Uvod: „Pokušajte zamisliti da u gradskoj vijećnici u Hamburgu, Krakowu, Helsinkiju ili Lyonu visi portret Vladimira Putina. Vijest bi za nekoliko sati obišla svijet. Nezamislivo, naravno! No, čak i kad bi to bilo hipotetski moguće, oglasili bi se ministri, veleposlanici, europske institucije, mediji i organizacije za ljudska prava. Postavilo bi se samo jedno pitanje – kako je moguće da čovjek odgovoran za najveću agresiju na europskom tlu od Drugog svjetskog rata postane simbol jedne javne institucije? U entitetu Republika Srpska takva slika prolazi gotovo bez ikakvog iznenađenja. Štoviše, dio političke elite je s ponosom dočekuje.“
Kada čovjek prošeta praznim ulicama Bileće, gradića u entitetu Republika Srpska na jugu Bosne i Hercegovine, pored zatvorenih trgovina, oronulih pročelja i kuća koje se otključavaju samo tijekom godišnjih odmora ljudi koji su stigli iz Njemačke ili Austrije, lako je zaključiti da je najveća nesreća tog grada emigracija. Međutim, prava tragedija počinje tek kada otvori vrata općinske vijećnice. Tamo, sa zida, sam Vladimir Putin promatra sve prisutne.
I upravo tu ova priča prestaje biti priča o maloj Bileći.
Problem je kada abnormalno postane normalno i poželjno
Jer nije problem (samo) jedan portret. Problem nastaje u trenutku kada portret čovjeka za kojim je Međunarodni kazneni sud izdao nalog za uhićenje zbog ratnih zločina postane sasvim normalan dio javnog prostora. Kada to više nikoga ne šokira. Kada ga lokalni političari brane, kada su ponosni na njega i kada ga predstavljaju kao moralni i politički uzor. Tada više ne govorimo o jednoj općini u Hercegovini. Govorimo o procesu normalizacije zločina koji se odvija usred Europe.
Pokušajte zamisliti da u gradskoj vijećnici Hamburga, Krakowa, Helsinkija ili Lyona visi portret Vladimira Putina. Vijest bi za nekoliko sati obišla svijet. Nezamislivo, naravno! No, čak i kad bi to bilo hipotetski moguće, oglasili bi se ministri, veleposlanici, europske institucije, mediji i organizacije za ljudska prava. Postavilo bi se samo jedno pitanje – kako je moguće da čovjek odgovoran za najveću agresiju na europskom tlu od Drugog svjetskog rata postane simbol jedne javne institucije?
U entitetu Republika Srpska takva slika prolazi gotovo bez ikakvog iznenađenja. Štoviše, dio političke elite je s ponosom dočekuje.
Zabluda kao sredstvo političke moći
Predsjednik lokalnog parlamenta Dražen Dunđer kaže da Putina nosi u srcu i da je „Rusija za svakog pravoslavca majčica“. Čovjek bi pomislio da govori o zemlji koja je izgradila tvornice po Hercegovini, stvorila tisuće radnih mjesta, obnovila škole, financirala bolnice ili zaustavila odlazak mladih. Ništa od toga ne postoji. Ne postoje ruske investicije koje mijenjaju živote ljudi u Hercegovini. Ne postoje ruski razvojni projekti koji pune lokalne proračune. Ne postoje ruske tvornice koje zapošljavaju generacije mladih.
Postoji samo izmišljeni mit o FSB-u.
Uostalom, pitajte pravoslavce u Ukrajini što misle o toj „majčici“. Pitajte Gruzijce koji su gledali ruske tenkove kako ulaze u njihovu zemlju. Pitajte Moldavce koji tri desetljeća žive s ruskim separatizmom. Pitajte pravoslavne Rumunje, Bugare ili Grke vide li Rusiju kao zaštitnicu ili kao državu koja godinama pokušava destabilizirati Europu, a uskoro pitajte i Armence.
Odgovori će biti potpuno drugačiji od onoga što se može čuti u Bileći.
Jer Putinov portret gotovo da nema veze sa stvarnošću.
Govori o društvu koje ga je okačilo na zid.
Govori o političkoj kulturi koja autoritarnog vođu doživljava kao ideal, daje prednost sili nad zakonom, a pokornost pretvara u društvenu vrlinu. Upravo zato Putin ne visi u Bileći unatoč siromaštvu. Visi upravo zbog njega. Predstavlja potvrdu jedne političke filozofije koja romantizira siromaštvo, proglašava odlazak vlastite djece nužnom žrtvom, a autoritarnog vođu pretvara u spasitelja.
