Čekajući studentskog premijera i kultura sjećanja na dvije oktobarske revolucije – Boris Varga

Čekajući studentskog premijera i kultura sjećanja na dvije oktobarske revolucije – Boris Varga

Kulturu sjećanja na demokratske promjene u Srbiji briše propaganda iz Kremlja

Period između pobjede Studentske liste na izborima i konstituisanja novog sastava Narodne skupštine Srbije protekao je u strmoglavom urušavanju, poput kule od karata, autokratske hijerarhije Srpske napredne stranke i Aleksandra Vučića.

Iako je Srpska napredna stranka formalno bila na vlasti, odmah nakon izbora započeo je talas progona, hapšenja, smjena i ostavki vodećih ljudi u državnim i javnim institucijama, posebno onih koji su bili u fokusu medija, poput policije i javnih medijskih servisa.

Zarobljena država je iznenada oslobođena. Kao da je prije formiranja „studentske vlade“ počeo da se provodi prvi zahtjev sa studentskih i građanskih protesta iz novembra 2024. godine, da – „institucije moraju početi da rade svoj posao“.

Međutim, da li su institucije u Srbiji zaista postale funkcionalne i počele da „rade“ ili se radi o pozicioniranju čelnika u tim institucijama pred novom vladom i međusobnim obračunima unutar prethodnog sistema u vakuumu političke vlasti? Prije će biti ovo drugo. Scena iznenadnog i masovnog „preletanja“ na stranu „pobjednika“ viđena je u svim većim političkim promjenama u Srbiji: od pada komunizma, preko svrgavanja Slobodana Miloševića, do dolaska na vlast bivših radikala i Srpske napredne stranke.

Dakle, u interregnumu, uklanjanje tragova, dokaza i veza sa „gubitnicima“, dok se političke novajlije pripremaju da preuzmu potpuno razrušene institucije u društvu inficiranom klijentelizmom i korupcijom. Drugo je strah „bivših“ od revanšizma, koji mnogi glasači Studentske liste očekuju u obliku neke vrste civilizovane lustracije.

Eksperiment u direktnoj demokratiji

Prema najavama, studenti naporno rade na formiranju nove vlade, a već duže vrijeme se pišu stotine stranica programa, od kojih smo u predizbornoj kampanji vidjeli samo kratku verziju „Studentskog plana od 11 tačaka“.

Dolaskom na vlast Studentske liste, pješčanik se preokrenuo i vrijeme je počelo teći na štetu pobjednika. Očekivanja njihovih birača da vide rezultate su prevelika, a presudni će biti prvih 6 do 12 mjeseci nakon formiranja vlade.

Problem je što Srpska napredna stranka drži vlast u gotovo svim lokalnim samoupravama u Srbiji, bez čega je vrlo teško sprovesti ekonomske reforme. Aleksandar Vučić još uvijek nije pobjegao u Moskvu, jer smatra da je na ovim vanrednim parlamentarnim izborima osvojio ne mnogo manje glasova nego 2023. godine.

Izborom premijera „studentske vlade“ okončaće se beliderska faza djelovanja Studentske liste. Sudeći po informacijama da se nova srpska vlada sastavlja više na studentskim plenumima nego u konsultacijama sa poslanicima Studentske liste, očigledno se kod pobjednika izbora radi o dva tijela moći: društvene – gdje su studenti i političke – gdje su njihovi poslanici.

Prema Ustavu Srbije, poslanički mandat pripada narodnom poslaniku, a ne izbornoj listi ili političkoj organizaciji koja je predložila listu. Teoretski, ako su studenti željeli da poslaničke mandate prepuste najboljima i najpametnijima, onda i vladu i ministre treba da odaberu sami parlamentarci, bez studentskih plenuma.

Međutim, u praksi je univerzalna stara narodna mudrost da „vlast kvari čovjeka“. U zemljama u tranziciji sa dubokim društvenim lomovima, poput Srbije, demokratski proces ne može biti prepušten spontanom djelovanju čak ni grupe od 140 najobrazovanijih ljudi koji su pobijedili na izborima. „Revolucionarna pravda“ podrazumijeva da te poslanike i dalje „nadziru“ studenti, iako je takva praksa u parlamentarnom životu potpuno nedemokratska kategorija.

