Nedavno obraćanje ruskog patrijarha javnosti nije bilo slučajno. Objava rata u Ukrajini kao svetog rata proizašla je iz zaključaka XXV kongresa Svjetskog ruskog narodnog vijeća pod nazivom “Sadašnjost i budućnost ruskog svijeta”.
Događaj se održao u Moskvi 27. ožujka 2024. pod predsjedanjem patrijarha ruskog Kirila, a doveo je do programskog dokumenta Svjetskog ruskog narodnog vijeća, kao i do zaključaka koji su poslani zakonodavnoj i izvršnoj vlasti Rusije.
Glavni zaključak je da je tzv. specijalna vojna operacija tamo definirana kao sveti rat. Ortodoksni križarski rat ili ortodoksni džihad ako hoćete.
“Specijalna vojna operacija nova je etapa u nacionalno-oslobodilačkoj borbi ruskog naroda protiv zločinačkog režima u Kijevu i kolektivnog Zapada koji stoji iza njega, a koja se vodi u jugozapadnim regijama Rusije od 2014. Tijekom SMO, ruski narod, s oružjem u rukama brani svoje živote, slobodu, državnost, civilizacijski, vjerski, nacionalni i kulturni identitet, kao i pravo na život na svojoj zemlji u granicama jedinstvene ruske države, s duhovnog i moralnog gledišta. Specijalna vojna operacija je sveti rat, u kojem Rusija i njezin narod, braneći jedinstveni duhovni prostor Svete Rusije, ispunjavaju misiju “držanja”, štiteći svijet od nasrtaja globalizma i pobjede Zapada, koji je zapao u sotonizam.”
“Nakon završetka Sjeveroistočnog vojnog okruga, cijeli teritorij moderne Ukrajine trebao bi ući u zonu isključivog utjecaja Rusije. Mora se u potpunosti isključiti mogućnost postojanja rusofobnog političkog režima neprijateljskog prema Rusiji i njezinom narodu na ovom teritoriju, kao i politički režim kontroliran iz vanjskog središta neprijateljskog prema Rusiji.”
O tome je nekoliko tjedana ranije na Pierceu Morganu govorio Slavoj Žižek, koji je kritizirao simpatije dijela zapadne ljevičarske javnosti prema Putinu, ustvrdivši da je Putinova vladavina primjer desničarskog i klerikalnog režima koji koristi ovaj narativ o svetom ratu protiv sotonizma Zapada kao oruđe za mobilizaciju.
Ali čini se da to nije samo regionalni ruski pravoslavni problem. Zaokret prema radikalnom digitalnom diskursu unutar američkog pravoslavlja zabrinjavajući je razvoj, kako je istaknula dr. Sarah Riccardi-Swartz, asistentica profesora religije i antropologije na Sveučilištu Northeastern. U svojoj pronicljivoj analizi, ona naglašava da ova promjena mijenja društveno tkivo Crkve i može imati trajne posljedice na vjeru na Zapadu.
Dr. Riccardi-Swartz ističe da neki pravoslavni kršćani, osobito obraćenici, koriste društvene medije za propagiranje moralne pravoslavne vizije, izražavajući zabrinutost zbog sekularizacije društva i zagovarajući pravoslavlje usklađeno s određenim političkim ideologijama krajnje desnice. Međutim, ona tvrdi da ovaj pristup ne odražava istinski pravoslavnu teologiju, već odražava šire američke kulturne ratove i utjecaj modernog sekularizma.
Štoviše, ona naglašava opasnost od zamjene religije političkom ideologijom, ističući razdorni učinak uključenja u kulturne ratove na internetu. Dr. Riccardi-Swartz naglašava važnost rješavanja ovog radikalizma unutar pravoslavlja putem odgovarajućeg katehetskog obrazovanja i otvorenog priznavanja problema od strane svećenstva i biskupa.
