U Crnoj Gori, jednoj od najmanjih država u Evropi, sa oko 625.000 stanovnika, postoje dvije pravoslavne crkve – Crnogorska pravoslavna crkva (u daljem tekstu: CPC) i Eparhija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve (u daljem tekstu: SPC). Njihovi vjernici su 74-75% stanovništva zemlje, od kojih su većina pristaše Srpske pravoslavne crkve.
Razlika između dvije pravoslavne crkve nije toliko čisto teološka, ne samo u nazivu i broju vjernika, koliko politička, u odnosu na Crnu Goru i sve što je crnogorsko. Ako Crnogorska pravoslavna crkva brani nezavisnost Crne Gore i nacionalni identitet Crnogoraca, Srpska pravoslavna crkva ne podržava nezavisnost Crne Gore i Crnogoraca, negirajući njihovo postojanje kao zasebnog naroda. Za to, uz podršku i pomoć Ruske pravoslavne crkve, ulaže mnogo energije i novca u promicanje ideja “srpskog svijeta”, čija je osnovna ideja ujedinjenje svih srpskih zemalja u regiji i proširenje srpskih granica, koje je formulirao Ilija Garašanin, srpski političar, jedan od prvih velikosrpskih ideologa. Upravo je on formulirao koncept “Velike Srbije” za koji danas u ovoj ili onoj mjeri lobiraju Srpska pravoslavna crkva, Akademija nauka i umjetnosti Srbije te desničarski i nacionalistički srpski političari.
CPC samostalno postoji od sredine 16. stoljeća, kada je zemlja bila teokratska država – Kneževina-biskupija Crna Gora, na čijem čelu su bili episkopi, odnosno kneževi-episkopi. Dana 13. jula 1878. godine, na Berlinskom kongresu, Kraljevina Crna Gora je priznata kao 26. suverena država na svijetu, sa svim atributima vlasti – zastavom, Skupštinom, vojskom, kao i svojom nacionalnom crkvom. Ali službenom Beogradu nije odgovaralo postojanje samostalne Crne Gore i u studenom 1918. crnogorska je skupština, zalaganjem prosrpskih predstavnika i SPC-a, proglasila ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Nakon nekog vremena CPC je, kao i nekoliko drugih pravoslavnih crkava, “ugurana” u SPC, koja ju je obnovila u modernom obliku. Usprkos takvom međunarodnom sastavu, SPC je ostala jedan od glavnih mehanizama velike državnosti u regiji, ne definirajući, kao ranije, crnogorski narod i njegovu crkvu.
CPC je obnovljena tek 1993., ali se i sada smatra nekanonskom i samoprozvanom. Prije svega, dvije utjecajne pravoslavne crkve – Ruska pravoslavna crkva i Srpska pravoslavna crkva ne dopuštaju da se ova situacija promijeni. Međutim, Crnogorska pravoslavna crkva održava odnose s pravoslavnom crkvom Ukrajine, Hrvatske, Makedonije i nekoliko drugih pravoslavnih crkava. Crnogorska crkva je kroz svoju povijest podržavala ideju nezavisnosti Crne Gore od Srbije, što se i dogodilo 2006. godine. I odmah je počela nova etapa sukoba dviju pravoslavnih crkava, a na dnevni red je došlo pitanje stvaranja legitimne i patriotske Crnogorske crkve i ograničavanja utjecaja Srpske pravoslavne crkve u obnovljenoj državi.
Prvi čelnici nezavisne Crne Gore – M. Đukanović i R. Krivokapić, uvidjeli su potrebu stvaranja nacionalne crkve u tako vjerskoj državi kao što je Crna Gora, koja bi mogla zaštititi obnovljenu državnost i njezine građane od utjecaja velikih sila SPC. Ali nisu mogli odmah početi djelovati u tom pravcu, jer je više od 90% pravoslavnih vjernika bilo pripadnicima SPC i nisu prihvatili namjere Vlade da ozakoni CPC. Postojao je i strah od zaoštravanja unutar političke situacije, sve do masovnih prosvjeda crnogorskih Srba. Tada su vlasti postupno počele poduzimati korake usmjerene na ograničavanje utjecaja Srpske pravoslavne crkve na unutarnju politiku i njezino protucrnogorsko djelovanje. Započeli su radni sastanci s predstavnicima Crnogorske pravoslavne crkve, financijska potpora i postupna demontaža bespravno izgrađenih objekata, uključujući i vjerske objekte Srpske pravoslavne crkve. U međuvremenu su crnogorski čelnici, koji su podržavali obnovu Crnogorske crkve i pomagali taj proces, postupno gubili čelne pozicije u državi i nisu imali vremena da ga dovrše. Od 2020. godine na čelu Vlade Crne Gore su pro beogradski političari koji podržavaju Srpsku pravoslavnu crkvu.
Postoji mogućnost da će pod pritiskom prosrpskih snaga predvođenih Srpskom pravoslavnom crkvom, uz potporu službene Moskve i Beograda, doći do usporavanja europskih integracija i reformi zemlje, pa čak i pokušaja povlačenja iz NATO.
Situacija se promijenila 2023. godine kada su predsjednik države i kandidat za premijera postali pripadnici Srpske pravoslavne crkve, što je doprinijelo njihovoj pobjedi na izborima – Jakov Milatović (novoizabrani predsjednik države) i Milojko Spajić (dobio mandat za sastavljanje nove vlade). Došlo je vrijeme vraćanja dugova. Pristalice SPC su već uspjele učiniti mnogo na jačanju pozicija SPC u Crnoj Gori. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji su 2019. pripremile pro crnogorske snage i usvojila Skupština, izmijenjen je u svoju korist. Osnovni cilj zakona bio je oslabiti utjecaj Pravoslavne crkve na političke procese u zemlji, odvojiti je od države, urediti imovinska prava i uvesti Crkvu u postojeće pravno polje. Ovaj zakon odmah je postao predmet napada srpskog i ruskog pravoslavlja, prosrpskih snaga, koje su krenule s pritiskom na ulici. Zakon je promijenjen, iz njega su izbačeni članci koji su izazivali nezadovoljstvo anticrnogorskih snaga. Premijer Dritan Abazović neočekivano je 2022. godine potpisao tzv. Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, kojim joj se jamči vlasništvo nad većinom vjerskih objekata, a uz to joj daje de facto status eksteritorijalnosti, odnosno svega što SPC tražila od prethodne vlasti, naime bilo izrazito negativno percipirano od strane etničkih Crnogoraca. Dva navedena dokumenta postala su svojevrsna prijetnja opstanku crnogorskog identiteta i crnogorske državnosti.
Danas je SPC prava moćna politička snaga, velikosrpski lobist i promotor “srpskog svijeta”. Njezin utjecaj i politika nisu u potpunosti povezani s europskim razvojem Crne Gore i usmjereni su na promjenu državne samostalnosti. Pro crnogorske snage i Crnogorska pravoslavna crkva do sada nisu uspjeli otrgnuti domaće pravoslavlje od srpske dominacije, a proces oživljavanja nacionalne pravoslavne crkve zapravo je obustavljen. Teško je reći za koje razdoblje. Mnogo će zavisiti od novog sastava Vlade i pravca djelovanja Skupštine Crne Gore.
