Kada je lisica stjerana u kut, tada postaje najopasnija. Nedavni sukob između Irana, Sjedinjenih Država i Izraela možda jest okončan nejakim primirjem, no malo promatrača vjeruje da će Teheran odustati od svojih dugoročnih strateških ambicija. Povijest sugerira suprotno: kada izravni putevi utjecaja postanu ograničeni, Iran se prilagođava, tražeći alternativne prostore gdje može sačuvati i proširiti svoju prisutnost.
Zapadni Balkan predstavlja jednu od rijetkih preostalih regija gdje Iran i dalje ima mogućnosti za dugoročni angažman. Za razliku od Bliskog istoka, gdje su iranske aktivnosti podložne intenzivnom nadzoru i vojnom pritisku, Balkan nudi popustljivije okruženje za operacije utjecaja niske vidljivosti. Umjesto otvorenog političkog uplitanja, Teheran se tradicionalno oslanjao na ono što mnogi analitičari opisuju kao pristup „strateškog strpljenja” – postupno njegovanje vjerskih, obrazovnih, kulturnih i društvenih mreža sposobnih za generiranje utjecaja tijekom vremena.
Ovaj obrazac je posebno relevantan u Albaniji, na Kosovu i u Crnoj Gori. Albanija je već iskusila izravne iranske kibernetičke operacije, koje su pokazale spremnost Teherana da eskalira kada okolnosti to zahtijevaju. Međutim, čini se da im je drugdje u regiji pristup suptilniji. Istraživanja i terenski intervjui ukazuju na postojanje mreža obrazovnih institucija, klerikalnih veza i izvana podržanih struktura zajednice koje zaslužuju veću pozornost i političara i stručnjaka za sigurnost.
U Crnoj Gori, sjeveroistočne općine Plav, Rožaje i Gusinje zauzimaju strateški značajan položaj zbog blizine Kosova, Albanije i regije Sandžak. Prema riječima lokalnih sugovornika, ta su područja svjedočila razvoju vjerske i obrazovne infrastrukture povezane sa širim transnacionalnim mrežama. Zabrinutost nije da te aktivnosti predstavljaju neposredno političko uplitanje, već da mogu doprinijeti postupnom nastanku neprozirnih struktura koje djeluju izvan učinkovitog institucionalnog nadzora.
Stoga je primarni izazov nedostatak svijesti o tome. Rasprave o stranom malignom utjecaju na Zapadnom Balkanu pretežno su pod dominacijom Rusije i, sve više, Kine. Iran se rijetko pojavljuje u regionalnim sigurnosnim raspravama, unatoč dokazima koji sugeriraju da i dalje provodi dugoročne strategije izgradnje utjecaja u cijeloj regiji. Taj manjak pozornosti stvara ranjivosti koje postaju očite tek kada se mreže već ukorijene.
Iz tog razloga, ovo pitanje zaslužuje daleko veću pozornost međunarodne zajednice think-tankova, obavještajnih službi, kreatora politika i stručnjaka za demokratsku otpornost. Potrebno je više istraživanja kako bi se razumio opseg aktivnosti povezanih s Iranom, priroda transnacionalnih klerikalnih i obrazovnih mreža, te njihove potencijalne implikacije na upravljanje, transparentnost i društvenu koheziju. Jednako je važna jača regionalna suradnja među državama Zapadnog Balkana, radi praćenja financijskih tokova, razmjene obavještajnih podataka i kako bi legitimne vjerske i obrazovne aktivnosti ostale transparentne i odgovorne.
Cilj nije stigmatizirati zajednice ili preuveličavati prijetnje. Naprotiv, cilj je prepoznati da operacije utjecaja u dvadeset i prvom stoljeću rijetko počinju otvorenom političkom intervencijom. Često počinju kroz strpljivo, postupno i naizgled benigno angažovanje, koji tek godinama kasnije otkriva svoj strateški značaj. Zapadni Balkan ne bi trebao čekati do te točke prije nego što postavi teška pitanja o opsegu i ciljevima iranskih aktivnosti u regiji.
Danilo Kalezic. Montenegrin political scientist
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
