Nedavni susret veleposlanice Kristine Oane Popa, šefice Delegacije EU u Podgorici, i Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore i predsjednika Nove srpske demokracije (NSD), izazvao je veliku pozornost crnogorske javnosti.
Razlog tome bila je trobojka srpske zastave, takozvana “nacionalna srpska zastava”, koja pod tim imenom i u tom izgledu/boji postoji samo u Srbiji i Republici Srpskoj.
Rasprave oko te ilegalne u Crnoj Gori zastave, kojom gospodin Mandić želi, s jedne strane, istaknuti svoju dimenziju kao „predstavnika srpskog naroda u Crnoj Gori“, a s druge strane nastaviti politiku marginalizacije crnogorskog nacionalnog i državnog simbola, pokrio središnje pitanje vezano uz taj sastanak: zašto se to dogodilo i kakve su njegove reperkusije?
Diplomati iz zemalja Europske unije, baš kao i njihove američke kolege, u razdoblju nakon lipanjskih izvanrednih izbora, inzistirali su, kako na javnim događanjima, tako i tijekom diplomatske komunikacije, da proruski i (dakle) prosrpski političari i stranke ne smiju sudjelovati novog 44. Vlade Crne Gore. Taj pritisak nije bio dovoljan. I predsjednik Milatović i premijer Spajić oglušili su se na pozive Zapada. Andrija Mandić postao je predsjednik Sabora, čime je pokazao ovisnost Pokreta Europa sada o njegovoj potpori za sastavljanje Vlade. Povrh toga – u planu je i “rekonstrukcija”/rekonstrukcija Vlade – koja bi se trebala dogoditi tijekom ove godine – u kojoj bi neka ministarska mjesta zauzeli predstavnici koalicije predvođene NSD-om i Andrijom Mandićem.
Europski i američki diplomati izbjegavali su susrete i komunikaciju s gospodinom Mandićem. Izuzeci su bili rijetki i uglavnom manje relevantni – osim susreta koji se održao u Budimpešti, tijekom susreta predsjednika parlamenata Zapadnog Balkana, kada je imao susret Oliver Varhelji, kontroverzni europski povjerenik za dobrosusjedske odnose i proširenje (službeno: prijateljski) s gospodinom Mandićem. Od tada nema službene javne komunikacije s proruskim predsjednikom crnogorskog parlamenta.
Zato posjet veleposlanika Popea otvara čitav niz pitanja.
Jasno je da njezin potez nije izraz njezinih osobnih preferencija, tj. neovisna odluka. Rumunjska diplomatkinja – koja ne može izbjeći kritike zbog vrlo meke i popustljive politike prema vlastima od kolovoza 2020. do sada – nije se mogla odvažiti na takav čin bez jasnog signala iz Bruxellesa. (Teško je, u tom smislu, utvrditi točnu adresu s koje su mogle stići upute za sastanak, ali je manje vjerojatno da g. Varhelji ima ovlasti da sam donese takvu odluku.)
Komunikaciju EU veleposlanika s gospodinom Mandićem stoga treba tumačiti prije svega kao ispitivanje mogućnosti – od strane Bruxellesa – načina i metoda vođenja što konstruktivnije i održivije komunikacije s proruskim strankama u crnogorskoj politici. S druge strane, mnogi analitičari to vide kao odluku, odnosno kao otvaranje mogućnosti za konačnu odluku, koja bi značila nastavak politike popuštanja i podmetanja proruskih i prosrpskih elemenata u Crnoj Gori i zapadnog Balkana. U ovakvom tumačenju neizbježno je povezati se sa situacijom u Srbiji i pozicijom Aleksandra Vučića, čiji je glavni (i recimo najposlušniji) saveznik u Crnoj Gori upravo gospodin Mandić. Tu dimenziju takvog europskog poteza nikako ne treba isključiti iz analize.
Činjenica je da takva “politika tolerancije”, odnosno prešutna, ali jasna podrška otvorenoj proruskoj politici u Crnoj Gori, umanjuje šanse Crne Gore za brzo članstvo u EU. Retorika će ostati optimistična – što je, uostalom, i priopćeno iz ureda veleposlanika Popea. “Crna Gora treba puno raditi i napredovati, sva su vrata otvorena, očekuju se reforme u kojima treba sudjelovati i Skupština…”
Iza tog optimizma krije se vrlo složena unutarnja situacija u Crnoj Gori, ali i nevoljkost EU da poduzme odlučne korake koji bi i najmanjeg kandidata za članstvo u EU približili tom dalekom cilju.
S crnogorske strane priče je Pokret Europa sada na čijem su čelu predsjednik protivničke stranke Spajić i njegov potpredsjednik Milatović. Njihove su ideološke odrednice, naime, vrlo bliske onima koje dijeli Mandić. Razlika je uglavnom u retorici, a premijer Spajić ne smije zaboraviti ni nezainteresiranost za politiku, odnosno nespremnost da se oglašava političkim temama. Što njegovu opsesiju financijskim i ekonomskim temama samo čini manje vjerodostojnom.
S europske strane postoje različiti stavovi i tumačenja – koja se razlikuju od zemlje do zemlje – ali koja kao posljedicu u Bruxellesu daju inertnu i neučinkovitu politiku prema Crnoj Gori i zemljama Zapadnog Balkana.
Zato je komunikacija veleposlanika i predsjedavajućeg najava nastavka te inertnosti i loša vijest – i za Crnu Goru i za Europu.
Ako, dakle, postoji europski zaokret – on je usmjeren u krivom smjeru.
Miodrag Vlahović
