Uvod: „Kada se Visoki predstavnik može smijeniti dogovorom između Washingtona i Banja Luke, zaobilazeći Sarajevo, onda je jasno koliko je stvarni suverenitet ove zemlje tanak. I koliko je Bosna i Hercegovina danas nisko na listi prioriteta Zapada.“
Christian Schmidt odlazi tiho. Bez fanfara, bez velikih oproštajnih govora, bez teatralne međunarodne ozbiljnosti s kojom je dočekan kada je došao u Bosnu i Hercegovinu kao „spasitelj stabilnosti“. I upravo u toj tišini krije se najvažnija politička poruka današnje Bosne i Hercegovine: Zapad više nema plana ni živaca za ovu zemlju.
I zato Schmidt ne pada zbog slabosti. Pada jer je postao nepotreban.
To je brutalna istina koju domaća politička scena pokušava sakriti od građana. Godinama se javnosti prodavala priča da međunarodna zajednica bdije nad Bosnom i Hercegovinom, da je OHR posljednja linija obrane države, da će Zapad zaustaviti svakoga tko pokuša potkopati Daytonski sporazum. Danas se čini da su mnogi od tih narativa bili samo politička anestezija za građane.
Jer kada visoki predstavnik može otići nakon dogovora između Washingtona, Moskve i Banje Luke, a Sarajevo o tome sazna iz izjava Milorada Dodika, onda je jasno koliko je stvarna politička moć Bosne i Hercegovine tanka.
A Dodik je sve ovo najavio mnogo ranije.
Dok je na sarajevskoj televiziji bio ismijavan i proglašen političkim mrtvacem, Dodik je još prošle godine rekao da će Schmidt „odletjeti“ s dužnosti kao dio dogovora s Amerikancima. Tada su Trojkini politički navijači uvjeravali javnost da je to blef. Govorilo se o sankcijama, izolaciji, uhićenjima i „konačnom kraju secesionističke politike“.
Danas?
Schmidt se sprema za odlazak. Rusija najavljuje inicijativu za poništenje svojih odluka u Vijeću sigurnosti UN-a. Washington šuti. A Dodik se čini kao čovjek koji unaprijed zna scenarij.
I tu počinje najopasniji dio priče.
Jer ovdje više nema mjesta za političko foliranje. Preostaju samo dvije mogućnosti.
Prva: sarajevske vlasti znale su što se sprema i namjerno su lagale građanima.
Druga: nisu imale pojma što se događa i služile su kao politički dekor dok su drugi odlučivali o sudbini zemlje.
Obje opcije čine se poraznim.
Ako su znali, onda su mjesecima građanima prodavali priču o obrani države dok su istovremeno šutke gledali smjenu čovjeka kojeg su predstavljali kao ključnog zaštitnika Bosne i Hercegovine.
Ako nisu znali, onda Bosna i Hercegovina ima vladu koja ne razumije ni elementarne geopolitičke procese oko sebe.
I možda je to najtočniji opis cijele situacije.
Sarajevska politika posljednjih godina ponaša se poput administracije koja vjeruje da će je spasiti floskule o europskim vrijednostima i međunarodnom pravu, dok se svijet u međuvremenu promijenio do neprepoznatljivosti. Amerika danas provodi politiku sirovog vlastitog interesa. Rusija koristi svaki vakuum kako bi proširila svoj utjecaj. Europska unija djeluje umorno, sporo i bez prave strategije za Balkan.
U takvom svijetu, Bosna i Hercegovina postaje sitni novčić za potkusurivanje.
Christian Schmidt samo je simptom te promjene.
Od samog početka, njegov mandat bio je politički kontroverzan. Bez potvrde Vijeća sigurnosti UN-a, sa sve slabijom međunarodnim legitimitetom i uz otvoreno protivljenje Moskve, Schmidt je djelovao više kao krizni menadžer Zapada nego kao ozbiljan međunarodni autoritet.
A onda je napravio ključnu pogrešku.
Suspendirao je Ustav Federacije Bosne i Hercegovine kako bi omogućio formiranje vlade Trojke i HDZ-a. U tom trenutku prestao je biti neutralni arbitar i postao politički akter. Mnogi su tada upozoravali da visoki predstavnik izravno ulazi u političku kaljužu iz koje nikada neće moći izaći čist.
I upravo se to dogodilo.
Amerika ga je koristila dok je bio potreban za prekompoziciju vlasti. Kada se posao obavio, Schmidt je postao teret. Pogotovo nakon sukoba oko državne imovine i energetskih projekata koji su važni Washingtonu za obuzdavanje ruskog utjecaja.
U svijetu nove američke politike nema sentimentalnosti prema rasipnom osoblju.
Zato se danas čini gotovo grotesknim gledati čovjeka koji je godinama izvršavao političke naredbe Zapada kako odlazi bez stvarne podrške tog istog Zapada.
Dodik je to shvatio mnogo ranije nego Sarajevo.
Zato danas govori kao pobjednik. Zato otvoreno slavi svoju bliskost s Moskvom i Trumpovim političkim krugovima. Zato se čini sigurnijim nego prije nekoliko godina, kada su mu svakodnevno najavljivali njegov politički kraj.
Jer razumije ono što mnogi u Bosni i Hercegovini još uvijek odbijaju priznati:
Zapad više nema strategiju za ovu zemlju.
A kada velike sile izgube interes, male zemlje ostaju same sa svojim krizama.
I zato je Schmidtov odlazak mnogo više od osobne promjene visokog predstavnika. Ovo je kraj jedne političke iluzije. Kraj priče da će netko izvana trajno čuvati Bosnu i Hercegovinu od domaćih nacionalizama, korupcije i političkih trgovina.
Ta se iluzija srušila u trenutku kada je postalo moguće više da o sudbini visokog predstavnika više govori Milorad Dodik nego institucije same države.
I tu leži najveća tragedija cijele priče.
Bosna i Hercegovina danas izgleda kao zemlja o kojoj svi pregovaraju osim nje same. Washington kalkulira svoje interese. Moskva širi svoj utjecaj. Zagreb gura vlastite političke projekte. Beograd balansira između Istoka i Zapada. A Sarajevo još uvijek pokušava vjerovati da će ga spasiti deklaracije i diplomatske fraze.
Svijet je, međutim, postao puno brutalnije mjesto.
U tom svijetu ne pobjeđuju oni koji imaju moralne argumente. Pobjeđuju oni koji razumiju odnose moći.
Dodik to razumije.
Sarajevska politika još uvijek ne razumije.
I zato danas Christian Schmidt odlazi kao simbol velikog političkog poraza. Ne samo njegovog osobnog poraza, već poraza cijele ideje da Bosna i Hercegovina ima ozbiljnu međunarodnu zaštitu.
Sve nakon toga bit će puno opasnije.
Dragan Bursać. Profesor filozofije, kolumnist i novinar (BiH).
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
