Rusija bi mogla da izazove novi rat na Zapadnom Balkanu, rekao je nedavno ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Ako Zapad nastavi da zauzima poziciju čekanja i gledanja. Upozorenje predsjednika Ukrajine dopunio je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je kasnije dao izjavu,- bojim se da će nam 2024. godina doneti mnogo više sukoba i nemira nego prethodna. U stvari riječ je o svim vrstama prijetnji u Republici Srpskoj, Kosovu i drugim dijelovima regiona.
Tako je Zapad nedavno povećao svoju pažnju na region, uključujući njegovu sigurnost i stabilnost. O tome svjedoči i hitna posjeta generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga najugroženijim zemljama regiona Zapadnog Balkana: Bosni i Hercegovini, Kosovu, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Ali Rusija ne odustaje od pokušaja da još jednom provocira stanovništvo balkanskog doma.
Da li Zapadnom Balkanu zaista prijeti novi rat? Pitanje je, međutim, dvosmisleno, kao i odgovor. Jedno se sa sigurnošću može reći – sa početkom ruske agresije na Ukrajinu, opasnost od vojnog sukoba na Balkanu značajno je porasla. Po našem mišljenju postoji nekoliko faktora koji mogu izazvati oružani sukob.
Prvi je Rusija, koja koristi različite izvore informacija, uključujući Russia Today i Sputnjik, brojne štampane i onlajn publikacije. Ostala moskovska oruđa uticaja uključuju rusofilstvo, falsifikovanu istoriju i moderne odnose sa balkanskim zemljama, provociranje i podržavanje korupcije u regionu, finansiranje proruskih političara i organizacija, uključujući formiranje para vojnih formacija. Takozvani ruski humanitarni centar u gradu Nišu (Srbija) ponekad sprovodi ne samo humanitarne, već i obaveštajne i informativne aktivnosti.
Rusija svim silama pokušava da pomeri fokus pažnje sa agresije na Ukrajinu, destabilizujući region, koristeći brojne kontradikcije i probleme u oblasti istorije, jezika, granica, podstičući međukonfesionalnu i međunarodnu konfrontaciju. Interes Kremlja je jasan – stvaranje dugoročnog sistema destabilizacije Zapadnog Balkana kao preduslova za mogući rat, kao i zaustavljanje procesa evropskih integracija.
Drugi je “Dodik faktor”. Prema našem mišljenju, aktuelni predsjednik Republike Srpske se od uticajnog političara pretvorio u „Dodikov faktor“. Godinama je sistematski nastojao podijeliti Bosnu i Hercegovinu, pokušavajući izbaciti RS iz njenog članstva. Dodik je postao jedan od ruskih mehanizama za destabilizaciju ne samo BiH, već i cijelog Zapadnog Balkana, kao i pouzdan i trajan kanal ruskog uticaja i prodora u region. Od verbalnih prijetnji cijepanjem BiH prešao je na stvarne korake koji krše Dejtonski mirovni sporazum, Ustav BiH i ugrožavaju integritet zemlje. Dodik je rekao da će do 2030. godine postati “prvi predsjednik nezavisne RS”. Šta nije ovo razlog za oružani sukob? Uostalom, ne mogu se zaboraviti oštre izjave bošnjačkih političara da neće biti podjele Bosne i Hercegovine bez rata.
Treći faktor su nesređeni odnosi između Kosova i Srbije. Kašnjenje lidera dvije države u implementaciji ranije postignutih sporazuma i kršenje preuzetih obaveza povećavaju rizik od oružanog sukoba. Srpska i ruska vojska razvile su odgovarajuće planove za ovaj slučaj, a srpska vojska se više puta fokusirala na granice sa Kosovom. U septembru su srpski teroristi upali u selo Banjsko na Kosovu i ispaljeni su prvi pucnji. Sukob je lokaliziran, ali je došlo do testa snage. I malo je vjerovatno da će Kosovari “zaboraviti” da je kosovski policajac upucan na dužnosti. Takve stvari se na Balkanu ne opraštaju i ne zaboravljaju. Pažnju privlači i činjenica da se srpska grupacija nije plašila međunarodnih snaga Kfora, koje su pozvane da obezbjede stabilnost na Kosovu i spreče slične provokacije.
