Detektorova analiza slučajeva Davora Savičića i Daria Ristića pokazuje da se Bosna i Hercegovina ne suočava samo s problemom pridruživanja svojih građana Rusiji u ratu u Ukrajini, već i s izazovom kako reagirati ako se vrate ili se suoče s krivičnim gonjenjem. Zasad nema jasnih odgovora.
Prateći puteve bosanskih građana na ukrajinskom ratištu, dva slučaja su se istakla kao više od pojedinačnih biografija. Davor Savičić iz Doboja, poznat pod kodnim imenom „Vuk“, osumnjičen je u Ukrajini za ratne zločine. Dario Ristić iz Modriče, nakon što se pridružio Rusiji u ratu, izbjegao je krivično gonjenje u Bosni i Hercegovini jer je, prema obrazloženju suda, služio u redovnoj vojsci države čije je državljanstvo prethodno stekao.
Jedan slučaj pokreće pitanja ratnih zločina i međunarodne pravne saradnje. Drugi pokazuje kako domaće zakonodavstvo može postati rupa kroz koju krivična odgovornost za pridruživanje stranom ratištu efektivno nestaje. Zajedno, oni testiraju ozbiljnost institucija Bosne i Hercegovine.
U Savičićevom slučaju, ukrajinske vlasti i organizacije iznijele su ozbiljne optužbe: nezakonito pritvaranje, zlostavljanje civila, prisiljavanje na davanje propagandnih izjava i nasilje nad zarobljenim osobama. Detektor je u članku jasno naveo granice svoje profesionalne odgovornosti: „Detektor nije bio u mogućnosti da nezavisno provjeri ove navode.“ Ta rečenica je važna jer nas podsjeća da novinarstvo ne smije donositi sudove. Međutim, podjednako je važno da institucije ne smiju šutjeti. Ako strani tužilac pozove državljanina Bosne i Hercegovine na ispitivanje zbog sumnje na ratne zločine, to nije pitanje koje treba ignorisati. Ono zahtijeva institucionalni odgovor.
Savičićev slučaj je posebno osjetljiv jer se ne odnosi samo na navodnog borca. Prethodne istrage su ga povezale s regrutovanjem dobrovoljaca s Balkana za rusku vojsku, dok je Detektor otkrio njegovu ulogu u komunikaciji unutar kanala regrutacije. Ako je osoba s bosanskim državljanstvom povezana i s navodnim ratnim zločinima i s omogućavanjem odlaska drugih na bojište, pitanje više nije samo pravno. Postaje sigurnosno, političko i europsko pitanje.
Slučaj Darija Ristića otkriva drugu stranu istog problema. U Bosni i Hercegovini je optužen za nezakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim ili parapolicijskim formacijama. Sud Bosne i Hercegovine je prvo vratio optužnicu na doradu, a kasnije ju je odbacio jer je, prema obrazloženju suda, Ristić imao rusko državljanstvo i služio u redovnoj vojsci Ruske Federacije. Drugim riječima, ono što se u javnosti činilo kao klasičan primjer odlaska na strano ratište, na sudu je postalo pitanje državljanstva i izuzetak prema Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine.
Taj izuzetak je stvoren u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina pokušavala odgovoriti na odlazak svojih građana u Siriju. Međutim, rat u Ukrajini je pokazao da se sigurnosni kontekst promijenio. Ako država koja vodi osvajački rat prvo dodijeli državljanstvo, a tek onda potpiše ugovor s dobrovoljcem, bosanski zakon može osloboditi tu osobu od krivičnog gonjenja zbog pridruživanja stranoj vojsci. To ne znači nužno da je sud pogriješio. Bivša sutkinja Azra Miletić sažela je suštinu pravnog problema na sljedeći način: „Sud je postupio kako je trebalo, u skladu sa zakonom.“ Problem, dakle, nije nužno sudija koji primjenjuje zakon, već zakonodavac koji nije predvidio kako se taj zakon može zaobići.
Zato je pogrešno posmatrati ove slučajeve isključivo kroz pitanje individualne krivične odgovornosti. Oni otkrivaju institucionalni obrazac: Bosna i Hercegovina reaguje tek kada slučaj postane javan, a čak i tada često bez jasnog odgovora. U Savičićevom slučaju, do trenutka kada je Detektor objavio svoj članak, nije dobio odgovore od ministarstava pravde, vanjskih poslova i sigurnosti, SIPA-e ili Tužilaštva Bosne i Hercegovine. U Ristićevom slučaju, ured ministra pravde nije odgovorio na pitanja o mogućim izmjenama zakona. Institucionalna šutnja ovdje nije neutralna. Ona šalje poruku da se pridruživanje tuđem ratu može pretvoriti u administrativnu prazninu.
Najopasnija posljedica takve praznine nije samo to što neko može izbjeći krivično gonjenje. Opasniji je model ponašanja koji ona stvara. Ako ljudi vide da se pridruživanje ruskoj vojsci može legalno pokriti stranim pasošem, preventivna funkcija zakona se urušava. Ako vide povratnike s ratišta javno predstavljene kao heroje, koji objavljuju video snimke oružja, eksploziva, dronova i ratnih scena na društvenim mrežama, onda se rat normalizira kao izbor zasnovan na identitetu i politici. Ovo više nije samo pitanje Ukrajine. To je pitanje Bosne i Hercegovine.
