Očekivalo se da rezolucija Opće skupštine UN-a o Srebrenici bude čisto humanitarni čin odavanja počasti žrtvama zločina uoči 30. obljetnice tragedije. Očito se podrazumijevalo da se svijet treba pripremiti za dostojanstveno i duboko smisleno obilježavanje tužne obljetnice. Stoga je naglasak stavljen na informativnu kampanju i edukativne programe. No, izrada Rezolucije, njezina rasprava i, u konačnici, razmatranje na Generalnoj skupštini UN-a daleko su izašle iz okvira čisto humanitarnog projekta, pretvorivši se u geopolitičku raspravu i sudbonosan događaj za regiju Zapadnog Balkana.
Ništa novo
Mogao bi se steći dojam da je malo tko mogao predvidjeti tako visoku razinu napetosti oko Rezolucije i smjera u kojem se počela voditi rasprava o pitanju Srebrenice, unatoč činjenici da apsolutna većina sadašnjih srpskih čelnika u regiji nikada nije skrivala vlastiti odnos prema tragičnim događajima bosanskog rata.
Uzmimo jednu nedavnu epizodu – presudu zapovjedniku Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, kojeg je Haški tribunal osudio, između ostalog, i za genocid u Srebrenici.
U studenom 2017, nakon presude Mladiću, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, izjavio je: “Ova presuda je šamar za srpski narod”, dodavši da, kako se pokazalo, Srbi ne mogu računati na međunarodnu objektivnost. General Ratko Mladić ostaje heroj za srpski narod, a priča o njemu samo će jačati, kazao je tada.
Tri i pol godine kasnije, u lipnju 2021, Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove u Haagu potvrdio je prvostupanjsku presudu iz 2017. godine. Ratko Mladić je osuđen na doživotni zatvor, posebno za genocid nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici u srpnju 1995. godine.
Dodik, u to vrijeme srpski član Predsjedništva BiH, suđenje je nazvao “farsom”, dodavši da sud u Haagu nastavlja sa “sotonizacijom” Srba.
Željka Cvijanović, tadašnja predsjednica Republike Srpske, Tribunal je označila kao “haašku inkviziciju”, ističući da je to tijelo “davno izgubilo i posljednje preostalo povjerenje”. Prema njezinim riječima, donošenjem presude generalu Mladiću “još jednom je potvrđena uloga antisrpskog suda koji odgovornost za ratne zločine propisuje ne po dokazima, već po nacionalnosti”.
Odnosno, jasno i nedvosmisleno je artikuliran stav čelnika bosanskih Srba prema ratnim zločinima i zločincima – nepovjerenje u međunarodnu pravdu, uvjerenje da su optužbe protiv Srba pretjerane ili potpuno neutemeljene, dok su takve optužbe očito nedovoljne protiv onih sa kojima su se Srbi borili početkom devedesetih.
I predsjednik Srbije Aleksandar Vučić javno je podržao taj stav. Na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a u lipnju 2021, na kojoj je predstavljeno izvješće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Haagu, Vučić je upitao: “Što je sa zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom u BiH? Zar se sud nije zanimao za njih?”
Aktivnost Beograda, koji je nedavno pokrenuo međunarodnu kampanju protiv Rezolucije, označila je vrhunac dotadašnjeg stava srpskog čelništva.
Neočekivani otpor
Očito je da inicijatori Rezolucije (prvenstveno Njemačka) nisu predvidjeli da će dokument, koji nije pravni akt kao takav, niti proglašava ništa što prethodno nije odobreno na međunarodnim sudovima, izazvati tako snažno ogorčenje među Srbima. Koautori nacrta vjerojatno su se nadali da će Rezolucija dati Srbiji (i Republici Srpskoj) priliku da se pomire s realnošću da je genocid nad bosanskim Muslimanima već globalno priznata činjenica.
Štoviše, počinitelji zločina već su osuđeni, a kolektivna odgovornost za genocid je skinuta sa stola – a da bi se dodatno istaknula ova teza, dodan je crnogorski amandman.
Ovako je svoj stav obrazložila predstavnica Njemačke pri UN-u: „Naša inicijativa je odavanje počasti sjećanju na žrtve i podrška preživjelima (…) Određivanjem 11. srpnja kao Međunarodnog dana sjećanja i obilježavanja Genocida u Srebrenici, predani smo uklanjanju jedne praznine u institucionaliziranom sjećanju ove organizacije (…) Dokument sadrži odredbe protiv poricanja genocida i veličanja počinitelja (…) Lažne tvrdnje o ovoj rezoluciji su raširene, stoga želim dati neko pojašnjenje. Ova rezolucija nije usmjerena protiv bilo koga – ne protiv Srbije, cijenjene članice ove organizacije. Ako i jeste uperena protiv nekoga, ona je usmjerena protiv počinitelja genocida (…) Uvažavajući važnost regionalnog zalaganja i učešća, glavna skupina je odlučila uključiti predložene amandmane na tekst, čak i nakon što je čak i nakon što je nacrt rezolucije već podnesen. Prijedlog Crne Gore pojašnjava da je kaznena odgovornost prema međunarodnom pravu za zločin genocida individualizirana i ne može se pripisati bilo kojoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj skupini ili zajednici u cjelini.”
