Ruske vojne uniforme, automatske puške, oznake, snimci iz života na frontu i otvoreno iskazivanje podrške ratu protiv Ukrajine. Posljednjih sedmica, u crnogorskom medijskom prostoru sve se više govori o objavama na Instagram profilima osoba iz Crne Gore koje, sudeći prema sadržaju, služe u ruskim oružanim formacijama. Neki od njih toliko žele prikazati detalje svog boravka u Rusiji da zapravo ostavljaju digitalne dokaze koji bi u budućnosti mogli biti predmet istrage nadležnih organa.
U javnim raspravama već su se pojavila određena imena – Miloš R., Zdravko S., Ilija V., Danilo O., Vasilije P., Lazar R., Vasilije M. i Žarko P. Riječ je o osobama iz Budve, Nikšića (drugog po veličini grada u zemlji), kao i općina Danilovgrad i Zeta (u blizini glavnog grada, Podgorice). Neki od njih nesumnjivo imaju kriminalnu prošlost. Spomenuti profili privukli su pažnju zbog objava koje sadrže vojne simbole, naoružane muškarce, pripadnike ruske vojske i materijale povezane s ratom. Neke od fotografija i videozapisa ostavljaju utisak da se njihovi autori nalaze direktno u vojnom okruženju.
Jasno je da sama fotografija u vojnoj uniformi ne dokazuje direktno učešće u borbi, a kamoli na prvoj liniji fronta. Ipak, velika količina ovakvog javno dostupnog materijala nameće pitanje koje crnogorske vlasti teško mogu ignorisati: koliko se osoba povezanih s ovom zemljom zaista bori protiv Ukrajine, ko im pomaže da se pridruže ruskim formacijama i šta će se dogoditi nakon njihovog povratka?
Ovo pitanje nije novo za Crnu Goru. U julu 2015. godine, Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) saopćila je crnogorskim medijima da se pet crnogorskih državljana borilo na strani proruskih formacija tokom rata u istočnoj Ukrajini 2014–2015. godine. Jedan od njih je nakon povratka osuđen, dok se ostali, prema podacima sigurnosne službe, nisu vratili u zemlju. Istovremeno, ANB je u to vrijeme navela da, od početka ruske invazije punog obima u februaru 2022. godine, nije imala potvrđene informacije o novim crnogorskim učesnicima u ratu.
Danas ta slika već djeluje nepotpuno, jer je prisustvo crnogorskih državljana u redovima vojske agresorske države postalo očigledno. Tokom protekle godine pojavili su se novi krivični postupci, javno dostupni materijali i dokazi koji pružaju osnovu da se o ovom problemu govori na mnogo konkretniji način. I dalje ne postoji pouzdan ukupan broj takvih osoba, ali taj broj očigledno raste.
Od pravoslavnog radikalizma do ruskog ugovora
Zašto bi se državljanin male balkanske države – koja je već skoro deceniju članica NATO-a i približava se pristupanju Europskoj uniji – uopće odlučio da ode i bori se za Rusiju?
Jedinstvenog odgovora nema. Iza vanjske sličnosti u vojnoj simbolici mogu se kriti različite biografije, motivi i lične okolnosti. Često je riječ o tome da je Rusija za te pojedince, prije svega, ideološka referentna tačka. Za druge, učešće u ratu može biti način da zarade novac, riješe vlastite finansijske probleme, ili pak da pobjegnu od dugova ili krivičnog gonjenja u domovini. Uz njih, tu su i pojedinci iz kriminalnih krugova, oni skloni avanturizmu, koje privlači novac, oružje, nasilje i prilika da promijene vlastitu situaciju.
Ideološka komponenta je svakako najuočljivija. Unutar dijela radikalizovanog prosrpskog miljea u Crnoj Gori, Rusija se godinama prikazuje kao posljednji veliki branilac pravoslavlja, srpskog naroda i tradicionalnih vrijednosti. U takvom svjetonazoru, rat protiv Ukrajine se ne posmatra kroz prizmu međunarodnog prava ili pitanja teritorijalnog integriteta, već kao sukob između Rusije i NATO-a, odnosno kolektivnog Zapada.
Ovakav svjetonazor oblikovan je mnogo prije 2022. godine. Održavan je političkim izjavama, određenim medijima, nacionalističkim organizacijama i širenjem ruske propagande. Ukrajina se pritom obično ne prikazuje kao nezavisna država koja se brani od agresije, već kao instrument zapadne politike usmjerene protiv Moskve.