U intervjuu za Detektor, Mirza Buljubašić upozorio je na širu sigurnosnu dimenziju: „Naš sigurnosni aparat je također u opasnosti, ne samo naše društvo.“ Ta rečenica objašnjava zašto se o povratnicima s ukrajinskog ratišta ne može raspravljati samo kroz sudske spise. Ljudi koji su prošli vojnu obuku, uspostavili kontakte s vojnim i obavještajnim strukturama i stekli iskustvo u nasilnim operacijama vraćaju se u društvo koje već ima dovoljno političkih tenzija. Ako država nema evidenciju, nema procjena rizika, nema programa praćenja i nema jasan pravni okvir, problem ne nestaje. On se jednostavno pomiče u budućnost.
Upravo zato je poređenje s ranijim odlascima u Siriju neizbježno. Bosna i Hercegovina je razvila sudsku praksu, baze podataka i sigurnosni narativ o odlascima na bliskoistočna ratišta. Prema podacima navedenim u članku, do sada je donesena 51 presuda za terorizam ili odlaske na strana ratišta u Siriji, dok se samo jedna presuda odnosila na odlazak u Ukrajinu – oslobađajuća presuda u slučaju Gavrila Stevića. Ova neravnoteža postavlja pitanje političke selektivnosti: da li država tretira sve strane borce jednako ili reaguje različito u zavisnosti od ideologije, geopolitičkog smjera i domaćeg političkog pritiska?
Europski kontekst dodatno pojačava problem. Bosna i Hercegovina je kandidat za članstvo u Europskoj uniji, a slučajevi poput Savičića i Ristića pokazuju da usklađivanje s europskim standardima nije apstraktno pitanje iz pregovaračkih poglavlja. To je pitanje granica, sigurnosti i odgovornosti za ratne zločine. Estonija i druge europske zemlje već pokreću inicijativu za zabranu ulaska u Šengenski prostor osobama koje su služile u ruskoj vojsci. Prema odgovoru estonskog Ministarstva vanjskih poslova Detektoru, Estonija je već uvela zabrane ulaska za više od 1.300 bivših ruskih boraca.
Podaci koje je Detektor dobio od ukrajinskih vlasti pokazuju da se oko 200 dobrovoljaca iz zemalja Zapadnog Balkana bori u ruskoj vojsci. To nije broj koji Bosna i Hercegovina može da ignoriše, posebno ako nema precizne podatke o svojim građanima na stranim ratištima. Bez podataka ne može biti procjene rizika. Bez procjene rizika ne može biti politike. Bez politike ne može biti prevencije.
Ukrajinski sagovornici u članku insistiraju na poruci odgovornosti. Ruslan Dejničenko, iz ukrajinske agencije za provjeru činjeničnih podataka StopFake, rekao je: „Morate znati da postoje posljedice.“ To je možda najkraća rečenica koja opisuje ono što Bosna i Hercegovina trenutno ne uspijeva jasno komunicirati. Posljedice nisu samo zatvorske kazne. Posljedice uključuju istrage, provjere, međunarodnu saradnju, zabrane veličanja nasilja, sigurnosne procjene i javnu poruku da ratni zločini ne zastarjevaju u političkoj tišini.
Iz tog razloga, rješenje se ne može ograničiti na jednu zakonsku izmjenu, iako je takva izmjena neophodna. Bosna i Hercegovina mora preispitati izuzetak koji izuzima osobe s dvojnim državljanstvom od primjene člana o odlasku na strana ratišta. Mora razmotriti uvođenje zahtjeva za prethodno odobrenje za službu u stranim oružanim snagama. Mora jasno razlikovati zakonitu vojnu službu od učešća u ratu koji generira optužbe za ratne zločine i kršenje međunarodnog prava. Mora uspostaviti evidenciju povratnika, razmjenjivati podatke s državama partnerima i stvoriti mehanizme za reagiranje kada se pojave ozbiljne sumnje na zločine.
Međutim, prvo mora priznati da problem postoji.
Slučajevi Savičića i Ristića nisu zatvorene priče. To su upozorenja. Jedan pokazuje šta se dešava kada građanin Bosne i Hercegovine postane fokus ukrajinskih sumnji za ratne zločine. Drugi pokazuje kako domaće pravo može dozvoliti da odlazak u rusku vojsku ostane neprocesuiran kao krivično djelo. Između njih stoji država koja želi da se pridruži Europskoj uniji, ali još nije pokazala da zna šta da radi sa svojim građanima koji učestvuju u tuđim ratovima.
Ako Bosna i Hercegovina ne zatvori ovaj pravni i sigurnosni jaz, sljedeći slučaj neće biti iznenađenje. Bit će posljedica.
Nino Bilajac. Journalist, Detektor.ba
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
