zapažen odjek izazvala je izjava jednog od lidera Srba u Crnoj Gori – šefa Demokratske narodne partije, Milana Kneževića. Lider DNP-a je u crnogorskoj politici dobro poznat po svojim vatrenim, sarkastičnim i često skandaloznim izjavama u rusofilskom i srbofilskom duhu, kao i po svom skeptičnom stavu prema Sjedinjenim Američkim Državama, EU, NATO-u i „kolektivnom Zapadu“. U jednom trenutku bio je među optuženima u slučaju koji se odnosi na pokušaj državnog udara u Crnoj Gori u jesen 2016. godine. Ovaj put, M. Knežević najavljuje kampanju za poništavanje odluke Crne Gore o priznavanju Kosova.
Uporedo s tim, šef ruske diplomatije, Sergej Lavrov, ponovo je uklopio pitanje Kosova u širi antizapadni diskurs pritiska na Srbiju. U Beogradu, predsjednik Aleksandar Vučić, koji posljednjih nekoliko godina provodi u dugotrajnoj napetosti na domaćoj političkoj sceni, sve aktivnije govori i o „teškim vremenima za srpski narod“ i o sigurnosnim izazovima zbog zbližavanja Hrvatske, Albanije i Kosova. To se posebno odnosi na stvaranje zasebnog okvira vojno-tehničke saradnje između Zagreba, Tirane i Prištine kreiranog 2025. godine, koji srpska strana doživljava kao antisrpski savez. U međuvremenu, u širem proruskom informacionom prostoru, posljednjih sedmica ponovo je aktivirana prilično stara teza: Kosovo kao dokaz dvostrukih standarda Zapada i kao pogodan „presedan“ za druge revizionističke narative. Uzeto zajedno, ovo izgleda kao koordinirana eskalacija s ciljem da istovremeno izvrši pritisak na Srbiju, destabilizuje Crnu Goru i da Zapadni Balkan vrati u staru konfliktnu agendu. Tim prije u uslovima trenutnih geopolitičkih turbulencija i opće međunarodne neizvjesnosti.
Najvidljivija balkanska dimenzija ovog talasa je crnogorska. Ona se prvenstveno odnosi na izjavu M. Kneževića od 16. aprila o pokretanju kampanje za povlačenje crnogorskog priznanja Kosova. Istovremeno, crnogorski političar je naglasio da će proces ići „iz Zete u Skupštinu“: prvo kroz lokalne samouprave, zatim kroz parlamentarnu rezoluciju i širu javnu kampanju. Također je direktno izjavio da će tražiti podršku hijerarhije Srpske pravoslavne crkve — najveće konfesije u zemlji i, istovremeno, institucije sa jasno izraženim proruskim segmentom uticaja.
Tumačeći Kneževićeve postupke, zaključuje se da je ova kampanja direktno povezana sa relativno nedavnim povlačenjem DNP-a iz vladajuće koalicije. Stranka je 30. januara 2026. godine povukla podršku vladi Milojka Spajića i od tada sistematski na dnevni red vraća pitanja koja su prethodno bila zamrznuta kao previše konfliktna za društvo i štetna za tempo europskih integracija. To se odnosi na srpsku trobojnicu kao „nacionalnu zastavu“, državni status srpskog jezika, pitanje dvojnog državljanstva, a sada i na Kosovo. Nakon neuspjelog pokušaja aktuelizacije prethodno navedenih pitanja, red je došao upravo na temu Kosova. Dakle, ovo nije situacijska ideja, već povratak starom arsenalu mobilizacije odgovarajućeg biračkog tijela, zasnovanog na identitetu i etnoreligijskoj pripadnosti upravo u trenutku kada Podgorica pokušava da se Briselu predstavi kao najnapredniji kandidat regiona. Crna Gora je u posljednje dvije godine zaista značajno ubrzala tempo pregovora: trenutno je 14 od 33 poglavlja već privremeno zatvoreno, a vlada je najavila namjeru da osigura članstvo zemlje u EU do kraja 2028. godine.
