Republika Srbija postala je jedno od ključnih odredišta novog vala ruske emigracije koji je nastao nakon 24. veljače 2022. godine, odnosno od početka pune faze rusko-ukrajinskog rata. U Srbiju su došle stotine tisuća Rusa, uglavnom ljudi demokratskih nazora. Prije toga, prva veća migracija Rusa u Srbiju bila je nakon dolaska boljševika na vlast 1917.-18. Godine 1919. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca stiglo je 1600 izbjeglica iz bivšeg Ruskog carstva. Početkom 1920. još 8 tisuća, a neposredno po završetku građanskog rata – dakle potkraj 1920. – čak više od 20 tisuća. Sve su to bivši vojnici, razni predstavnici inteligencije – učitelji, inženjeri, liječnici i njihove obitelji.
Početkom 30-ih godina prošlog stoljeća na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije bilo je 35.000 ljudi iz Rusije, a većina ih je živjela u Srbiji, gdje su bili i predstavnici Ruske pravoslavne crkve, koja je već bila zabranjena u Sovjetskoj Rusiji. Primjerice, jedan od vođa bijelog pokreta u Rusiji – barun Vrangel pokopan je u Beogradu 1929. godine u ruskoj crkvi Svete Trojice. No, s početkom Drugog svjetskog rata mnogi ruski bijeli emigranti podržali su nacističku Njemačku, pa su nakon poraza nacista u svibnju 1945. i dolaska na vlast u Jugoslaviji komunista predvođenih Josipom Brozom Titom, mnogi od njih morali pobjeći prema zapadu. Godine 1948. došlo je do žestokog sukoba između Staljina i Tita koji se nije želio pokoriti Moskvi. Šef Kremlja odlučio je izvršiti pritisak na vođu jugoslavenskih komunista tezom o progonu ruske emigracije u Beogradu. Stoga su nakon nekog vremena, kao odgovor, svi ostaci bivše ruske emigracije bili prisiljeni napustiti zemlju. Neki od njih vratili su se u SSSR.
Prema podacima srbijanskih vlasti, nakon početka ruske agresije na Ukrajinu više od 140.000 Rusa otišlo je iz Ruske Federacije u Srbiju (prema različitim procjenama do 200.000). Neki da bi izbjegli mobilizaciju u vojsku, neki da bi radili za ruske tvrtke koje su bile pod sankcijama, ali su u Beogradu i drugim gradovima zemlje imali priliku nastaviti svoje aktivnosti, neki su htjeli mir, a neki nisu htjeli živjeti u društvu kojim dominiraju agresivni Kremlj i ideologija rusizma. Povijesno gledano, Srbi su uvijek bili prijateljski raspoloženi prema Rusima. Visokoobrazovana bijela emigracija u Kraljevini Jugoslaviji uspjela je znatno podići razinu razvoja cjelokupnog društva, ostavivši za sobom lijepu uspomenu. Stoga je dolazak novih migranata iz Rusije dočekan s dovoljnim entuzijazmom u srbijanskom društvu, posebice onih koji su ovdje došli razvijati svoj posao, otvarati nova radna mjesta i plaćati poreze u lokalni proračun.
Tako je bilo sve dok nije postalo jasno da su se u Srbiju doselile dvije kategorije Rusa – obični Rusi i “dobri Rusi” (tako mnoge zemlje nazivaju Ruse koji nisu povezani s Putinovim režimom, a protivnici su rata Rusije s Ukrajinom i za promjenu vlasti u Ruskoj Federaciji). Srpsko društvo, ne bez sudjelovanja masovnih medija povezanih s Rusijom, moralo je objasniti da su “dobri Rusi” zapravo loši Rusi koji novcem Zapada destabiliziraju situaciju u Srbiji.
Valja napomenuti da su ruski politički emigranti u Srbiji izlazili na antiratne skupove s parolama: “Mir Ukrajini, sloboda Rusiji”, “Putina u Hag” i “Sloboda Navaljnom”, organizirali kulturno-zabavne manifestacije i sudjelovali u likvidaciji posljedica tragedije u beogradskoj školi „Vladislav Ribnikar“, nisu imali aktivnog otpora srpskih vlasti. Međutim, ne tako davno, aktivisti su s prosvjeda ispred ruskog veleposlanstva u Beogradu prešli na prosvjed ispred zgrade Skupštine, što je izazvalo određeni odjek, posebno među balkanskim blogerima koji govore ruski, koji su požurili podijeliti svoja razmišljanja o tome kako politički aktivisti kultiviraju kod ruskih imigranata s ciljem pojave novih antiruskih i antivladinih inicijativa u Srbiji, a sve to navodno novcem američkog State Departmenta.