To je obrazac koji odavno prelazi granice jednog grada, regije i zemlje.
Vidimo ga u veličanju ratnih zločinaca. Vidimo to u muralima, spomenicima, odlikovanjima i političkim govorima. Vidimo ga u fascinaciji svakim vođom koji demonstrira silu, bez obzira na cijenu koju drugi ljudi plaćaju za tu silu. Imena se mijenjaju, ali logika ostaje ista – vođa vrijedi više od institucije, mit više od činjenice i stvarnosti, autoritet više od slobode.
Zato je priča o Putinu puno važnija od same Rusije.
Ljudi koji ga obožavaju uglavnom ne poznaju nikakvu stvarnost. Fascinirani su modelom vlasti koju Putin predstavlja. Čovjek koji nikome ne odgovara. Čovjek koji odlučuje o svemu. Čovjek kojemu je dopušteno ono što običnim ljudima nikada neće biti.
Takve vođe uvijek imaju svoje sljedbenike u društvima koja su odavno izgubila vjeru u vlastite institucije.
Jer kult ličnosti nikada ne traži rezultate.
Traži vjeru.
Vjera ne pita o broju zaposlenih.
Ne pita o visini plaće.
Ne pita o praznim selima.
Ne pita o zatvorenim tvornicama.
Traži simbol.
U Bileći je taj simbol Vladimir Putin.
Zašto stvarnost gubi od mita?
Paradoks postaje gotovo bolan kada pogledamo stvarnost. Europska unija ulaže milijune eura u razvoj lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Europska gospodarstva hrane tisuće obitelji iz Republike Srpske. Njemačka, Austrija, Slovenija i druge zemlje zapošljavaju ljude koji više nisu mogli živjeti u vlastitoj zemlji. Europske bolnice liječe njihove građane. Europska sveučilišta obrazuju njihovu djecu.
Istovremeno, na zidovima javnih institucija vise portreti osobe koja otvoreno vodi rat protiv europskog poretka.
Teško je pronaći veći politički paradoks.
Grad iz kojeg autobusi svakodnevno prevoze mlade ljude na Zapad sanja o Moskvi. Ljudi zarađuju europske plaće, primaju europske mirovine i koriste europske fondove, dok politički pogled ostaje uprt u Kremlj. To više nije geopolitika. To je psihologija ili, da budem sasvim otvoren, psihopatologija jednog društva koje vlastitu slabost pokušava kompenzirati identificirajući se s tuđom moći.
Upravo zato malena Bileća zaslužuje puno širu pažnju od lokalne.
Ona predstavlja ogledni primjer kako nastaje društvo koje više vjeruje u autokraciju nego u slobodu, više cijeni mit nego činjenice i radije bira vođu nego budućnost vlastite djece. Takvo društvo postupno gubi sposobnost moralnog rasuđivanja. Najprije nestaje nelagoda. Zatim nestaje stid. Konačno, nestaje granica između dobra i zla. Tada čovjek optužen za ratne zločine postaje sasvim prihvatljiva dekoracija u općinskoj vijećnici.
Najveći uspjeh Vladimira Putina možda nije ono što je osvojio na bojnom polju.
Njegov najveći uspjeh je činjenica da je uspio postati potpuno normalna pojava u svijesti dijela marginalizirane Europe.
Kada portret čovjeka optuženog za ratne zločine prestane izazivati moralni šok, onda problem više nije portret, niti samo taj (ne)čovjek.
Problem postaje društvo koje više ne vidi problem.
Kada čovjek ponovno izađe iz općinske zgrade i pogleda prazne ulice Bileće, zatvorene trgovine i autobuse koji odnose cijele generacije na Zapad, shvaća da najveća nesreća tog grada ne stanuje u napuštenim kućama.
Najveća nesreća stanuje u jednoj ideji.
U ideji da je pokornost vrlina.
Da je vođa važniji od slobode.
Da je mit vrijedniji od kruha.
Da je autoritarizam prihvatljiv ako govori „našim jezikom“ ili je barem „naše vjere“.
I upravo zato Putinov portret u Bileći predstavlja mnogo više od puke fotografije jednog autokrata.
Predstavlja ogledalo jednog dijela Europe u kojem su ratni zločini (p)ostali prihvatljivi, autoritarizam poželjan, a sloboda sumnjiva.
A kada se to dogodi, problem više nije Vladimir Putin.
Problem su svi ti ljudi.
Dragan Bursać. Professor of philosophy, columnist and journalist (BiH).
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