Prvobitna percepcija Rezolucije o Srebrenici od strane Srba, kao što se sjećamo, bila je sasvim drugačija. Srpski visoki dužnosnici govorili su o pokušaju da se Srbi stigmatiziraju, da im se “nalijepi etiketa na čelo”, da se označe kao “genocidna nacija” ili jednostavno kao “loši momci”. Upravo su “katastrofalnim posljedicama” po Srbe općenito srbijanske vlasti objašnjavale svoju aktivnu kampanju protiv donošenja Rezolucije, iako su koautori nacrta takve tvrdnje odlučno demantirali.
Pa tko je pobijedio u UN-u?
Reakcija srpskih čelnika na usvajanje Rezolucije također je bila prilično neočekivana.
Kao što je poznato, za Rezoluciju o Srebrenici na sjednici Opće skupštine UN-a glasale su 84 zemlje; protiv je bilo 19, uključujući stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a Rusiju i Kinu; još 68 zemalja bilo je suzdržano, a 22 uopće nisu glasale. Rezolucija je ipak prošla. Ali Beograd i Banja Luka jednoglasno su izjavili da je glasanje označilo moralnu pobjedu Srbije i poraz inicijatora dokumenta (poraz Zapada, kako navode srbijanski mediji).
Vučić je u obraćanju nakon glasovanja istaknuo: “Na kraju je rezultat ovakav – 84 zemlje su glasale za rezoluciju, a 87 zemalja koje su bile prisutne nisu glasale za nju; u svakom pojedinom nacionalnom parlamentu ta inicijativa bi propala, a ovo je jedino mjesto na svijetu gdje je prošla.”
Srbijanski premijer Miloš Vučević izjavio je da je rezolucija o Srebrenici, iako je formalno usvojena u Općoj skupštini UN-a, u biti doživjela fijasko.
Dodik je na X napisao: “U Općoj skupštini UN-a nisu uspjeli dobiti ni većinu, što znači da je rezolucija o Srebrenici propala. Skoro 110 zemalja nije glasalo, bilo je protiv ili suzdržano. Ovo je propala rezolucija, što znači da je UN nisu podržale. Njihov naum da Srbima nametnu genocidnost i moralnu diskvalifikaciju nije uspio“.
Predsjednica Narodne skupštine Srbije Ana Brnabić naglasila je: “Više od dvije trećine svijeta nije glasalo za rezoluciju”, “one zemlje koje su bile suzdržane jasno su rekle da ne podržavaju rezoluciju”, i ” ovo je sjajan rezultat rada našeg predsjednika i diplomacije.”
Srbijanske novine objavile su slične naslove: “Više od pola svijeta nije glasalo protiv Srbije”, “Dvije trećine svijeta protiv rezolucije”, “Svijet je stao uz Srbiju!”, “Moralna pobjeda” (za Srbiju), “Poraz Zapada”…
Strategija niveliranja
S obzirom na ovakvu specifičnu interpretaciju rezultata glasovanja u Općoj skupštini UN-a, izgledno je da sadašnji cilj Beograda i Banje Luke nije uzbunjivanje oko usvajanja Rezolucije o Srebrenici, već krajnje niveliranje značenja i težine glasovanja.
U svakom slučaju, rezolucije Opće skupštine UN-a nisu obvezujuće. Istovremeno će, međutim, srpski političari i diplomati aktivno promovirati ideju o “de facto nelegitimnosti” Rezolucije kako bi što više naroda taj dokument jednostavno ignoriralo.
No, kampanja za niveliranje Rezolucije može se oblikovati u drugoj dimenziji – domaćoj. Sada kada je odluka donesena, a Srbija je nije uspjela minirati unatoč opsežnom međunarodnom naporu, Beograd i Banja Luka neće reagirati na usvojenu Rezoluciju o Srebrenici kao na neku pogubnost. Za Republiku Srpsku to može dovesti do smanjenja napetosti u odnosima sa Sarajevom i usporavanja puta ka samoopredjeljenju RS-a koji je ranije najavio Dodik. Međutim, srpsko-bosanski odnosi unutar Bosne i Hercegovine ostat će eskalirani.
Za Crnu Goru će posljedice strategije niveliranja Rezolucije također biti značajne. Vjerojatno će lokalni srpski političari, koji su dio vladine koalicije, sotonizirati vlast koja je nastavila podržavati Rezoluciju o Srebrenici. To može značiti odbacivanje ideje o urušavanju vladajuće koalicije i ponovno pokretanje vlade.
Međutim, postoje područja u kojima će biti nemoguće nivelirati usvajanje Rezolucije. Ovdje se prije svega radi o vanjskoj politici.
Kampanja Beograda uoči glasanja u UN-u već je stvorila uvjete za pogoršanje odnosa Srbije sa Zapadom, prije svega s Njemačkom kao inicijatorom Rezolucije. Istodobno, ionako dobri odnosi između Srbije i Mađarske dodatno će se poboljšati nakon što je Budimpešta odlučila ne samo odbiti podršku Rezoluciji, već i glasovati protiv nje, zajedno s Rusijom i Kinom. Kontinuirani rast antizapadnih raspoloženja u Srbiji uz jačanje srpsko-mađarskog savezništva – uz rusko-kinesku podršku – utjecat će i na regiju Zapadnog Balkana i na europsku politiku općenito.
