Detektorova analiza slučajeva Davora Savičića i Daria Ristića pokazuje da se Bosna i Hercegovina ne suočava samo s problemom pridruživanja svojih građana Rusiji u ratu s Ukrajinom, već i s izazovom kako reagirati ako se vrate ili se suoče s kaznenim progonom. Zasad nema jasnih odgovora.
Prateći puteve bosanskih građana na ukrajinskom bojištu, dva slučaja istaknula su se kao više od pojedinačnih biografija. Davor Savičić iz Doboja, poznat pod kodnim imenom „Vuk“ (Volk), u Ukrajini se sumnjiči za ratne zločine. Dario Ristić iz Modriče, nakon što se pridružio Rusiji u ratu, izbjegao je kazneni progon u Bosni i Hercegovini jer je, prema obrazloženju suda, služio u redovnoj vojsci države čije je državljanstvo prethodno stekao.
Prvi slučaj postavlja pitanja ratnih zločina i međunarodne pravne suradnje. Drugi pokazuje kako domaće zakonodavstvo može postati rupa kroz koju kaznena odgovornost za pridruživanje stranom bojištu efektivno nestaje. Zajedno testiraju ozbiljnost institucija Bosne i Hercegovine.
U Savičićevom slučaju, ukrajinske vlasti i organizacije iznijele su ozbiljne optužbe: nezakonito pritvaranje, zlostavljanje civila, prisiljavanje na davanje propagandnih izjava i nasilje nad zarobljenim osobama. Detektor je u članku jasno naveo granice svoje profesionalne odgovornosti: „Detektor nije bio u mogućnosti neovisno provjeriti ove navode.“ Ta rečenica je važna jer nas podsjeća da novinarstvo ne smije donositi sudove. Međutim, jednako je važno da institucije ne smiju šutjeti. Ako strani tužitelj pozove državljanina Bosne i Hercegovine na ispitivanje zbog sumnje na ratne zločine, to nije pitanje koje treba ignorirati. Zahtijeva institucionalni odgovor.
Savičićev slučaj je posebno osjetljiv jer se ne odnosi samo na navodnog borca. Prethodne istrage povezale su ga s regrutiranjem dobrovoljaca s Balkana za rusku vojsku, dok je Detektor otkrio njegovu ulogu u komunikaciji unutar regrutacijskih kanala. Ako je osoba s bosanskim državljanstvom povezana i s navodnim ratnim zločinima i s olakšavanjem odlaska drugih na bojište, pitanje više nije samo pravno. Postaje sigurnosno, političko i europsko pitanje.
Slučaj Darija Ristića otkriva drugu stranu istog problema. U Bosni i Hercegovini optužen je za protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim ili parapolicijskim formacijama. Sud Bosne i Hercegovine prvo je vratio optužnicu na dopunu, a kasnije je odbačena jer je, prema obrazloženju suda, Ristić imao rusko državljanstvo i služio u regularnoj vojsci Ruske Federacije. Drugim riječima, ono što se u javnosti činilo kao klasičan primjer odlaska na strano bojište, na sudu je postalo pitanje državljanstva i iznimka prema Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine.
Ta iznimka stvorena je u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina pokušavala odgovoriti na odlazak svojih građana u Siriju. No, rat u Ukrajini pokazao je da se sigurnosni kontekst promijenio. Ako država koja vodi osvajački rat prvo dodijeli državljanstvo, a tek onda potpiše ugovor s dobrovoljcem, bosanski zakon može osloboditi tu osobu od kaznenog progona samo zbog pridruživanja stranoj vojsci. To ne znači nužno da je sud pogriješio. Bivša sutkinja Azra Miletić sažela je bit pravnog problema na sljedeći način: „Sud je postupio kako je trebao, u skladu sa zakonom.“ Problem, dakle, nije nužno sudac koji primjenjuje zakon, već zakonodavac koji nije predvidio kako se taj zakon može zaobići.
Zato je pogrešno gledati na ove slučajeve isključivo kroz pitanje individualne kaznene odgovornosti. Oni otkrivaju institucionalni obrazac: Bosna i Hercegovina reagira tek kada slučaj postane javan, a čak i tada često bez jasnog odgovora. U Savičićevom slučaju, do trenutka kada je Detektor objavio svoj članak, nisu stigli odgovori od ministarstava pravosuđa, vanjskih poslova i sigurnosti, SIPA-e ili Tužiteljstva Bosne i Hercegovine. U Ristićevom slučaju, ured ministra pravosuđa nije odgovorio na pitanja o mogućim izmjenama zakona. Institucionalna šutnja ovdje nije neutralna. Šalje poruku da se pridruživanje tuđem ratu može pretvoriti u administrativnu prazninu.