Četvrti faktor je trka u naoružanju na Zapadnom Balkanu. Nakon posljednjeg rata, hiljade komada oružja ostalo je u regiji. Kažu da ovdje svaki vozač ispod sjedišta ima ili pištolj ili jurišnu pušku. Zapadni Balkan se suočio s novim izazovom nakon početka ruske agresije na Ukrajinu. Postojeći subregionalni sporazum o kontroli naoružanja je zaboravljen, njegove granice su odbačene i počela je trka u naoružanju. U njemu su lideri već određeni – Srbija i Hrvatska. Na primer, Srbija je 2022. godine samo na nabavku naoružanja potrošila više od 460 miliona evra, a vojni budžet za 2023. povećan je na 1,4 milijarde evra (162,1 evra vojnih troškova po stanovniku). Hrvatska je skoro udvostručila svoj vojni budžet na 1,1 milijardu eura (270 eura po osobi). Porastao je i za više od 10% u BiH i iznosi 153 miliona eura (46,7 eura po stanovniku). Svaki stanovnik Kosova doprinosi vojnom budžetu zemlje sa 61 evrom od 108 miliona evra, Sjeverne Makedonije – 107,5 evra (225 miliona evra), Crne Gore – 155,5 evra (98 miliona evra). Istovremeno, Rusija ubrzano gubi svoje tradicionalno tržište oružja bivše Jugoslavije, koje sa sigurnošću zauzimaju zemlje članice EU, Kina i Turska. A Srbija se pretvorila u sistemskog igrača na ovom specifičnom tržištu, poput prodavača oružja.
Tehnička baza rata je vrlo dobro stvorena, a broj naoružanja u zemljama se povećava. A to je veoma opasno u regionu gde su se vekovima problemi rešavali uz pomoć oružja…
Postoji i drugo mišljenje – oružani sukob na Zapadnom Balkanu je nemoguć. Njegove pristalice se slažu: da, mir u regionu je prilično krhak. Da, postoje mnoge kontradikcije između zemalja. Ali nema snaga sposobnih da vode novi rat, smatra, na primjer, član predsjedništva BiH Željko Komšić. Politički je štetno govoriti da je rat već na pragu regiona, sigurni su mnogi analitičari na Zapadnom Balkanu. A svoj stav pokušavaju da objasne sljedećim argumentima.
Prvi argument je NATO faktor. Region je okružen zemljama članicama Alijanse, a četiri od sedam zemalja Zapadnog Balkana su njene članice. A dvije nečlanice – Bosna i Hercegovina i Kosovo – imaju baze NATO-a i snaga Evropske unije (EUFOR), koje bi trebalo da garantuju mir i stabilnost u regionu. Sve to znači da za rusko prisustvo gotovo da i nema mjesta. No, posljednji događaji na sjeveru Kosova, pasivnost reakcije na Dodikove akcije dovode u sumnju sposobnost snaga EU i NATO-a u regionu da brzo reaguju na krizne situacije. Možda je zato Jens Stoltenberg tokom svoje turneje po Zapadnom Balkanu, koja je upravo završena, rekao da će Alijansa razmotriti povećanje prisustva vojnog kontingenta ovdje za skoro tri puta.
Drugi argument je odsustvo vanjskog faktora, bez kojeg je rat malo vjerojatan. Kontroverzna izjava. Početkom agresije na Ukrajinu Rusija je zaista izgubila mnoge mogućnosti da pruži vojnu i finansijsku pomoć svojim prijateljima u regionu, a logistika je postala teža. Ali postoje i druge vanjske sile. Turska i zaljevske monarhije pomažu Kosovu i Bošnjacima u BiH da ojačaju svoje oružane snage. Viktor Orban je kategorički protiv sankcija EU Dodiku, što podržava njegov separatizam i ugrožava integritet BiH. Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske, više puta je pozitivno karakterizirao politiku predsjednika RS. A takva pozicija ne doprinosi stabilizaciji regiona.
Treći argument je da je ekonomska zavisnost zemalja Zapadnog Balkana od zapadne pomoći veoma velika. Evropska unija i SAD su njihovi glavni ekonomski partneri i finansijski donatori, bez kojih bi se njihove ekonomije mogle naći u krizi. Globalnoj ekonomiji, u uslovima moderne nestabilnosti, nije potreban još jedan rat, štaviše, u centru Evrope. A Kina, koja samouvjereno širi svoje ekonomsko prisustvo u regionu, nije zainteresirana da izgubi ovo tržište kao pogodan put ka Zapadnoj i Centralnoj Evropi.
Kao što vidimo, ne postoji jednoznačan odgovor na pitanje o mogućnosti novog rata na Zapadnom Balkanu. Ali strah od njega hara ulicama mnogih gradova Bosne i Hercegovine, Kosova i Srbije. Ovaj strah može spriječiti eksploziju, postajući odvraćajući faktor. Ali ako je to sve bude potkrijepljeno podsjećanjima na prošlost – žrtvama, gubitkom voljenih, mržnjom prema drugoj strani – onda to može dovesti do novog požara. Jedna stvar je jasna. Otpor Ukrajine ruskoj agresiji je oruđe koje danas pomaže državama u regionu da se sačuvaju od novog rata i sprečava da se krhki mir na Zapadnom Balkanu uništi.
