Beograd i Priština različito odgovaraju na ovo pitanje iz naslova. Dok srpski dužnosnici tvrde da čine sve da očuvaju mir, kosovski čelnici upozoravaju na srpske pripreme za rat.
Čini se da je međunarodna zajednica učinila sve da onemogući “odmrzavanje” sukoba na Kosovu. To su administrativna misija UN-a, mirovna misija pod vodstvom NATO-a (KFOR) , Europska unija – Pravilo od Pravne misije na Kosovu (EULEX), kao i dijalog pod okriljem Europske unije, koji je rezultirao nizom bilateralnih sporazuma, koji bi trebali pridonijeti normalizaciji odnosa Beograda i Prištine. Međutim , problem pojave novog žarišta u Europi ostaje aktualan , posebice posljednjih mjeseci.
Pregovori bez kompromisa
Nekoliko je razloga za neizvjestan mir na Kosovu. Ali glavna su dva – dijametralno suprotna gledišta o statusu Kosova sada i u budućnosti u Srbiji i na samom Kosovu.
U Srbiji i vlasti i apsolutna većina građana ne smatraju Kosovo zasebnom državom i neće prihvatiti gubitak te zemlje.
Prema zaključcima istraživača , Srbija ima duboku simboličku percepciju regiona Kosova kao “domovine” , “kolijevke srpske kulture” , “srpskog Jerusalema ” i “srca Srbije”. Gubitak Kosova doživljava se kao “nepravda” , “izdaja” , “sramota” , “gubitak identiteta”.
Prema sociološkom istraživanju „Stavovi srpskih građana oko Kosova”, koje je prije tri godine proveo Centar za društveni dijalog i regionalne inicijative (CDDRI), nešto više od 13% građana Srbije smatra Kosovo neovisnim, a samo 5,2 % njih se u potpunosti slaže da je Kosovo neovisna država. 43.4 % u potpunosti se slaže da Srbija nikada ne bi trebala priznati Kosovo, jer bi to bilo ponižavajuće i sramotno, 26,8 % se uglavnom slaže s ovim. Polovica ispitanika (49,9 %) potpuno, a 23.2 % se uglavnom slaže da je priznanje Kosova nacionalna izdaja .
Istraživanje New Serbian Political Survey (NSPS) za 2022. pokazalo je da Srbi nisu spremni priznati Kosovo, čak ni u zamjenu za članstvo u EU. Prema istraživanju, nešto više od 36 posto građana podržava ulazak u EU, protiv – gotovo 44 posto , ali ako je priznanje Kosova uvjet za to, onda je 82 posto – protiv.
S druge strane, na Kosovu i političke elite i građani vjeruju u mogućnost izgradnje vlastite države. Aktualne vlasti u Prištini i većina kosovskog društva ne pristaju na kompromise koji, po njihovom mišljenju, ugrožavaju državni suverenitet. Prije svega, riječ je o stvaranju Zajednice srpskih općina (ZSO) na sjeveru Kosova.
Što se tiče mogućih ustupaka Kosova potrebnih za priznanje od Srbije, 79 % ispitanika – protiv je ustupaka, 7 % – podržava implicitno priznanje, a samo 5 % se slaže da bi taj ustupak trebao biti formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO). To pokazuje istraživanje Međunarodnog republikanskog instituta (IRI) provedeno među građanima Kosova prije godinu dana.
Dogovori na papiru
Različiti pogledi na crvene linije koje se ne smiju prijeći u kosovskom pitanju stvorili su ekstremne uvjete za srpsko-kosovske pregovore. No, 2011.-2013., kada je dijalog Beograda i Prištine pod okriljem EU tek započinjao, činilo se da se pregovorima i međusobnim ustupcima mogu riješiti sve razlike, korak po korak, s fokusom na gospodarska i socijalna pitanja. Kasnije je postalo očito da kompromis je stvarno učinkovit alat , ali temeljna neslaganja ostaju neriješena, usporavajući proces.
Ohridski sporazum i Aneks o njegovoj provedbi, koji su u veljači-ožujku 2023. dogovorili (iako ne i potpisali) predsjednik Aleksandar Vučić i premijer Albin Kurti, nisu riješili problem. Svaki optimist je imao velike nade o tim sporazumima posreduje EU, ali nije bilo većeg pomaka u prošloj godini. Naprotiv, u rujnu 2023. dogodili su se događaji u Banjskoj koji su natjerali da se nastavi rasprava o mogućnosti novog oružanog sukoba u regiji.