Najopasnija posljedica takve praznine nije samo to što netko može izbjeći kazneni progon. Opasniji je model ponašanja koji stvara. Ako ljudi vide da se pridruživanje ruskoj vojsci može legalno pokriti stranom putovnicom, preventivna funkcija zakona se urušava. Ako vide povratnike s bojišta javno predstavljene kao heroje, koji objavljuju videozapise oružja, eksploziva, dronova i ratnih scena na društvenim mrežama, tada se rat normalizira kao izbor temeljen na identitetu i politici. Ovo više nije samo pitanje Ukrajine. To je pitanje Bosne i Hercegovine.
U intervjuu za Detektor, Mirza Buljubašić upozorio je na širu sigurnosnu dimenziju: „Naš sigurnosni aparat je također u opasnosti, ne samo naše društvo.“ Ta rečenica objašnjava zašto se o povratnicima s ukrajinskog bojišta ne može raspravljati samo kroz sudske spise. Ljudi koji su prošli vojnu obuku, uspostavili kontakte s vojnim i obavještajnim strukturama i stekli iskustvo u nasilnim operacijama, vraćaju se u društvo koje već ima dovoljno političkih napetosti. Ako država nema evidenciju, nema procjena rizika, nema programa praćenja i nema jasan pravni okvir, problem ne nestaje. On se samo pomiče u budućnost.
Upravo zato je usporedba s ranijim odlascima u Siriju neizbježna. Bosna i Hercegovina razvila je sudsku praksu, baze podataka i sigurnosni narativ oko odlazaka na bliskoistočna ratišta. Prema podacima navedenim u članku, do sada je donesena 51 presuda za terorizam ili odlaske na strana ratišta u Siriji, dok se samo jedna presuda odnosila na odlazak u Ukrajinu – oslobađajuća presuda u slučaju Gavrila Stevića. Ova neravnoteža postavlja pitanje političke selektivnosti: tretira li država sve strane borce jednako ili reagira različito ovisno o ideologiji, geopolitičkom smjeru i domaćem političkom pritisku?
Europski kontekst dodatno pojačava problem. Bosna i Hercegovina je kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji, a slučajevi poput Savičića i Ristića pokazuju da usklađivanje s europskim standardima nije apstraktno pitanje iz pregovaračkih poglavlja. To je pitanje granica, sigurnosti i odgovornosti za ratne zločine. Estonija i druge europske zemlje već guraju inicijativu za zabranu ulaska u schengenski prostor osobama koje su služile u ruskoj vojsci. Prema odgovoru koje je Ministarstvo vanjskih poslova Estonije uputilo Detektoru, Estonija je već uvela zabrane ulaska za više od 1.300 bivših ruskih boraca.
Podaci koje je Detektor dobio od ukrajinskih vlasti pokazuju da se oko 200 dobrovoljaca iz zemalja Zapadnog Balkana bori u ruskoj vojsci. To nije broj koji Bosna i Hercegovina može ignorirati, pogotovo ako nema precizne podatke o vlastitim građanima na stranim bojištima. Bez podataka ne može biti procjene rizika. Bez procjene rizika ne može biti politike. Bez politike ne može biti prevencije.
Ukrajinski sugovornici u članku inzistiraju na poruci odgovornosti. Ruslan Deynychenko iz StopFakea rekao je: „Morate znati da postoje posljedice.“ To je možda najkraća rečenica koja opisuje ono što Bosna i Hercegovina trenutno ne uspijeva jasno komunicirati. Posljedice nisu samo zatvorske kazne. Posljedice uključuju istrage, provjere, međunarodnu suradnju, zabrane veličanja nasilja, sigurnosne procjene i javnu poruku da ratni zločini ne zastarjevaju u političkoj šutnji.
Iz tog razloga, rješenje se ne može ograničiti na jednu zakonsku izmjenu, iako je takva izmjena nužna. Bosna i Hercegovina mora preispitati iznimku koja izuzima osobe s dvojnim državljanstvom od primjene članka zakona o odlasku na strana bojišta. Mora razmotriti uvođenje zahtjeva za prethodnim odobrenjem za službu u stranim oružanim snagama. Mora jasno razlikovati zakonitu vojnu službu od sudjelovanja u ratu koji generira optužbe za ratne zločine i kršenje međunarodnog prava. Mora uspostaviti evidenciju povratnika, razmjenjivati podatke s državama partnerima i stvoriti mehanizme za reagiranje kada se pojave ozbiljne sumnje na zločine.
Međutim, prvo mora priznati da problem postoji.
Slučajevi Savičića i Ristića nisu zatvorene priče. To su upozorenja. Jedan pokazuje što se događa kada građanin Bosne i Hercegovine postane predmet ukrajinskih sumnji za ratne zločine. Drugi pokazuje kako domaće pravo može dopustiti da odlazak u rusku vojsku ostane neprocesuiran kao kazneno djelo. Između njih stoji država koja želi pristupiti Europskoj uniji, ali još nije pokazala da zna što učiniti sa svojim građanima koji sudjeluju u tuđim ratovima.
Ako Bosna i Hercegovina ne zatvori ovaj pravni i sigurnosni jaz, sljedeći slučaj neće biti iznenađenje. Bit će posljedica.
Nino Bilajac. Journalist, Detektor.ba
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
