Očekivalo se da će rezolucija Generalne skupštine UN-a o Srebrenici biti čisto humanitarni čin odavanja počasti žrtvama zločina uoči 30. godišnjice tragedije. Očigledno, pretpostavljalo se da svijet treba da se pripremi da tužnu godišnjicu obilježi sa dostojanstvom i smisleno. Stoga je akcenat stavljen na informativnu kampanju i edukativne programe. No, izrada Rezolucije, rasprava i, na kraju, razmatranje na Generalnoj skupštini UN-a izašli su daleko iz okvira čisto humanitarnog projekta, pretvorivši se u geopolitičku debatu i sudbonosni događaj za region Zapadnog Balkana.
Ništa novo
Mogao bi se steći utisak da je malo ko mogao predvidjeti ovako visok nivo tenzija oko Rezolucije i pravca u kojem se počela voditi rasprava o pitanju Srebrenice, uprkos činjenici da apsolutna većina aktualnih srpskih lidera u regionu nikada nije krila vlastiti stav prema tragičnim događajima u bosanskom ratu.
Promatrajmo jednu nedavnu epizodu – presudu komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, koji je od strane Haškog tribunala osuđen i za genocid u Srebrenici.
U novembru 2017. godine, nakon presude Mladiću, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, rekao je: “Ova presuda je šamar za srpski narod”, dodajući da, kako se pokazalo, Srbi ne mogu računati na međunarodnu objektivnost. General Ratko Mladić ostaje heroj za srpski narod, a priča da je on heroj samo će jačati, istakao je on.
Tri i po godine kasnije, u junu 2021, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove u Hagu potvrdio je prvostepenu presudu iz 2017. godine. Ratko Mladić dobio je doživotnu kaznu zatvora, posebno za genocid nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici u julu 1995. godine.
Dodik, tada srpski član Predsjedništva BiH, suđenje je označio “farsom”, dodajući da sud u Hagu nastavlja sa “satanizacijom” Srba.
Željka Cvijanović, tadašnja predsjednica Republike Srpske, nazvala je Tribunal “haškom inkvizicijom”, napominjući da je ovo tijelo “odavno izgubilo i posljednje preostale trunke povjerenja”. Prema njenim riječima, donošenjem presude generalu Mladiću “još jednom je potvrđena uloga antisrpskog suda koji odgovornost za ratne zločine određuje ne na osnovu dokaza, već na osnovu nacionalnosti”.
Odnosno, jasan je i nedvosmisleno artikulisan stav lidera bosanskih Srba o ratnim zločinima i zločincima – nepovjerenje u međunarodnu pravdu, uvjerenje da su optužbe protiv Srba preuveličane ili potpuno neosnovane, dok su takve optužbe očigledno nedostatne protiv onih sa kojima su se Srbi borili početkom 1990-ih.
Ovaj stav je javno podržao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Vučić je na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a u junu 2021. godine, na kojoj je predstavljen izvještaj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove u Hagu, upitao: „Šta je sa zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom u BiH? Zar sud nije bio zainteresovan za to?”
Aktivnost Beograda, koji je nedavno pokrenuo međunarodnu kampanju protiv Rezolucije, označila je vrhunac prethodne pozicije koju su zauzeli srpski lideri.
Neočekivani otpor
Očigledno je da inicijatori Rezolucije (prvenstveno Njemačka) nisu predvidjeli da će dokument, koji kao takav nije pravni akt i ne deklarira nešto što ranije nije odobreno na međunarodnim sudovima, izazvati tako snažno ogorčenje među Srbima. Koautori nacrta su se vjerojatno nadali da će Rezolucija dati Srbiji (i Republici Srpskoj) šansu da se pomire sa realnošću da je genocid nad bosanskim muslimanima već globalno priznata činjenica. Štaviše, počinioci zločina su već osuđeni, a kolektivna odgovornost za genocid je isključena – a da bi se ova teza dodatno istakla, dodat je crnogorski amandman.
Ovako je svoj stav obrazložila predstavnica Njemačke pri UN-u: „Naša inicijativa se odnosi na odavanje počasti sjećanjem na žrtve i podrškom preživjelima (…) Proglašavanjem 11. jula Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja Genocida u Srebrenici, mi smo posvećeni zatvaranju jaza u institucionaliziranom sjećanju ove organizacije (…) Dokument sadrži odrednice protiv negiranja genocida i veličanja počinitelja (…) Lažne optužbe o ovoj rezoluciji su se širile. Zato želim pojasniti sljedeće. Ova rezolucija nije uperena ni protiv koga – ne protiv Srbije, cijenjene članice ove organizacije. Ukoliko je i usmjerena protiv nekoga, to su počinitelji genocida (…). Uvažavajući važnost regionalnog zalaganja i učešća, glavna grupa je odlučila da uključi predložene izmjene u tekst rezolucije, čak i nakon što je nacrt rezolucije već podnesen. Prijedlog Crne Gore pojašnjava da je krivična odgovornost prema međunarodnom pravu za zločin genocida individualizirana i da se ne može pripisati bilo kojoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini.”