Znakovito je da je samo 10 dana prije u Bruxellesu održana nova runda dijaloga uz posredovanje EU, koja je završila bez rezultata. Opet su to bile crvene linije Beograda (odbija priznati Kosovo, čak i de facto) i Prištine (odbija formirati srpsku autonomiju u obliku ZSO) , što je ometalo napredak u pregovorima.
Naravno , stranke su imale te principijelne stavove prije, nego Europa se mnogo promijenila od početka procesa naseljavanja sredinom 2010-ih. Činilo se da je europski kontinent središte stabilnog mira, a Balkan – Zapadni Balkan, bivša Jugoslavija – trebao bi konačno postati mirna i mirna regija, poput Europe. Analizirajući javne izjave čelnika Srbije i Kosova iz tog razdoblja, uočava se velika želja za pronalaženjem načina za normalizaciju bilateralnih odnosa.
Sve se počelo mijenjati 2014. godine, nakon početka ruske agresije na Ukrajinu. Aneksija Krima aktivirala je srpske “jastrebove” koji nisu vidjeli posljedice za agresora otimanja teritorija susjednih zemalja u Europi. S druge strane, na Kosovu je rat Rusije protiv Ukrajine doživljen kao narušavanje stabilnog poretka i prijetnja za Kosovo. Štoviše, tijekom 2014.-2021. Srbija je aktivno surađivala s Ruskom Federacijom u vojnoj sferi. Dobivala je, dakle, na poklon vojnu opremu, izvodila zajedničke vježbe… Jedna od posljedica toga bili su pokušaji Prištine da djeluje simetrično – da formira svoju vojsku ili barem da ojača potencijal Kosovskih sigurnosnih snaga.
Puna ruska invazija na Ukrajinu započela je 2022. Srbija prekida javnu suradnju s Rusijom u vojnoj sferi, zajedničke vježbe, također. No, Beograd nastavlja kupovati rusko oružje, ne prekida političke kontakte s Moskvom i ostaje jedina europska država (osim Bjelorusije) koja ne uvodi sankcije Ruskoj Federaciji. U međuvremenu, srpski radikali otvoreno podržavaju rusku agresiju. “Kad se vojska na Kosovo vrati” (“Kad se vojska vrati na Kosovo”) kampanja uzima sve više maha.
Među ostalim mjerama je uvođenje ograničenja upotrebe srpskog dinara i povećati svoj obrambeni potencijal (kupnja američkih Javelina, vojni sporazum s Turskom…).
Duh Banjske
Iako se dijalog pod okriljem EU nastavlja (predstavnici dviju strana u Bruxellesu raspravljaju o dinarskom pitanju), napetost između Beograda i Prištine samo raste.
Mogući ulazak Kosova u Vijeće Europe postao je šokantan egzistencijalni izazov za Srbiju. Članstvo u Vijeću Europe za Prištinu će označiti iskorak na putu punog priznanja, što je za Srbiju apsolutno neprihvatljivo.
Hoće li Beograd poduzeti radikalne korake u ovoj situaciji? Kurti uvjerava da Srbija sprema oružani napad, a britanskim novinarima pokazuje kartu položaja srpskih vojnih baza u blizini granica Kosova. Vučić negira sve optužbe, ali paradoks je da službeni Beograd možda i ne zna za planove srpskih radikala i ruskih specijalnih službi.
Dana 25. obljetnice NATO bombardiranja Savezne Jugoslavije krajem ožujka ove godine, nekoliko krajnje desnih oporbenih stranaka, koje podržavaju Putina, te desničarska Narodna patrola, koja nije skrivala svoje veze s ruskom Wagner grupom, organizirale je prosvjed u centru Beograda s transparentima “Kad se vojska vrati na Kosovo” , “Moli se Bogu i drži se Rusije”, koristeći srpsku zastavu sa slovom Z, koje je simbol ruske invazije na Ukrajinu.
Agenti Kremlja bi uz pomoć Moskve mogli izazvati nerede negdje na sjeveru Kosova, a pod tim uvjetima bi vojska Srbije bila prisiljena intervenirati kako bi “zaštitila svoj narod na Kosovu”. Prisutnost NATO snaga KFOR-a trebala je ovu verziju učiniti potpuno nestvarnom, ali priča s Banjskom je pokazala da nitko ne može jamčiti stabilnu sigurnosnu situaciju na Kosovu. Teško da se može očekivati rat punog opsega, ali regija nije dovoljno zaštićena od lokalnih oružanih sukoba.
Nedostatak konačnog, jasnog rješenja kosovskog pitanja razlog je stalne eskalacije, što Rusija lako može iskoristiti za otvaranje “drugog fronta” protiv Zapada u Europi. Može se dogoditi da službeni Beograd postane talac ruske globalne igre podizanja stopa.