Takva je situacija bila i nakon 5. oktobra 2000. godine, kada je omladinski i studentski pokret Otpor pokrenuo kampanju „Samo vas gledamo“, imajući u vidu kontrolu vlade od strane široke koalicije Demokratske opozicije Srbije, koja je tada na izborima pobijedila Slobodana Miloševića i njegovu Socijalističku partiju Srbije.

Da li će u svijetu posredničke demokratije pobijediti eksperiment direktne demokratije, koji drugu godinu uspješno testiraju srpski studenti? To je ključno pitanje, jer su nas studenti do sada fascinirali samo svojim legalnim metodama direktne demokratije, od studentskih plenuma, do zborova građana u lokalnim samoupravama, koji će nakon protestnih okupljanja sada moći prerasti u javne zahtjeve i prijedloge, kao i građanske inicijative.

Crne rupe u kulturi sjećanja

Tu se vraćamo na studente iz Otpora i priču o savremenim srpskim revolucijama, kao poremećenoj kulturi kolektivnog sjećanja u Srbiji. Riječ je o temi koja počinje od opšteprihvaćene „antibirokratske“ odnosno „jogurt revolucije“, koja se dogodila kontra emancipativnom demokratskom talasu 1989. godine u jugoistočnoj socijalističkoj Evropi.

Politička kultura i kultura sjećanja u Srbiji ne prepoznaje moderne demokratske revolucije, poput „5. oktobra“ 2000. godine, jer su narativi iz Kremlja o „obojenoj revoluciji“ uspjeli da je predstave kao puč srpskih „plaćenika“, koji su je izveli uz pomoć CIA-e i drugih zapadnih tajnih službi.

Svake godine 5. oktobra, srpski Otporaši slave svoju briljantnu nenasilnu pobjedu nad opasnim balkanskim neosuđenim ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem u krugu prijatelja i u nelagodi da će morati da se pravdaju da nisu „izdajnici“. Umjesto da se ponose time što pomažu gruzijskim, ukrajinskim, moldavskim, bjeloruskim i drugim studentima da, takođe nenasilno, svrgnu svoje postkomunističke diktatore.

Zbog naprednjačkog i proruskog medijskog narativa, građani Srbije više nisu sigurni da li su sami svrgnuli Miloševića na izborima sa masovnom izlaznošću i odbranili izbornu volju građana, ili se radilo o dogovorenom „policijskim udaru“. Crne rupe u kulturi sjećanja, koje prijete da sjutra ovaj novi studentski pokret pretvore u nešto „izdajničko“.

U Ukrajini ne samo da se više sjećaju srpskih Otporaša nego kod kuće, već je 21. novembar „Dan dostojanstva i slobode“, zvanični nacionalni praznik u spomen na dvije ukrajinske revolucije – „Narandžastu“ revoluciju 2004. i „Revoluciju dostojanstva“ 2014. godine.

Studenti u Srbiji ne samo da su se dvije godine stalno pravdali da ne žele „obojenu revoluciju“, za što su ih svakodnevno optuživali Vučić i ruska propagandna mašinerija, već ne postoji svijest da se 25. oktobra 2026. godine dogodila druga srpska „izborna revolucija“.

A ona to i jeste definiciji: masovna mobilizacija birača protiv autokratskog vođe, pojačano praćenje izbornog procesa i sprečavanje izborne krađe, referendumska atmosfera i aktivnost mladih uz metode nenasilne borbe.

U političkoj svijesti Srbije ne postoji jasno razgraničenje između vremena „prije“ i „poslije“ tiranina. Pomiješaju se „žrtve“ i „nasilnici“. Normalizuju se „stalni preletači oni koji bez ikakvih posljedica samo „prelijeću“ iz starog „gubitničkog“ tabora u novi „pobjednički“…

Tek kada oktobar u srpskom državnom kalendaru postane mjesec revolucija i dio kulture sjećanja, Srbija će izaći iz „dana mrmota“ u kojem se decenijama vrti u krug – od ulice do autokratskog vođe i nazad.

Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.

Članci objavljeni u rubrici “Stavovi” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra