Strani mediji i akademske analize dugo su se bavili proučavanjem ruskog uplitanja na Zapadnom Balkanu – njegovim kampanjama dezinformiranja, političkim miješanjem i sigurnosnim otiskom – dok su uvelike zanemarivali tiši, strukturalniji izazov: rastući utjecaj Kine u cijeloj regiji. Ova neravnoteža dovela je do pogrešne percepcije vanjskog nadmetanja moći. Dok Rusija remeti, Kina se ugrađuje. Čineći to, Peking preoblikuje političku ekonomiju Zapadnog Balkana na načine koji su manje vidljivi, ali potencijalno trajniji.
Nigdje ova dinamika nije jasnija nego u Crnoj Gori, maloj članici NATO-a čije su je institucionalne ranjivosti i razvojne potrebe učinile posebno prijemčivom za kineski angažman. Tijekom proteklog desetljeća, Kina se od perifernog ekonomskog partnera preobrazila u središnjeg aktera u oblikovanju infrastrukture, interesa političkih elita i načina upravljanja državom. Ova transformacija nije se dogodila otvorenom prisilom ili ideološkim sukobom, već postupnim akumuliranjem utjecaja u ekonomskim, političkim i društvenim domenama.
U središtu kineskog pristupa je model koji stavlja razvoj na prvo mjesto i daje prioritet brzini, opsegu i neuvjetovanosti. Za razliku od Zapadnih institucija poput Europske unije ili Međunarodnog monetarnog fonda, kinesko financiranje nije vezano uz reforme upravljanja, zahtjeve za transparentnost ili mjerila vladavine prava. U teoriji, to odražava pekinško načelo nemiješanja. U praksi funkcionira kao ono što politolozi opisuju kao ponašanje „crnog viteza“ – vanjska podrška koja omogućuje domaćim elitama da se odupru pritisku Zapada za demokratizaciju i institucionalne reforme.
Iskustvo Crne Gore to jasno ilustrira. Vodeći projekt autoceste Bar-Boljare, financiran kineskim kreditima i izgrađen od strane kineskih državnih poduzeća, postao je i simbol razvoja i studija slučaja ovisnosti. Pregovaran s ograničenom transparentnošću i reguliran netransparentnim ugovornim uvjetima, projekt je izazvao stalnu zabrinutost oko održivosti duga i suvereniteta. Ipak, unatoč tim zabrinutostima – i ponovljenim upozorenjima Sjedinjenih Država i Europske unije – Crna Gora je nastavila strukturirati procese nabave na načine koji pogoduju kineskim tvrtkama, učinkovito osiguravajući njihovu kontinuiranu dominaciju u velikim infrastrukturnim natječajima.
Ovaj obrazac odražava više od jednostavnog ekonomskog pragmatizma. Otkriva kako se kineski angažman usklađuje s preferencijama domaćih elita i jača ih. Vlade na Zapadnom Balkanu suočavaju se s jakim pritiskom da ostvare vidljive razvojne rezultate – autoceste, energetske projekte, digitalnu infrastrukturu – često unutar kratkih političkih rokova. Kada se Zapadni akteri pokažu sporima, pretjerano birokratskim ili nevoljnima financirati takve projekte, Kina nudi atraktivnu alternativu. Rezultat je oblik „multiplikacije preferencija“, u kojem kinesko sudjelovanje pojačava postojeće političke prioritete umjesto da ih izravno preoblikuje.
Istodobno, kineski utjecaj proteže se izvan financiranja infrastrukture na suptilnije oblike političkog i društvenog angažmana. Kroz stipendije, studijska putovanja, medijske razmjene i institucionalna partnerstva, Peking je razvio mreže među političkim, akademskim i administrativnim elitama. U maloj državi poput Crne Gore – gdje su krugovi donošenja odluka ograničeni i vrlo međusobno povezani – takav doseg može imati nesrazmjerne učinke. S vremenom normalizira kinesku prisutnost, gradi povjerenje među ključnim akterima i smanjuje otpor dubljoj suradnji.
Ova zalaganja dio su šire strategije uvjeravanja, u kojoj Kina nastoji oblikovati percepcije, a ne dostavljati rezultate. Naglašavajući narative o „suradnji u kojoj svi dobivaju“, tehnološkoj učinkovitosti i depolitiziranom razvoju, Peking se predstavlja kao pragmatičan partner koji nije zabrinut za unutarnje političke aranžmane. To je u oštroj suprotnosti s pristupom EU-a koja postavlja uvjete, zbog kojih se često doživljava kao nametljiva, spora i tehnokratska. U ovom komparativnom kontekstu, kineski model može se činiti ne samo privlačnijim, već i učinkovitijim.
Kumulativni učinak je postupna promjena u upravljačkom okruženju regije. Kineski projekti često uključuju netransparentne prakse ugovaranja, klauzule o povjerljivosti i ograničen javni nadzor, što sve slabi institucionalnu odgovornost. Telekomunikacijska suradnja s kineskim tvrtkama uvodi dodatne slojeve tehnološke ovisnosti, što izaziva zabrinutost zbog upravljanja podacima i zbog regulatornih kapaciteta. Iako nijedan od ovih elemenata pojedinačno ne predstavlja namjernu subverziju, zajedno stvaraju strukturne uvjete koji otežavaju održavanje demokratskog upravljanja.
Važno je napomenuti da kineski utjecaj ne djeluje izolirano. On se isprepleće s aktivnostima drugih vanjskih aktera, posebno Rusije, a ponekad ih i pojačava. Dok se Moskva usredotočuje na političke poremećaje i ideološku polarizaciju, Kina pruža ekonomske resurse i razvojne narative koji stabiliziraju postojeće strukture moći. Ova neformalna podjela rada stvara komplementarni ekosustav utjecaja: Rusija destabilizira reforme orijentirane prema Zapadu, dok Kina nudi alternativne puteve koji smanjuju troškove otpora.
Zapadni odgovor bio je neujednačen. Europska unija ostaje dominantni ekonomski partner regije, ali proces njezina proširenja je zastao, potkopavajući njezin politički kredibilitet. Sjedinjene Države su se, u međuvremenu, tek nedavno počele ponovno sustavnije angažirati. Zakonodavne inicijative poput Zakona o prosperitetu Zapadnog Balkana i odredbi Zakona o nacionalnoj obrani signaliziraju priznanje da ekonomsko državništvo i demokratska otpornost moraju biti središnji dio američke strategije. Međutim, transformiranje ovih okvira u konkretne rezultate na terenu proces je koji i dalje traje.
Crna Gora primjer je i rizika od kontinuiranog nedovoljnog angažmana Zapada i prilika za rekalibraciju. Unatoč rastućem kineskom utjecaju, zemlja ostaje formalno usklađena s euroatlantskim institucijama i zadržava određeni stupanj otvorenosti prema Zapadnom partnerstvu. Javna podrška NATO-u i dalje postoji, a civilno društvo, iako pod pritiskom, ostaje aktivno. Ovi čimbenici sugeriraju da kinesko „osvajanje“ nije ni potpuno ni nepovratno.
Međutim, putanja je jasna. U nedostatku vjerodostojnih zapadnih alternativa, kineski angažman postaje strukturno ugrađen u ključne sektore crnogorskog gospodarstva i političkog sustava. Okviri nabave i dalje favoriziraju kineske tvrtke, diplomatski kontakti se intenziviraju, a suradnja se širi na digitalne i potencijalno sigurnosne domene. Svaki korak produbljuje ovisnost i sužava buduće političke mogućnosti.
Strateški izazov, stoga, nije samo suprotstaviti se kineskom utjecaju, već razumjeti njegovu prirodu. Kina ne nastoji replicirati ruske revolucionarne taktike, niti cilja izvoziti kruti ideološki model. Umjesto toga, djeluje kroz usklađivanje, poticaje i postupnu integraciju – koristeći ekonomske alate za oblikovanje političkih ishoda tijekom vremena. To čini njezin utjecaj manje vidljivim, ali i otpornijim.
Za kreatore politike u Washingtonu i Bruxellesu to zahtijeva promjenu perspektive. Natjecanje s Kinom na Zapadnom Balkanu neće se postići samo retorikom ili sigurnosnim jamstvima. Zahtijevat će održivi ekonomski angažman, vidljive razvojne alternative i obnovljenu predanost demokratskom upravljanju koje donosi opipljive koristi. Iznad svega, zahtijevat će prepoznavanje da se natjecanje za utjecaj u regiji više ne definira isključivo time tko remeti, već tko gradi – i pod kojim uvjetima.
Kina to već neko vrijeme razumije. Zapad tek počinje sustizati.
Danilo Kalezic. Montenegrin political scientist
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
