„Pozdrav iz slobodne Srbije!” – uzvici poput ovog mogli su se više puta čuti od srpskih gostiju na dvjema međunarodnim konferencijama, PLENUM2026 i Cetinje Forum FORCE2026, održanima u Podgorici i na Cetinju od 9. do 12. studenoga (studeni je u Crnoj Gori tradicionalno prepun stručnih skupova). U tim je riječima bio prisutan iskren optimizam. Nakon 14 godina vladavine Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke (SNS), njegov je politički tabor napokon doživio poraz, dok je višegodišnji studentski prosvjedni pokret ostvario uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izborima.
Prisutnost predstavnika iz Srbije na oba događaja bila je posebno snažna. Povjesničar Milivoj Bešlin, direktor Regionalne akademije za demokratski razvoj Balša Božović, političar Borko Stefanović, bivša zastupnica u Narodnoj skupštini Srbije Nada Kolundžija i drugi sudionici spremno su iznijeli svoja očekivanja od nadolazećih promjena. Nakon godina oštrih prijepora oko politike Srbije prema susjedima, ozračje je bilo neuobičajeno pozitivno. Razgovaralo se o demokraciji, oslobađanju državnih institucija od stranačke kontrole, pomirenju u regiji, te mogućnosti da se napokon ostave iza sebe političke prakse iz 1990-ih.
No, promjena vlasti još ne znači i promjenu političke kulture ili prioriteta u vanjskoj politici. Program pobjednika to jasno pokazuje.
Predstavnici „Studentske liste”, Dejan Šoškić i Miodrag Krmar, sastali su se 12. studenoga s ruskim veleposlanikom Aleksandrom Bocan-Harčenkom. Prema navodima veleposlanstva, razgovarali su o bilateralnim odnosima i potpori Moskve srpskom stajalištu o Kosovu. Istoga dana, drugi predstavnici pokreta sastali su se s pomoćnikom američkog državnog tajnika, Brendanom Hanrahanom.
Riječ je o uobičajenim diplomatskim kontaktima budućih vlasti, no oni su prilično znakoviti: malo je vjerojatno da će Srbija tako brzo odustati od balansiranja između Zapada, Rusije i Kine. Demokratske promjene na unutarnjem planu djeluju obećavajuće, no to ne vrijedi nužno i za geopolitički zaokret.
Pobjeda koju tradicionalna oporba nije uspjela ostvariti
Na prijevremenim izborima 25. listopada, „Studentska lista – Studenti pobeđuju” osvojila je 140 od 250 zastupničkih mjesta u Narodnoj skupštini. Za nju je glasalo više od 2,35 milijuna građana, odnosno oko 53 posto. Vučićev blok osvojio je 103 mandata, dok su predstavnici nacionalnih manjina osvojili sedam.
Sam Vučić podnio je ostavku na dužnost predsjednika krajem rujna, očekujući povratak na izvršnu vlast nakon izbora, ovoga puta u ulozi premijera. Međutim, pobjeda studenata osujetila je njegove planove. Prva sjednica novog saziva parlamenta zakazana je za 17. studenoga, nakon čega slijedi proces formiranja vlade.
Prosvjede je potaknula tragedija koja se desila 1. studenoga 2024., kada je u urušavanju nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu poginulo 16 ljudi. Ta je nesreća prerasla u raspravu na nacionalnoj razini o korupciji, netransparentnim javnim ugovorima i izostanku odgovornosti dužnosnika.
Studenti su zahtijevali da se utvrdi tko je odgovoran te da se javno objavi dokumentacija vezana uz rekonstrukciju. Pridružili su im se predavači, građanski aktivisti i predstavnici različitih profesija. Prosvjedi su se proširili cijelom zemljom, a pokušaji diskreditiranja sudionika samo su dodatno pojačali nezadovoljstvo.
Naposljetku, studenti su uspjeli učiniti ono što podijeljena srpska oporba godinama nije mogla postići. Ujedinili su građane vrlo različitih svjetonazora oko relativno jednostavnih zahtjeva: zaustavljanje korupcije, uspostava vladavine prava i obvezivanje državnih institucija na djelovanje u skladu sa zakonom.
Pitanja Kosova, Rusije, nacionalnog identiteta i geopolitičkog opredjeljenja dugo su ostala u drugom planu. To je pomoglo u očuvanju jedinstva pokreta, no ta se pitanja više ne mogu odgađati.
„Studentska lista” nema jedinstvenu ideologiju. Među njezinim predstavnicima nalaze se proeuropski orijentirane osobe, umjereni konzervativci i zagovornici tradicionalnih nacionalnih stajališta. Želja za smjenom Vučića ih je ujedinila, no donošenje vladinih odluka zahtijevat će složenije kompromise.
