Kada govorimo o ulozi Rusije na Balkanu, trebamo da imamo na umu da postoje dva potpuno različita perioda ruskog uticaja na događaje u regiji i u bivšoj Jugoslaviji. Prije raspada Jugoslavije, Rusija zapravo nije imala stvarni uticaj na unutrašnje procese – barem ne nakon sukoba između Tita i Staljina. Jugoslavija je tada bila nezavisna u svojoj vanjskoj politici, orijentisana prema Pokretu nesvrstanih, sa svojom vlastitom ideologijom samouprave. Stoga je sadašnji uticaj Moskve rezultat novih odnosa koji su se formirali između bivših jugoslavenskih republika i Rusije nakon raspada federacije.
Može se reći da su lideri bivših jugoslavenskih republika, prvenstveno Srbije i Crne Gore, sami pustili Rusiju u regiju, očekujući da će ona postati saveznik njihovih vlastitih ambicija. Nadali su se da će podrška velike sile ojačati njihove pozicije u regiji i u odnosima sa Zapadom. Moskva je iskoristila ovu težnju elita u Beogradu i Podgorici da se etablira na Balkanu, da stvori nestabilnost – jer upravo to Kremlj naziva „uticajem“ – te da Balkan pretvori u novo bure baruta. Rusija koristi sukobe među narodima regije kao instrument za jačanje svog vanjskopolitičkog prisustva i sukoba sa Zapadom.
Problem koji svako ko Rusiju doživljava kao saveznika mora da shvati jeste da ona sebe ne vidi kao partnera, već kao gazdu. A teritoriju koja traži odnose s njom – kao početnu tačku za nove ofanzive. U ruskom konceptu vanjskih odnosa, saveznici su samo instrumenti. Već smo vidjeli kako je Rusija pokušala da pretvori Srbiju u takvu početnu tačku, zatim Crnu Goru, pa čak i Sjevernu Makedoniju. I sjećamo se kako je, tokom rata u Bosni, Rusija efektivno iskoristila tragediju naroda te zemlje kao poligon za svoje buduće ratove – laboratoriju koja je kasnije postala temelj za sukobe u Gruziji, Ukrajini i Moldaviji.
Istovremeno, ruski uticaj u bivšoj Jugoslaviji uglavnom je vještački. Postoje zemlje koje se ne mogu riješiti ovog uticaja iz geografskih razloga – kao, na primjer, Ukrajina. A postoje i one koje ga ne mogu ukloniti zbog istorijskih veza nakon Drugog svjetskog rata: ruska ekonomija, obavještajne mreže, propaganda – sve se to ukorijenilo prije nekoliko decenija i to nije lako iskorijeniti. Ipak, u slučaju bivše Jugoslavije, stvari su drugačije. Ovdje uticaj Rusije postoji isključivo kao rezultat namjernog izbora, a ne iz ekonomske ili političke nužde.
Nakon pada Miloševića, ruski uticaj u Srbiji gotovo je nestao i počeo se vraćati tek kada su predstavnici starih elita došli na vlast u Beogradu, pod Aleksandrom Vučićem. Danas je ruski uticaj postao jedno od glavnih propagandnih oruđa u rukama sadašnje vlasti.
Isto važi i za Sjevernu Makedoniju: za vrijeme vladavine Nikole Gruevskog, Moskva je imala uporište, ali je nakon njegovog pada njen uticaj praktično nestao. To pokazuje koliko ovaj uticaj ne zavisi od dubokih društvenih procesa, već od konkretnih političkih ličnosti.
U Crnoj Gori, gdje je Milo Đukanović dosljedno vodio zemlju prema evropskim i evroatlantskim integracijama, Rusija nije imala prirodne poluge uticaja. Stoga je djelovala kroz zavjere, pokušaje pučeva, podršku marginalnim proruskim snagama i kroz eksploataciju ideja o „srpstvu“ i identitetu crnogorskog naroda. Njena strategija nije razvoj, već uticaj. Osvajanje ne teritorija, već svijesti. Umjesto tenkova – mediji, umjesto okupacije – ideologija, umjesto diplomatije – sentiment. Retorika „tradicionalnih vrijednosti“ i „bratskih naroda“ nije ništa drugo do instrument moći.
Problem ruskog uticaja ne leži u snazi koju ima, već u fleksibilnosti koja ga karakteriše. Ne zavisi od Kremlja, već od lokalnih saveznika koji ga održavaju. Svaki put kada neka balkanska politička elita traži potvrdu vlastitog značaja od Moskve, ona efektivno odustaje od dijela svog suvereniteta u zamjenu za simboličku podršku.
Međutim, prava opasnost ne leži u Moskvi, već u iluziji Moskve. U uvjerenju da se nacionalna stabilnost može kupiti na geopolitičkom tržištu. U nadi da će „istorijski saveznik“ riješiti unutrašnje kontradikcije koje mi sami ne želimo da riješimo. Rusija nije ni otac ni zaštitnik – ona je ogledalo u kojem se slabosti Balkana jasnije odražavaju nego bilo gdje drugdje.
Balkan danas ponovo stoji na raskrsnici, ali ovaj put bez romantičnih riječi i bez mitova. S jedne strane – Evropa, kao sistem pravila, odgovornosti i dugoročnih obaveza. S druge strane – Moskva, kao prostor emocija, mitologije i kratkoročnih obećanja. Između ove dvije opcije ne stoji geografija, već psihologija. Neki traže budućnost, drugi – izgovore.
Rusija nudi Balkanu samo jednu ulogu — da ostane bure baruta Evrope, geopolitičko eksperimentalno područje između Istoka i Zapada. Evropa, naprotiv, nudi jedinu šansu — da se konačno riješi tog bureta. I svako ko vjeruje da se mir može graditi na nestabilnosti unaprijed je odabrao haos.
Stoga se ne treba bojati samog ruskog uticaja. Ono što je zastrašujuće jeste želja naroda u bivšoj Jugoslaviji za tim uticajem. I zato pitanje nije hoće li Moskva ostati prisutna, uključujući i prostor Zapadnog Balkana, već koliko dugo ćemo joj držati otvorena vrata.
Vitaly Portnikov. Ukrainian journalist, political commentator, author and opinion-maker.
Članci objavljeni u rubrici „Stavovi“ odražavaju lično mišljenje autora i ne moraju se podudarati sa stavom Centra