Ipak, važno je ne izjednačavati pravoslavnu vjeru ili srpski nacionalni identitet s radikalizmom. Među crnogorskim Srbima ne postoji univerzalno i nedvosmisleno odobravanje ruskog agresorskog rata protiv Ukrajine. Ipak, upravo je to milje koji karakterišu snažna rusofilska osjećanja i skepticizam prema Sjedinjenim Državama, Europi i NATO-u. Problem pretvaranja rusofilije u konkretno učešće u ratu protiv Ukrajine na ruskoj strani proizlazi iz jednog posebno „nabijenog“ segmenta političkog i informativnog prostora, u kojem se vjerski i nacionalni simboli koriste za opravdavanje ruske agresije i romantiziranje vojne službe na strani Moskve. Nažalost, Srpska pravoslavna crkva također igra značajnu ulogu u ovim procesima: ona je najveća vjerska zajednica u Crnoj Gori, a istovremeno i ključna proruska društvena institucija.
Ruska vojska, s druge strane, nudi sasvim opipljivu realizaciju ovih uvjerenja. Stranci se regrutuju za ugovornu službu uz obećanja o značajnim jednokratnim isplatama, mjesečnim primanjima i drugim pogodnostima. Za osobu opterećenu dugovima, nestabilnim prihodima ili nedostatkom životnih perspektiva, takva ponuda može biti privlačnija od ideoloških argumenata.
Dakle, hipotetički dobrovoljac s Balkana nije nužno uvjereni sljedbenik ruskog imperijalizma. On može kombinovati simpatije prema Putinu s pragmatičnim proračunima, ličnim problemima i spremnošću da zaradi novac na ratu.
Poseban aspekt problema plaćenika iz Crne Gore jeste njihova moguća povezanost s kriminalnim krugovima. U Crnoj Gori, gdje aktivnosti organizovanih kriminalnih grupa i dalje predstavljaju jedan od ozbiljnih izazova za državu, učešće osoba s kriminalnom prošlošću u stranim vojnim formacijama zahtijeva posebnu pažnju. Borbena obuka, rukovanje oružjem, kontakti s ruskim vojnim osobljem i mogućnost primanja sredstava iz inostranstva stvaraju rizike koji se protežu daleko izvan ukrajinskog fronta. Na osnovu informacija iz dostupnih otvorenih izvora, već se može govoriti o postojanju jedne ili više organizovanih mreža crnogorskih plaćenika. To je vidljivo čak i iz javnih objava dotičnih pojedinaca na društvenim mrežama, gdje se oni hvale svojim prisustvom u redovima ruskih oružanih formacija (kroz iskazivanje ideološke bliskosti, zajedničke fotografije i slično).
Operacija „Lugansk“: Problem više nije samo teorijski
Najupečatljiviji javno dokumentovani slučaj postupanja organa za sprovođenje zakona bila je operacija „Lugansk“, koju je crnogorska policija sprovela 27. novembra 2025. godine.
Danko S. je tom prilikom lišen slobode u Danilovgradu, a tužilaštvo ga je teretilo za učešće u ruskoj oružanoj formaciji na okupiranoj teritoriji Ukrajine. Tokom operacije, pripadnici organa za sprovođenje zakona pretresli su 13 lokacija u Danilovgradu, Podgorici i Nikšiću. Zaplenjena su dvadeset četiri komada vatrenog oružja, više od hiljadu komada municije, vojne uniforme, oprema, strani dokumenti i simboli oružanih formacija.
Policija je također evidentirala iznos od 1,5 miliona eura na računu glavnog osumnjičenog, dovodeći ta sredstva u vezu s njegovim navodnim učešćem u ratu. Optuženi je kasnije negirao ove navode, a izjavio je i da nije državljanin Crne Gore. U februaru 2026. godine, Viši sud u Podgorici razmatrao je pitanje potvrđivanja njegovog ruskog državljanstva. Prema optužnici, on se tereti za učešće u proruskoj formaciji u periodu od septembra 2023. do septembra 2024. godine. Danko S. negira krivicu.