Štoviše, izborni poraz SNS-a još ne znači i demontiranje cjelokupnog sustava koji je ta stranka gradila tijekom četrnaest godina. Više od 1,7 milijuna građana glasalo je za Vučićevu listu. Njegov politički tabor zadržava znatan utjecaj u lokalnoj samoupravi, državnom aparatu, gospodarskim strukturama i medijima.
Nova većina morat će provesti reformu tužiteljstva, sudova, sigurnosnih službi, državnih poduzeća i sustava imenovanja. O tome ovisi dubina političkog zaokreta – više nego o samoj promjeni premijera ili drugih visokih dužnosnika. Isto tako, o tome ovisi hoće li 25. listopada postati početak istinski nove političke ere.
„Studentska lista” i tradicionalni srpski interesi
Vanjskopolitički program pobjednika otvara najviše pitanja: konzervativniji je nego što su neki od njihovih liberalnih pristaša očekivali.
„Studentska lista” zalaže se za vojnu neutralnost Srbije i ne predviđa pristupanje NATO-u.
Njihov stav prema Rusiji također je prilično tradicionalan. Program izričito poziva na očuvanje partnerstva s Moskvom, prvenstveno po pitanjima podrške srpskim interesima u Vijeću sigurnosti UN-a, te rješavanja kosovskog pitanja. Istovremeno, pobjednici se protive uvođenju sankcija Ruskoj Federaciji, navodeći, između ostalog, povijesno iskustvo međunarodnih sankcija protiv same Srbije tijekom 1990-ih godina.
S druge strane, priznaju teritorijalni integritet Ukrajine i njezine međunarodno priznate granice. Dakle, podrška ukrajinskom suverenitetu spojena je s namjerom očuvanja posebnih odnosa s državom agresorom.
Nakon izbora, glavni kandidat „Studentske liste”, profesor Ilija Srdanović, donekle je ublažio kategoričnost svojih ranijih izjava o sankcijama. U intervjuu za Radio Slobodna Europa naglasio je da bi se takve vanjskopolitičke odluke trebale donositi nakon otvorene javne rasprave, te da bi trebale odražavati volju građana. Stoga, ostaje mogućnost revizije trenutnog stava, iako još uvijek nema konkretne odluke o održavanju referenduma.
S obzirom na raširene proruske sentimente i kosovski faktor, ne može se očekivati da će se Beograd brzo pridružiti europskim sankcijama.
Određena dvosmislenost prisutna je i u dijelu programa koji se odnosi na Europsku uniju. Bruxelles je opisan kao glavni gospodarski partner Srbije, a daljnja suradnja s državama članicama definirana je kao jedan od prioriteta. Predviđene su reforme u područjima pravosuđa i temeljnih prava, širenje gospodarskih veza, te privlačenje europskih sredstava. Ipak, cilj punopravnog članstva u EU-u nije izričito formuliran u dokumentu.
Nakon izbora, Srdanović je potvrdio namjeru nastavka europskih integracija. Međutim, Srbija je posljednje novo pregovaračko poglavlje otvorila još 2021. godine, a daljnji napredak ne ovisi samo o reformama, već i o odnosima s Kosovom, te usklađivanju politika s EU-om.
Situacija s Kosovom još je složenija. „Studentska lista” i dalje taj teritorij smatra sastavnim dijelom Srbije, protivi se njegovoj neovisnosti, te članstvu u međunarodnim organizacijama. Predviđa se preispitivanje sporazuma koje su prethodne vlasti sklopile s Prištinom, prvenstveno u pogledu njihove usklađenosti sa Ustavom Republike Srbije.
Zapravo, stajalište pobjednika ne razlikuje se bitno od tradicionalne državne politike Srbije. Dijalog pod okriljem EU-a vjerojatno će se nastaviti, no zasad ne treba očekivati nikakve nagle pomake.
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, „Studentska lista” naglašava važnost očuvanja ustavnih ovlasti Republike Srpske, uključujući pravo veta u institucijama na državnoj razini, te njezine imovinske zahtjeve. Predlaže se preispitivanje prakse primjene takozvanih „bonskih ovlasti” visokog predstavnika međunarodne zajednice, kao i daljnji razvoj posebnih odnosa između Beograda i Banje Luke.
Nije predviđeno odustajanje od tradicionalne uloge Srbije u pitanjima koja se tiču bosanskohercegovačkih Srba. Naravno, takve programske odrednice same po sebi ne znače nužno podršku separatističkim ambicijama Milorada Dodika. Ipak, trenutno nema naznaka koje bi upućivale na temeljnu promjenu srpske politike prema Bosni i Hercegovini.
