Crnogorske vlasti, u trećoj garnituri nakon promjena iz kolovoza 2020., konačno počinju “postizati rezultate” i u vanjskoj politici.
Ovdje ne mislimo na (službeno) ubrzano kretanje Crne Gore ka Europskoj uniji – jer su za taj proces prvenstveno, ako ne i u potpunosti, odgovorni europski prijatelji i partneri. Očigledno je da su, nakon godina – valja ponoviti: nepotrebne i neopravdane stagnacije, najčešće objašnjavane kao „zamor od proširenja” i sličnim eufemizmima – u Bruxellesu i velikim europskim prijestolnicama odlučili pomoći Crnoj Gori – bez obzira na unutarnje političke prilike, unatoč ugrožavanja i negacije postulata građanske države i unatoč zabrinjavajućem porastu nacionalšovinizma u svim područjima društvenog života – od obrazovanja, preko kulture, do medija.
Nova garnitura crnogorske vlasti, uz deklarativne izjave o privrženosti europskoj agendi i pouzdanom savezništvu u NATO-u, uspjela je u prvim mjesecima svog mandata pokvariti odnose s najmanje tri susjeda. Odnosno: da javno, bez velike potrebe i razloga, dovede u pitanje – na način koji ne ostavlja sumnju – njihovu iskrenu privrženost načelima crnogorske vanjske politike, koje su pismeno potvrdile sve tri poslijeaugustovske vlade.
Prvi slučaj je Hrvatska. Ožiljci posljednjeg rata, u kojem je Crna Gora imala ulogu svojevrsnog “dobrovoljnog taoca” i vrlo složena situacija oko Prevlake, trenutno “zamrznute” Privremenim sporazumom, zahtijevali su dosta opreza i međusobnog razumijevanja. Hrvatska je bila podrška – ne treba zaboraviti da je besplatno ustupila cjeloviti prijevod “Acquis communautaire”, potrebne dokumentacijske osnove u procesu europskih integracija.
Bez obzira na sve to, nova crnogorska vlast uspjela je izazvati nepotrebne varnice u komunikaciji sa Zagrebom. Dok bi se za spor oko vlasništva nad brodom “Jadran” mogli naći izgovori u nespretnim i prilično grubim izjavama (prvenstveno ministra obrane Krapovića), nema opravdanja za izravno negiranje značenja i poruke teksta na spomen ploči sv. ratni logor u Morinju. Nažalost, Krapoviću se u njegovom stavu pridružio i ministar vanjskih poslova Ivanović. Njihovi intimni ideološki stavovi zapravo su matrica politike Spajićeve vlade: na općoj razini postoji službena komplementarnost s euroatlantskim načelima, ali u svim osjetljivim i konkretnim pitanjima jasno dolazi do izražaja antizapadni sentiment i stav. Poruke iz Zagreba brzo su umirile Spajićeve ministre – europska agenda i dalje je apsolutni prioritet. Delikatne teme čekaju bolje vrijeme – nadaju se obje strane.
Situacija s Bosnom i Hercegovinom, koja je prije sedam-osam godina prevladala pregovore o definiranju granica, pod stalnim je pritiskom od kolovoza 2020. Jasna je sklonost nove službene Podgorice komunikaciji s Banjom Lukom. Dodikov neredoviti službeni/”privatni” posjet Podgorici, tijekom kojeg su, između ostalog, ignorirana sva protokolarna pravila, ostao je praktički bez reakcije MVP-a (Ivanović), čak i nakon prosvjedne note iz Sarajeva. Opća situacija, konfrontacije i destruktivni utjecaji iz regije (Srbija, Hrvatska) u Bosni i Hercegovini čine da greške susjeda iz Crne Gore izgledaju kao minorne.
S Kosovom su stvari krenule vrlo negativno glasovanjem šefa crnogorskog izaslanstva u Političkom odboru Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (PACE). Ta je gospođa bila protiv izvješća Dore Bakoyannis, bivše ministrice vanjskih poslova Grčke, koje je podržalo ulazak Republike Kosovo u Vijeće Europe. Reakcije iz Vlade Crne Gore bile su dvostruke – s jedne strane su albanski ministri, a s druge ministri koji su spremni reći da bi i oni glasali protiv Kosova, ali i oni koji o tome nisu spremni ništa reći.
Šutnju crnogorskog vrha prekinula je ministrica europskih poslova gospođa Gorčević. Neprimjeren i nekulturan verbalni napad srbijanskog predsjednika Vučića na nju nije utjecao na promjenu nastupa predsjednika i premijera. Gospođa Gorčević ostala je usamljena u javnom mnijenju da će Crna Gora, na kraju procedure, doista glasati za članstvo Kosova u PACE-u.
Šutnja njenih kolega još je više upečatljiva – u kontekstu ukupnog odnosa Crne Gore prema Kosovu kao susjedu – kada se u obzir uzme djelovanje srpsko-ruskih medija i političkih struktura koje, u suštini, dovode u pitanje samo priznanje Kosova.
Reakcije političkih analitičara iz Prištine, kao i svjedočenja njihovih diplomata o brojnim slučajevima netočnog korištenja i označavanja imena Republike Kosovo u javnim dokumentima, pokazuju da odnosi idu nizbrdo. Idejno-politička orijentacija posljednje tri vlade (uključujući i tzv. tehničku vladu Abazovića, čije je etničko podrijetlo donekle zamagljivalo situaciju), njihov jasan prosrpski stav, odnosno povezanost sa Crkvom srpskom i službenim i neslužbeni političko-sigurnosni krugovi u Srbiji čine odnos prema Kosovu složenim i pod stalnim pritiskom.
Pitanje tzv. “odricanja priznanja” Kosova je, međutim, praktički nemoguće. To bi podrazumijevalo prethodno potpuno odustajanje od dosadašnje vanjske politike, njezinih načela i postulata, odnosno odustajanje od europske agende. Scenarij za takav razvoj situacije mogao bi se temeljiti na vanjskopolitičkom zaokretu. U dogledno vrijeme to bi bilo moguće samo kao posljedica kraha europske agende na Zapadnom Balkanu i kolapsa strukture i logike prisutnosti NATO-a.
Takvoj mogućnosti srpski nacionalisti u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini – i ne samo oni najekstremniji – mogli bi se nadati prvenstveno pobjedom Trumpa u studenom i povratkom veleposlanika Grenella (ili nekoga s njegovom logikom, uputama i učinkom) na Zapadni Balkan.
Izuzetak od trenda koji je prisutan kada su u pitanju odnosi Crne Gore s Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom je naravno, Srbija. Postoji, najblaže rečeno, nedosljedan i krajnje popustljiv odnos službene Podgorice prema Srbiji. Taj odnos je takav da u mnogim segmentima predstavlja težak udar na bitne elemente crnogorske suverenosti i nezavisnosti.
Zaoštravanje odnosa Crne Gore sa susjedima (Albanija je, ne zaboravimo, tamo još “na čekanju”) ima dakle, jedan zajednički nazivnik i razlog: teme, prijepori i problematične situacije izravno su povezane s problemima, stavovima i interesima vladajuće, odnosno službene politike Srbije.
Još jasnije: odnos Crne Gore prema susjedima žrtva je odnosa Crne Gore prema jednom od njih – Srbiji.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju lično mišljenje autora i možda se ne podudaraju sa stavom Centra
Miodrag Vlahović. Crnogorski političar i bivši diplomata. Prvi ministar inostranih poslova Crne Gore. Bivši ambasador Crne Gore u SAD, Kanadi, Islandu, Svetoj Stolici, Malteškom redu.