Ovaj slučaj se ne može automatski uvrstiti u statistiku o crnogorskim državljanima koji su se borili na strani Rusije, budući da je državljanstvo optuženog predmet sudskog spora. Ipak, predmetna operacija pokazala je da na teritoriji Crne Gore već postoje osobe čije učešće u ruskim oružanim formacijama, finansijske transakcije i veze sa određenim paravojnim miljeima istražitelji imaju osnova da ispitaju.
Oružje zaslužuje posebnu pažnju. Zaplijena velike količine naoružanja jasno ilustruje koliko složena može biti kriminalna infrastruktura koja okružuje miljee što dolaze u fokus organa za sprovođenje zakona.
Tu se postavlja zabrinjavajuće pitanje: da li su osobe koje se vraćaju iz rata u Rusiji tek pojedinačni prestupnici, ili su sposobne da postanu deo već postojećih lokalnih mreža povezanih sa nasiljem, ilegalnim oružjem i radikalnim političkim pokretima?
Potpunog i konačnog odgovora još uvek nema. Međutim, za državu sa nešto više od 620.000 stanovnika, čak i mali broj takvih osoba može predstavljati primjetan problem za sistem provođenja zakona. Naročito u budućnosti, kada bi se takvi iskusni pojedinci mogli lako vratiti – sa svojim „prtljagom iskustva“ – u redove mafijaških klanova i postati efikasni ruski agenti za destabilizaciju i hibridne operacije u Crnoj Gori.
Društvene mreže kao izlog rata i potencijalno mjesto regrutacije
Još jedna karakteristika trenutne situacije jeste njena javna priroda. Pripadnici ruske vojske i njihovi inostrani simpatizeri rado koriste Instagram, Telegram i TikTok kako bi prikazali vojnički život. Na tim platformama rat se često predstavlja kao spoj avanture, muškog bratstva, nacionalističkog romantizma i prilike za brzu zaradu.
Upravo zbog toga društvene mreže predstavljaju dvostruki interes za organe za provođenje zakona.
Kao prvo, one mogu sadržavati digitalne dokaze: fotografije, datume, prepoznatljive vojne oznake, videozapise s određenih lokacija, informacije o boravku u Rusiji ili kontakte s drugim vojnim licima. Uzeti zajedno, takvi materijali ponekad omogućavaju rekonstrukciju slijeda događaja, čak i bez pristupa zatvorenim državnim evidencijama.
Kao drugo, samo prikazivanje službe u ruskoj vojsci može uticati na druge ljude – naročito kada su takve objave popraćene komentarima odobravanja, ideološkim parolama, pričama o materijalnim pogodnostima ili pozivima na pridruživanje.
U kojoj mjeri se ovo pretvara u organiziranu regrutaciju crnogorskih državljana, tek treba utvrditi. Ipak, upravo je taj aspekt od posebnog značaja. Naime, postoji suštinska razlika između pojedinca koji samostalno otputuje u Rusiju i potpiše ugovor, te grupe ljudi koja drugima pomaže u pripremi dokumenata, organizaciji putovanja, uspostavljanju kontakata s ruskim vojnim strukturama ili za to prima novčanu naknadu.
Takvi posrednici – ukoliko se njihove aktivnosti dokažu – predstavljali bi znatno ozbiljniju prijetnju od pojedinaca koji su tek zaljubljenici u vojnu simboliku.
Zapravo, društvene mreže za rusku vojnu mašineriju postepeno postaju ne samo sredstvo propagande, već i prostor za normalizaciju ugovorne vojne službe. Osoba koja danas pozira za fotografije s ruskom zastavom i dijeli snimke s fronta, sutra može postati uzor nekome iz svog okruženja.
Zakon postoji, pitanje je da li se primjenjuje
Učešće u inostranim oružanim formacijama u Crnoj Gori je kriminalizirano još 2015. godine.
Član 449b Krivičnog zakonika predviđa kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina za nezakonito učešće u takvim formacijama, dok je za organiziranje, regrutiranje, pripremu ili transport ljudi u tu svrhu propisana kazna zatvora od dvije do deset godina. Zakon, također, obuhvata određene oblike finansiranja takvih aktivnosti. Dakle, problem nije odsustvo pravnog okvira.
Još 2017. godine u Podgorici je izrečena presuda zbog učešća jednog crnogorskog državljanina u oružanoj formaciji samoproglašene DNR (Donjecke Narodne Republike). Postoji relevantna sudska praksa, iako je ona i dalje ograničena.