Što se tiče Crne Gore, „Studentska lista” obećava zaštitu nacionalnog i kulturnog identiteta Srba, te se zalaže za rješavanje pitanja dvojnog državljanstva.
Za Podgoricu je to osjetljivo pitanje: pojedini političari strahuju od utjecaja novih pravila na izbornu ravnotežu, kao i od povećane ovisnosti o Beogradu. Problem nije u samoj podršci sunarodnjacima, već u mogućim metodama političkog utjecaja.
Dakle, tradicionalni vanjskopolitički prioriteti Srbije mogli bi nadživjeti Vučića. Pitanje je hoće li se promijeniti metode koje se koriste za njihovo ostvarivanje.
Nakon Vučića: Optimizam i teret devedesetih
Na forumu PLENUM 2026, bivša srbijanska zastupnica Nada Kolundžija iznijela je prilično oštru ocjenu političkog nasljeđa prethodnih vlasti. Prema njezinim riječima, režim Aleksandra Vučića nije samo ograničavao slobode, već je i namjerno širio neprijateljstvo, koristeći nacionalističku retoriku kako bi zadržao vlast i prikrio korupciju velikih razmjera.
Istovremeno, pozvala je susjede Srbije da od pobjednika ne traže trenutne odgovore o pitanju Kosova, ratnoj povjesti i drugim bolnim temama. Smatra da bi pretjeran pritisak mogao otežati demokratsku tranziciju.
Kosovski komentator Veton Surroi na skupu PLENUM ukazao je na još jedan problem. Prema njegovu mišljenju, Zapad je godinama doživljavao Vučića kao jamca regionalne stabilnosti upravo zbog njegove sposobnosti da tu stabilnost naruši. Međunarodni partneri očekivali su od srpskog čelnika da se suzdrži od opasnih poteza, a zauzvrat su mu pružali političku podršku i priznanje.
Taj model, poznat kao „stabilokracija”, omogućio je da se pitanja demokracije, slobode medija i državnih institucija godinama stavljaju u drugi plan, sve u ime relativne predvidljivosti regionalnih procesa. Rezultat je bio politički sustav u kojem je kontrola nad društvom postala daleko važnija od njegova razvoja.
Na skupu FORCE26 na Cetinju, istaknuti srpski oporbeni zastupnik Borko Stefanović priznao je da upravo Beograd mora prvi pružiti ruku susjedima i pokazati spremnost na promjene, nakon godina politike konfrontacije. To je posebno snažno odjeknulo na Cetinju, koje se u srpsko-crnogorskim odnosima tradicionalno povezuje s izraženim crnogorskim nacionalnim identitetom. Stefanović je čak napomenuo kako mu je, prvi put nakon dugo vremena, drago što je državljanin Srbije na jednom ovakvom događaju.
Posebno su bila sadržajna razmišljanja povjesničara Milivoja Bešlina. On smatra da je Zapadni Balkan i dalje uvelike talac posljedica jugoslavenskih ratova iz 1990-ih. Politički i teritorijalni poredak uspostavljen u to vrijeme i dalje određuje odnose među državama, dok pokušaji ponovnog otvaranja dugotrajnih sporova regiju redovito vraćaju u iste sukobe. Bešlin je čak ustvrdio da bi samo još jedan veliki potres – pa čak i novi regionalni ili svjetski rat – mogao radikalno promijeniti ovaj povijesni kontekst. Drugim riječima, ukazivao je na dubinu političke inercije koja je preostala nakon ratova za jugoslavensko nasljeđe.
Istovremeno, ovaj povjesničar nipošto ne isključuje mogućnost pozitivnih promjena. Naprotiv, smatra da su zemlje regije, čak i u sadašnjim okolnostima, sposobne ostvariti značajan napredak u pomirenju, obnovi povjerenja i razvoju normalne suradnje. Za to nisu potrebne nove granice niti neka nova povijesna katastrofa.
Očekuje da će se nove srpske vlasti više usredotočiti na pravosuđe, sigurnosne službe, obrazovanje i medije, nego na sporove sa susjedima. Bešlin procjenjuje da je potencijal za takve reforme čak i veći nego što je bio nakon pada Miloševića 2000. godine.
Balša Božović o budućnosti govori znatno oštrijim tonom. Uvjeren je da Srbija ne smije ponoviti pogreške iz razdoblja demokratske tranzicije početkom 2000-ih, kada je znatan dio dotadašnjih političkih i sigurnosnih struktura zadržao svoje položaje. Prema njegovu mišljenju, nužne su reforme sigurnosnih službi, otvaranje arhiva, utvrđivanje odgovornosti za korupciju, te temeljita istraga zločina počinjenih tijekom proteklih desetljeća.