Na Balkanu se o kontekstu vjerskog ekstremizma i radikalizma već dugo govori isključivo u okvirima islama. Islamskoj radikalizaciji posvećeni su brojni projekti usmjereni na suzbijanje nasilnog ekstremizma, ponajviše kao posljedica terorističkih napada i pojave Islamske države u Siriji i Iraku, kao i velikog broja volontera koji su se odazvali pozivu ISIS-a i otišli u rat.
Rat u Ukrajini od njegova početka 2014. godine prati slična pojava među pravoslavcima na Balkanu, preko čijih etnoreligijskih radikalnih organizacija su regrutirani borci za rusku stvar u Ukrajini.
Međutim, mnogo puta od tada je propušteno raspravljati o ovom fenomenu u svjetlu potencijalnog pravoslavnog vjerskog radikalizma.
Ovdje se ne radi samo o takozvanom zelotskom pokretu unutar pravoslavlja, koji osuđuju same pravoslavne zajednice, već se radi o glavnom pravoslavlju koje sve više koristi ekstremni i radikalni diskurs u narativima.
U Crnoj Gori je 2019., kao odgovor na kontroverzni zakon o slobodi vjeroispovijesti, pokrenut je prosvjedni pokret Srpske pravoslavne crkve, koji je koincidirao s predizbornom kampanjom, nakon čega su smijenjene tri vlade, svaka više ili manje pod utjecajem srpske pravoslavne crkve. Iz redova ljudi bliskih klerikalnim krugovima regrutirani su premijer, ministar pravosuđa, ministar obrazovanja, rektor sveučilišta, šef obavještajne službe.
Nakon toga uslijedilo je preispitivanje vrijednosti u javnosti za koje se smatralo da imaju širi društveni konsenzus. Riječ je o rodnoj i spolnoj ravnopravnosti, o LGBT osobama, te o pravu na abortus, o čemu se u Crnoj Gori sada opet raspravlja i ponovno osporava.
Osim toga, pripadnici klera sve češće i slobodnije propagiraju antisekularistički narativ i isti ideološki i politički narativ koji je dr. Riccardi-Schwartz prepoznala unutar američke pravoslavne zajednice.
Srpska pravoslavna crkva blisko komunicira i surađuje s Ruskom pravoslavnom crkvom. Nedavna smrt poglavara SPC u Moskvi bila je povod za nedavni susret dvojice vjerskih poglavara. Tom prilikom nije se još jednom pokazalo podaničko ponašanje srpskog svećenstva prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi.
Porast govora mržnje, etnoreligijska politizacija i monopolizacija pitanja javnog morala od strane SPC u prostorima takozvanog srpskog sveta koji koincidira sa ruskim svetom i čiji su duhovni pokrovitelji SPC i RPC, govori analogija sigurnosnih prijetnji izazvanih radikalizacijom najmoćnijih vjerskih zajednica u Rusiji i na Balkanu.
U Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj već nekoliko godina traje proces strukturiranja i formuliranja radikalnih pravoslavnih organizacija kroz razna pravoslavna bratstva, Noćne vukove i druge ekstremno desničarske pravoslavne organizacije. Hrane se patrijarhalnom kulturom, mobiliziraju svoju podršku među bivšim osuđenicima i organiziranim kriminalnim skupinama, uniformiraju se i organiziraju prosvjede i javne demonstracije u znak podrške ruskoj kampanji u Ukrajini. Pozivaju i na ujedinjenje srpskih zemalja, kao što se u Rusiji poziva na ujedinjenje ruskog svijeta.
Krajnje je vrijeme da se prepozna opasnost u tome i pokrenu mehanizmi deeskalacije i deradikalizacije, posebice za mlade. Prevencija sukoba ponovno ima smisla na Balkanu, a moramo postati svjesni da je prijetnja vjerske radikalizacije višestruka i ne dolazi samo od islama.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju lično mišljenje autora i možda se ne podudaraju sa stavom Centra
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politikolog