Članovi nevladine organizacije “Rusko demokratsko društvo”, zvanično registrirane u Srbiji, dostavili su 10. kolovoza pisma kabinetu Vlade Srbije premijerki Ani Brnabić, ministru unutarnjih poslova Bratislavu Gasiću i direktoru Bezbjednosno-informativne agencije Aleksandru Vulinu zahtjev da se zaustavi progon ruskih aktivista zbog antiratnih aktivnosti. Kabinetu šefa države je proslijeđeno i pismo predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Kako je na konferenciji za novinare objasnio Petro Nikitin, jedan od osnivača Ruskog demokratskog društva, aktivisti traže od predsjednika i premijera da preuzme mjere kako bi prekinuli pritisak na ruske antiratne aktiviste.
Prema pisanju francuskog lista Figaro, prisustvo u Srbiji tako velikog broja ruskih doseljenika, koji uglavnom imaju demokratske stavove i antiratnu poziciju i napustili su Rusiju iz političkih razloga, počelo je da mijenja mišljenje Srba, koji su pre toga uglavnom imali pogled blizu Kremlja. Odnosno, promjena u arhitekturi srpskog društva, koja se najoštrije osijeca u Beogradu, postala je važan čimbenik koji može značajno da utiče na javno mnijenje i odnos običnih građana Srbije prema Rusiji.
Treba shvatiti da se ruski doseljenici ne samo organiziraju u pokrete, već se i postepeno integriraju u društvo, sklapaju prijateljstva, koriste usluge i svakodnevno neformalno komuniciraju sa Srbima. Možda je to ono što toliko plaši službenu Moskvu, koja je u jednu od ideološki najbliskijih zemalja Balkana nehotice poslala, zapravo, agente utjecaja koji izražavaju svoje neslaganje sa Putinovom politikom i emitiraju viziju rusko-ukrajinskog rata koja je nepovoljna za Rusiju.
Kao rezultat toga, u Srbiji su aktivno istaknuti simboli ruske agresije Z i V, grafiti ruskog predsjednika Putina, otvorena je kancelarija PVK Wagner, a nedavno je srpski reper NIK1 snimio pjesmu podrške tzv. SVO i PVK Wagner. Inače, u slučaju potonjeg, priča je završila uznemiravanjem i prijetnjama slušalaca, a posebno je reper rekao da je primao prijetnje “čak i na mađarskom”.
Naravno, prerano je govoriti o početku borbe ideologija i značajnim promjenama političkih orijentacija srpskog društva. U Beogradu su aktivni ruski mediji koji promoviraju agresivne narative Kremlja srpskoj javnosti i lokalnim Rusima. Pojava alternativne tačke gledišta i mobilizacija ruskih preseljenika u demokratske pokrete nesumnjivo izaziva zabrinutost srpskih vlasti i interesiranje vanjskih promatrača. Međutim, pokušaj blogera i masovnih medija povezanih sa Rusijom da diskreditira ove procese povezujući ih sa nevidljivom rukom Zapada, postavlja mnogo goruća pitanja.
Nespremnost predsjednika Srbije da se otarasi šefa specijalnih službi Vulina, koji je zbog proruske pozicije dospio pod sankcije SAD, ukazuje na pogoršanje odnosa službenog Beograda i kolektivnog Zapada. Ovo nije dobrodošlo u službenom Briselu i može dovesti do promjene stava Evropske unije i Sjedinjenih Država da podrže Srbiju na njenom putu evropskih integracija. Međutim, Vašington i Brisel treba da budu svjesni da će u slučaju aktivnih akcija rukovodstvo Srbije jednostavno baciti u zagrljaj Moskvi, koja to samo čeka. Očigledno je da odgovarajući odgovor kolektivnog Zapada mora biti veoma uravnotežen i učinkovit. Snažna eskalacija odnosa sa Beogradom nije u interesu SAD i EU. Umjesto toga, ovdje treba izgleda koristiti alate mekane snage.