Upravo zato Kneževićevu inicijativu ne treba čitati doslovno. Institucionalno, njene šanse su minimalne: Crna Gora je priznala Kosovo još 9. oktobra 2008. godine, a nakon izlaska DNP-a iz vladine koalicije, stranka nema ni vladine instrumente ni parlamentarnu većinu da promijeni taj kurs. Međutim, politički smisao kampanje leži upravo u tome što ne zahtijeva brz uspjeh. Njen zadatak je da vrati konfliktna pitanja u crnogorski prostor upravo u trenutku kada Brisel od Podgorice traži maksimalnu koncentraciju na reforme, vladavinu prava i završetak pregovaračkih poglavlja. Drugim riječima, čak i ako se odluka iz 2008. ne revidira, kampanja može postići nešto drugo – oslabiti unutrašnji fokus zemlje na eurointegracije. Tu leži glavna poenta: takva logika objektivno se poklapa s ruskim interesom – ne nužno da se prekine kurs Crne Gore, već da se on što više zamagli konfliktnim pitanjima. U suštini, ovo je novi pokušaj usporavanja europskog puta Podgorice od strane snaga povezanih s Moskvom i Beogradom.
Rusku dimenziju ove konfiguracije teško je ne primijetiti. S. Lavrov je 15. aprila u Pekingu izjavio da EU navodno pokušava pretvoriti Srbiju u „tampon zonu“ protiv Rusije, te da se Beogradu zapravo postavljaju dva uslova: da prizna Kosovo i da se u potpunosti pridruži režimu sankcija protiv Ruske Federacije. U Moskvi se ovo ne predstavlja kao zaseban spor oko Kosova, već kao dio šireg pritiska Zapada na Srbiju. Još ranije, 2. aprila, u razgovoru sa Ivicom Dačićem, ruska strana je naglasila da će podržati „rješavanje pitanja Kosova“ samo u skladu sa interesima Srbije. Ovo je već poznata linija, ali u aprilu 2026. godine, u kontekstu novih tenzija u regionu i domaće krize u Srbiji, zvučala je posebno jasno. Moskva ne nudi rješenje; ona Beogradu nudi politički okvir u kojem Kosovo postaje dokaz neprijateljske prirode Zapada.
Još važnije, ova linija nije ograničena samo na zvaničnu diplomatiju. U ruskim medijima i komentatorskom prostoru istovremeno se promoviše nekoliko povezanih narativa. Tokom proteklih nekoliko sedmica pojavili su se materijali u kojima se tvrdi da priznanje Kosova od strane većine zemalja EU navodno već znači sve oštriju europsku blokadu za Srbiju, gdje pitanje Kosova postaje centralna prepreka na putu ka EU. U martovskom zajedničkom tekstu Dmitrija Medvedeva i Viktora Medvedčuka o „samoopredjeljenju“ ukrajinskih teritorija koje je okupirala Ruska Federacija, ponovo se razvija teza o takozvanom „kosovskom presedanu“: autori direktno citiraju savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde o Kosovu kako bi izgradili legitimizacijski most prema ruskim pretenzijama na Krim i okupirane teritorije na istoku i jugu Ukrajine. Ovo je važno, jer se u ruskom informacionom prostoru Kosovo koristi ne samo kao balkanska tema, već i kao univerzalni politički i pravni argument protiv „kolektivnog Zapada“. Upravo zato trenutna eskalacija oko pitanja Kosova nema samo regionalnu, već i širu revizionističku funkciju za Kremlj.
Beograd ne odbacuje ovaj okvir – on ga samo prilagođava svojim potrebama. Nakon spomenutih izjava ruskog ministra, Vučić je rekao da „ništa što je Lavrov rekao nije neistina“, te još jednom ponovio svoju uobičajenu formulu: Srbija želi u EU, ali neće tamo ići na štetu vlastitih interesa i neće graditi svoju europsku perspektivu po cijenu raskida s Rusijom. Odnosno, Beograd i dalje pokušava sačuvati svoju viševektorsku politiku, ali upravo po pitanju Kosova ta ravnoteža se sve više postavlja u jezik geopolitičkog cjenkanja: Zapad navodno pritiska, Rusija navodno brani, a Srbija je prisiljena manevrirati. Za Vučića je takav stav povoljan i za unutarnju politiku. Zemlja u proljeće 2026. godine ulazi s kontekstom produžene krize, protesta i razgovora o raspisivanju više nego mogućih prijevremenih izbora ove godine. A. Vučić trenutno oklijeva i ne želi žuriti s njihovim raspisivanjem dok ne stekne dovoljno povjerenja u rezultat i u mogućnost kontroliranja administrativnog resursa. U takvoj situaciji, Kosovo srpskom lideru daje vrlo zgodan resurs: omogućava mu da razgovor prebaci sa korupcije, ljudskih prava, nasilja i pritiska na medije u ravan „nacionalnih interesa“ i da oštriji ton opravda vanjskom prijetnjom.