Božović se također osvrnuo na veze bivšeg srpskog vodstva s političkim krugovima u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini te na Kosovu. Smatra da bi ti neformalni mehanizmi mogli nadživjeti Vučića.
Takva procjena ima racionalno utemeljenje. Tijekom godina Vučićeve vladavine, Srbija je doista izgradila razgranat sustav političkih, medijskih, gospodarskih i osobnih veza s predstavnicima srpskih zajednica u susjednim državama. Neke od tih veza postojale su i dugo prije njegova dolaska na vlast, te imaju vlastite društvene temelje.
Stoga njihova budućnost neće ovisiti isključivo o promjeni političkog vodstva u Beogradu. Presudnije je pitanje hoće li se nastaviti praksa iskorištavanja regionalnih sporova u svrhu unutarnje mobilizacije i jačanja političkog utjecaja.
Što će se promijeniti za regiju i Ukrajinu?
Aleksandar Vučić godinama je ostao jedan od ključnih aktera na Zapadnom Balkanu: od pregovora s Kosovom do odnosa s Banjom Lukom i Podgoricom. Promjena vlasti mogla bi te odnose učiniti manje personaliziranima i predvidljivijima, no sama po sebi neće eliminirati srpske nacionalne prioritete.
Za Crnu Goru posebnu će važnost imati pitanja dvojnog državljanstva, statusa srpskog jezika, odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom te utjecaja Beograda na lokalnu politiku. Podgorica se nalazi u završnoj fazi pregovora o pristupanju EU, stoga stabilni odnosi s njezinim najvećim susjedom ostaju važan preduvjet za njezin politički razvoj.
U Bosni i Hercegovini pozornost će biti usmjerena na to hoće li se nova vlast distancirati od konfrontacijskih poteza vodstva Republike Srpske. Priština, s druge strane, nema razloga očekivati brzo ublažavanje stajališta o neovisnosti Kosova.
Za Ukrajinu demokratizacija Srbije otvara određene mogućnosti: neovisnije institucije i nadzor nad netransparentnim financijskim vezama mogli bi suziti prostor za ruski utjecaj. Ipak, program pobjednika ne predviđa odustajanje od partnerstva s Moskvom. Energetska ovisnost, Kosovo i naklonost javnosti prema Ruskoj Federaciji nastavit će utjecati na smjer politike Beograda. Mnogo toga ovisit će o konkretnim odlukama buduće vlade, prvenstveno o pitanjima sankcija, međunarodne suradnje i sigurnosne politike.
Uspješne unutarnje reforme mogle bi istovremeno obnoviti povjerenje europskih partnera u Srbiju, nakon godina stagnacije u pregovorima o pristupanju.
Nakon svrgavanja Slobodana Miloševića 5. listopada 2000. godine, Srbija je također prošla kroz razdoblje velikih očekivanja. Činilo se da će pad autoritarnog režima otvoriti put brzoj demokratizaciji i preispitivanju političkog nasljeđa 1990-ih. No, značajan dio starih struktura zadržao je svoj utjecaj, a mnoga bolna pitanja su ostala bez odgovora.
Nije slučajno što je Božović na Cetinju ponovno govorio o potrebi za istinskim „6. listopada” – misleći pritom na dovršetak reformi koje nisu provedene nakon Miloševićeva pada. Predstojeći mjeseci pokazat će koliko brzo nova vlast može prijeći s prosvjednih parola na konkretne reforme. Ono što će biti važno nisu samo imenovanja, već i stvarna neovisnost sudova, rad tužiteljstva, sloboda medija te spremnost da se istraže zlouporabe počinjene proteklih godina.
Promjene u vanjskoj politici vjerojatno će ići sporije. Kritika autoritarizma u Srbiji sasvim je spojiva s konzervativnim stajalištima o Kosovu, Rusiji i susjednim zemljama.
Ipak, sama mogućnost da se mirnije razgovara o odnosima sa susjedima, ratnoj prošlosti i odgovornosti države za vlastitu politiku predstavlja određeni napredak nakon dugog niza godina obilježenih agresivnom retorikom.
Pobjeda studenata pružila je zemlji priliku da promijeni pravila političkog života. Koliko će duboko u tome uspjeti, pokazat će rad nove vlade, a ne sam izborni rezultat.
Dok su se u Podgorici i Cetinju mogli čuti pozdravi „iz slobodne Srbije”, u Beogradu su trajale pripreme za prozaičniji zadatak – sastavljanje vlade. Upravo će se tu staviti na kušnju opravdanost novembarskog optimizma.
Analitička grupa CWBS-a