Prvobitna percepcija Rezolucije o Srebrenici od strane Srba, sjećamo se, bila je potpuno drugačija. Srpski visoki zvaničnici govorili su o pokušaju da se Srbi stigmatizuju, da im se “stavi etiketa na čelo”, da se žigošu kao “genocidni narod” ili jednostavno “loši momci”. Upravo su “katastrofalne posljedice” po Srbe uopšte bile razlog što su srpske vlasti vodile aktivnu kampanju protiv usvajanja Rezolucije, iako su koautori nacrta odlučno demantovali takve navode.
Pa ko je pobjedio u UN?
Reakcija srpskih lidera na usvajanje Rezolucije također je bila prilično neočekivana.
Kao što je poznato, 84 zemlje su glasale za Rezoluciju o Srebrenici na sastanku Generalne skupštine UN: 19 je glasalo protiv, uključujući stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a Rusija i Kina; još 68 zemalja je bilo suzdržano, a 22 uopće nisu glasale. Rezolucija je usvojena. Međutim, Beograd i Banja Luka su jednoglasno izjavili da je glasanje označilo moralnu pobjedu Srbije i poraz inicijatora dokumenta (poraz Zapada, kako navode srpski mediji).
Vučić je u obraćanju nakon glasanja naglasio: „Na kraju, rezultat je ovakav – 84 zemlje su glasale za rezoluciju, a 87 zemalja koje su bile tamo nisu glasale za nju; u svakom pojedinom nacionalnom parlamentu ova inicijativa bi propala, ovo je jedino mjesto na svijetu gdje je prošla.”
Premijer Srbije Miloš Vučević rekao je da je rezolucija o Srebrenici, iako ju je Generalna skupština UN formalno usvojila, u suštini fijasko.
Dodik je na X napisao: “U Generalnoj skupštini UN-a nisu uspjeli da steknu većinu, što znači da je rezolucija o Srebrenici propala. Skoro 110 zemalja nije glasalo, bilo je protiv nje ili je bilo uzdržano. Ovo je propala rezolucija, i to znači da UN nisu to podržale. Njihov naum da Srbima nametnu genocidnost i moralnu diskvalifikaciju nije uspio“.
Predsjednica Narodne skupštine Srbije Ana Brnabić istakla je: “Više od dvije trećine svijeta nije glasalo za rezoluciju”, “čak i one zemlje koje su bile uzdržane jasno su izjavile da ne podržavaju rezoluciju”, i ” ovo je sjajan rezultat rada našeg predsjednika i diplomacije.”
Srpske novine objavile su slične naslove: „Više od polovine svijeta nije glasalo protiv Srbije“, „Dvije trećine svijeta protiv rezolucije“, „Svijet je stao uz Srbiju!“, „Moralna pobjeda“ (Srbija) , “Poraz Zapada”…
Strategija niveliranja
S obzirom na ovakvo specifično tumačenje rezultata glasanja u Generalnoj skupštini UN-a, vjerojatno je da trenutačni cilj koji žele Beograd i Banjaluka nije da se alarmira usvajanje Rezolucije o Srebrenici, već da se na kraju nivelišu smisao i težina glasanja.
U svakom slučaju, rezolucije Generalne skupštine UN nisu obavezujuće. Istovremeno, međutim, srpski političari i diplomate će aktivno promovisati ideju o “de facto nelegitimnosti” Rezolucije kako bi što više naroda jednostavno ignoriralo dokument.
Međutim, kampanja za nivelisanje Rezolucije može se oblikovati i u drugoj dimenziji – kod kuće. Sada, kada je odluka donesena i kada Srbija više nema načina da je potkopa, uprkos velikim međunarodnim naporima, Beograd i Banja Luka neće reagovati na usvojenu Rezoluciju o Srebrenici kao na nekakvu pogubnost. Za Republiku Srpsku to može dovesti do smanjenja napetosti u odnosima sa Sarajevom i usporavanja na putu ka samoopredjeljenju RS-a, koju je ranije najavio Dodik. Međutim, srpsko-bosanski odnosi unutar Bosne i Hercegovine će ostati eskalirani.
Za Crnu Goru će, međutim, biti značajne posljedice strategije nivelisanja Rezolucije. Vjerojatno će lokalni srpski političari, koji su dio vladine koalicije, demonizirati vlast koja je podržala Rezoluciju o Srebrenici. To može značiti i odbacivanje ideje o raspadu vladajuće koalicije i ponovnom pokretanju vlade.
Međutim, postoje oblasti u kojima će biti nemoguće nivelisati usvajanje Rezolucije. Ovdje se prije svega radi o vanjskoj politici.
Kampanja Beograda uoči glasanja u UN već je stvorila uslove za pogoršanje odnosa Srbije sa Zapadom, prije svega sa Njemačkom kao inicijatorom Rezolucije. Istovremeno, ionako dobri odnosi Srbije i Mađarske dodatno će se poboljšati nakon što je Budimpešta odlučila ne samo odbiti podršku Rezoluciji, već da zajedno sa Rusijom i Kinom glasa protiv. Stalni rast antizapadnih osjećanja u Srbiji, zajedno sa jačanjem srpsko-mađarskog saveza – uz rusko-kinesku podršku – uticaće i na region Zapadnog Balkana i na evropsku politiku uopće.