Otuda i Vučićev stalni povratak retorici o „teškim vremenima za Srbiju“ i „sve složenijoj regionalnoj sigurnosnoj situaciji“. Ovaj stil sam po sebi nije nov za njega, ali sada funkcioniše na način koji posebno odgovara režimu. Nakon konsultacija sa strankama 2. aprila, Vučić je temu prijevremenih izbora ostavio otvorenom, a mediji su zabilježili da njegovi protivnici proces razgovora doživljavaju više kao manevar nego kao stvarni dijalog. U tom kontekstu, svako vanjsko pitanje – a posebno Kosovo – postaje dio unutrašnjeg predizbornog okvira. Vučićeve trenutne izjave da je sigurnosna situacija postala složenija zbog saradnje između Albanije, Hrvatske i Kosova treba čitati upravo u tom kontekstu: kao kombinaciju regionalnog signala, mobilizacije vlastitog biračkog tijela i pripreme za moguću kampanju u kojoj će Kosovo biti jedna od centralnih tema. Stoga, pitanje više nije hoće li Beograd spekulisati o Kosovu, već koliko će daleko ići u toj spekulaciji ako se prijevremeni izbori zaista približe. Posebno, vrijedi spomenuti i veliki televizijski intervju A. Vučića od 18. aprila povodom 13. godišnjice potpisivanja Briselskog sporazuma, koji je trebalo da unaprijedi proces normalizacije odnosa između Beograda i Prištine, posebno kroz stvaranje Zajednice srpskih općina na sjeveru Kosova. Srpski predsjednik sada, retrospektivno, skeptično ocjenjuje ovu epizodu i u suštini optužuje EU za antisrpski stav i pritisak na Beograd kako bi se „odrekao svoje suverene teritorije“.
Slovački narativ u ovom kontekstu je manje emotivan, ali i politički koristan za Beograd. Ne radi se o promjeni stava Bratislave – nije ga promijenila. Radi se o nečem drugom: slovačko rukovodstvo i 2026. godine dosljedno ponavlja da ne priznaje Kosovo jer smatra da je stvoreno suprotno međunarodnom pravu. Slovački premijer Robert Fico ponovo je javno potvrdio ovaj stav u februaru 2026. Za Beograd su takvi signali važni jer omogućavaju da se pokaže da čak i unutar EU pitanje Kosova ostaje sporno, te stoga srpski stav ne izgleda kao potpuna diplomatska izolacija. Kao što je poznato, među zemljama EU nezavisnost Kosova ne priznaju Slovačka, Španija, Rumunija, Grčka i Kipar. U tom smislu, slovački faktor je još jedan element šire slike u kojoj se pitanje Kosova koristi za podsticanje tvrdoglavosti srpske vanjske politike i unutrašnje mobilizacije.
Upravo zato trenutna runda eskalacije informacija oko Kosova ne izgleda kao slučajno akumuliranje odvojenih izjava. Za M. Kneževića, to je način da se uzdrma crnogorska agenda i udari na okvir eurointegracija Podgorice. Za Moskvu, to je prilika da se Srbija još jednom predstavi kao država koju Zapad navodno gura ka geopolitičkom samoodricanju, dok istovremeno legitimiše vlastite revizionističke narative kroz „kosovski presedan“. Za A. Vučića, to je prilično zgodna karta pred moguće prijevremene izbore: dovoljno mobilizirajuća, dovoljno emotivna i dovoljno fleksibilna da se može kombinovati sa sigurnošću, antizapadnom retorikom i imidžom „lidera pod pritiskom“. Sve se to svodi na prilično konzistentnu sliku.
Zaključno, glavno pitanje nije hoće li sutra izbiti nova velika kriza oko Kosova. Glavno pitanje je ko i kako danas koristi Kosovo. A odgovor je prilično alarmantan: Moskva konstantno reaktivira pitanje Kosova kao element šireg pritiska na Zapadnom Balkanu i destabilizacije u Europi općenito, ali to ne čini sama. Djeluje u skladu sa širim okruženjem u kojem je Beograd zainteresiran da ovo pitanje ostane otvoreno, a saveznici Srbije u regiji – od Podgorice do Banja Luke – koriste ga kao resurs za vlastitu političku igru. Za Balkan je ovo loš signal, jer znači da se Kosovo ponovo vraća ne kao problem koji treba riješiti, već kao sukob koji je mnogima od koristi neriješen. Tim više što su razlozi za zabrinutost brojniji zbog sve napetije globalne situacije, kao i unutrašnjih kontradikcija unutar NATO-a i EU.
Analitička grupa CWBS-a