Efikasno krivično gonjenje zahtijeva valjane dokaze o učešću u nekoj formaciji, identifikaciju pojedinca i njegovog pravnog statusa, kao i potvrdu o konkretnim radnjama počinjenim u inostranstvu. U nekim slučajevima, sticanje drugog državljanstva može predstavljati dodatnu komplikaciju. Slučaj gore pomenutog Danka S. može poslužiti kao primjer koliko te okolnosti postaju važne.
Stoga je potreban sistematski rad policije, tužilaštva i ANB-a. To se, prije svega, odnosi na utvrđivanje stvarnog broja osoba povezanih sa Crnom Gorom koje služe u ruskim formacijama, istraživanje mogućih lokalnih regrutera, praćenje nezakonitih finansijskih tokova, te procjenu rizika povezanih s povratkom osoba koje su stekle iskustvo u borbi.
Ovaj posljednji aspekt zaslužuje posebnu pažnju, jer kombinacija vojne obuke, iskustva s nasiljem, radikalnih uvjerenja i mogućih kriminalnih veza stvara rizike koje je država dužna procijeniti. Za Crnu Goru, kao članicu NATO-a, dodatni značaj imaju i mogući kontakti takvih pojedinaca s ruskim vojnim i obavještajnim strukturama.
To što nema javnih izvještaja o novim slučajevima ne znači da nadležni organi ne poduzimaju ništa. Ipak, javnost ima pravo na opće informacije o razmjerama problema i rezultatima primjene zakona.
Početkom oktobra, crnogorske institucije su već pokazale aktivnost u vezi sa sigurnosnim rizicima koji potiču iz Rusije. Policija i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) privele su 9. oktobra, a potom i protjerale iz zemlje, Mihaila Zvinčuka – osobu koja se nalazi pod sankcijama i koja vodi ruski vojni informativni projekat „Ribar“ (Rybar) – zajedno sa nekoliko njegovih saradnika. Ova operacija privukla je značajnu pažnju zbog uloge koju ta mreža ima u širenju propagande Kremlja. Iako je riječ o zasebnom slučaju, on ukazuje na širi sigurnosni kontekst: rusko djelovanje u Crnoj Gori odavno se ne svodi samo na saopćenja ambasade, političke simpatije pojedinih stranaka, stavove lokalnog sveštenstva Srpske pravoslavne crkve ili rasprave o sankcijama.
Ruski uticaj poprima različite oblike – od informativnih kampanja do ličnih kontakata, putovanja i aktivnosti pojedinaca zainteresovanih za vojnu saradnju sa Moskvom. Svaki od ovih oblika zahtijeva posebnu pravnu procjenu.
Crna Gora se nalazi u završnoj fazi pregovora o pristupanju Europskoj uniji. Njen vanjskopolitički kurs podrazumijeva potpuno usklađivanje sa Europskim sankcijama protiv Rusije, kao i podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine. To predstavlja suštinsku razliku u odnosu na onaj dio domaće političke scene gdje se rat protiv Ukrajine još uvijek doživljava kao prihvatljiv, pa čak i herojski poduhvat.
Upravo zato je pitanje crnogorskih učesnika u ruskom ratu trenutno veoma osjetljivo i važno. Ono se tiče sposobnosti države da suzbije radikalizaciju, spriječi eventualno vrbovanje njenih građana i onemogući stvaranje novih žarišta nasilja nakon povratka ljudi sa fronta.
Trenutno nije sa sigurnošću poznato koliko tačno takvih osoba ima – pet, deset ili više. Društvene mreže ne mogu zamijeniti zvanični registar učesnika u ratu, ali bi bilo nepromišljeno zanemariti njihov sadržaj. Pogotovo danas, kada sami korisnici sve češće javno prikazuju ono što bi se inače moralo utvrđivati tokom dugotrajnih istraga.
Pojedini crnogorski političari mogu u nedogled opravdavati podršku Rusiji pozivanjem na historijsku bliskost, pravoslavno bratstvo ili kritiku NATO-a. Međutim, učešće osoba povezanih sa Crnom Gorom u ratu protiv Ukrajine sasvim je druga stvar. To pitanje ima konkretnu krivičnopravnu i sigurnosnu dimenziju. A ako se ti ljudi na kraju vrate kući, zemlja se neće morati suočiti s apstraktnom ruskom propagandom, već s njenim sasvim stvarnim posljedicama.
Analitička grupa CWBS-a
