Postalo je aksiom da je Beograd tokom cijele vladavine Aleksandra Vučića vodi viševektorsku vanjsku politiku. Tu definiciju treba shvatiti prilično doslovno, jer se Srbija kreće u nekoliko pravaca istovremeno. To uključuje evropske integracije; aktivnu saradnju s pojedinačnim demokratijama Zapada, prvenstveno SAD-om, Francuskom i Njemačkom, s naglaskom na ekonomiju; razvoj odnosa s Rusijom u svim oblastima, uključujući vojsku, kulturu, energetiku i crkvu; i izgradnju posebnih odnosa s Kinom…
Početak rusko-ukrajinskog oružanog sukoba imao je minimalan uticaj na srpsku vanjsku politiku, jer se Beograd nadao da će rat velikih razmjera ispratiti bez fundamentalne promjene svog geopolitičkog stava, ostajući „partner za sve“.
Više od tri godine, Vučić je vodio zemlju kroz lavirint višestrukih vektora, pokušavajući istovremeno da zadrži vlast na domaćem terenu i da od neutralnosti ima političku, a uglavnom ekonomsku korist.
Sve je više signala da se ova politika iscrpila, iako je Vučić dugo uspijevao da balansira bez greške.
Evropska „šargarepa“
Uzmimo za primjer oštro odbijanje Beograda da uvede restriktivne mjere protiv Moskve i generalno usklađivanje svoje vanjske politike s EU. Kao odgovor, Brisel je otišao samo toliko daleko da je kritikovao i osudio ovaj stav, a da nije preduzeo jasne pravne korake. Zaista, od početka 2022. godine, proces pristupanja Srbije Evropskoj uniji značajno je usporen, jer je otvaranje sljedećih pregovaračkih poglavlja (klastera) i dalje na čekanju. Ipak, EU nikada nije zvanično izjavila da će evropske integracije Srbije biti obustavljene, niti je uvela bilo kakve sankcije zemlji.
Očigledno su se Evropljani odlučili za „taktiku ohrabrenja“ ili „politiku šargarepe“.
To se jasno vidjelo u reakciji Brisela na Vučićevo putovanje u Moskvu 9. maja na Paradu pobjede u Drugom svjetskom ratu.
Uprkos kritičnim, ponekad oštrim, komentarima evropskih zvaničnika, nije došlo do većeg pogoršanja odnosa između EU i Srbije. Štaviše, skoro mjesec dana nakon Vučićevog kontroverznog susreta, Evropska komisija je uvrstila srpski projekat rudarenja litijuma i bora, Jadar, na listu strateških projekata.
Nije tajna da je projekat veoma kontroverzan unutar Srbije, ali iz perspektive EU, radi se samo o pozitivnim stvarima: osiguranju priliva investicija, promovisanju ekonomskog rasta i obostrano korisne ekonomske integracije.
Očigledno je da Evropska unija vidi Srbiju kao partnera i pokušava da se ponaša u skladu s tim. Vučiću se stalno ukazuje na njegove „greške“ (nedovoljno demokratski stil vladavine, proruska politika) u različitim formatima, ali se ne primjenjuje formalna „opomena“. Zauzvrat, srpske vlasti, uprkos antizapadnom demaršu koji uključuje prkosno prisustvo njihovog predsjednika na paradi u Moskvi i rastu autoritarnih tendencija, ponavljaju posvećenost evropskim integracijama.
Ova dvostrana politička igra već je dovela do mišljenja u javnom diskursu u Srbiji da EU navodno nema stvarnu namjeru da primi zemlju u blok i da su napori za pridruživanje dio procesa koji može trajati zauvijek… Međutim, sve dok Evropljani dodjeljuju sredstva Beogradu za različite projekte i programe, i sve dok srpske vlasti posvećene saradnji sa EU, ne treba očekivati masovno javno protivljenje ovakvoj politici.
Teško s Vašingtonom, lako s Pekingom
Situacija je malo složenija s Amerikancima. Očigledno je da je Vučić računao na veće usluge Trampove administracije, ali sve što je dobio bile su rekordne „recipročne tarife“ od SAD-a od gotovo 37% i odbijanje da se konačno ukinu sankcije „Naftnoj industriji Srbije“ (NIS), koje je uvela Bajdenova administracija. Sankcije protiv NIS-a, zapravo, još nisu stupile na snagu jer ih je Bijela kuća nekoliko puta odgađala. Međutim, nikada nisu povučene.
Čini se da Vašington još nije odlučio šta će s Beogradom. Usred neizvjesnosti, srpske vlasti moraju da djeluju oprezno, uzimajući u obzir moguću reakciju Amerikanaca, što svakako utiče na vanjsku politiku.
U tom kontekstu, odnosi Beograda s Pekingom, bez pretjerivanja – odlični, stoje u jarkom kontrastu. Premijer Đuro Macut nedavno je naglasio da je Srbija u protekloj deceniji razvila jedno od najintenzivnijih i najdinamičnijih partnerstava sa Kinom u ovom dijelu Evrope, dok je kineski ambasador u Srbiji, Li Ming, nedavno naglasio da je prijateljstvo između Srbije i Kine postalo model za odnose između zemalja širom svijeta.
Ostaje nejasno kako će Beograd nastaviti da kombinuje partnerstvo s Pekingom i oprezno konstruktivne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama. No, to nije pitanje ovog trenutka, a Vučić ima vremena da razvije strategiju.
Ruske tvrdnje
Potrebna je hitna reakcija srpskih vlasti u drugom geopolitičkom smjeru, gdje je, čini se, Vučić dobio posljednje upozorenje zbog očiglednog viševektorskog stava.
Dana 28. maja, pres-služba Ruske službe za vanjsku obavještajnu službu (SVR) saopštila je da „srpska odbrambena preduzeća, suprotno ‘neutralnosti’ koju je proglasio službeni Beograd, nastavljaju slati municiju Kijevu“. Pozivajući se na „informacije koje je primila SVR“, ruski obavještajni agenti optužili su srpske vlasti da koriste „šemu s lažnim certifikatima krajnjih korisnika i zemljama posrednicima“, uključujući Češku, Poljsku, Bugarsku, pa čak i „egzotične opcije koje uključuju afričke zemlje“.
U saopštenju su spomenute gotovo sve vodeće srbijanske odbrambene firme, uključujući Jugoimport SDPR, Zenitprom, Krušik, Sofag, Reyer DTI, Sloboda, Prvi partizan.
Rusija nije navela nikakve konkretne činjenice koje bi potkrijepile njihovu tvrdnju, ali opšti ton saopštenja za javnost jasno je pokazao da Rusija ima neke dokaze i da se tvrdnja zasniva na tim dokazima.
Međutim, izjava se nije odnosila na otkrivanje određenih obavještajnih podataka kako bi se informisala javnost, već, kako se kaže u ruskom uličnom žargonu, na Kremlj koji je izdao „predjavu“, što u osnovi znači suočavanje sa srbijanskim vlastima. Prevedeno na standardni jezik, „predjava“ je neformalni zahtjev koji se podnosi zbog navodne ili stvarne štete ili ozljede, zahtjev za ispunjavanje preuzetih obaveza. Takav zahtjev obično nema pravnu osnovu, uključujući provjerene ugovore, već usmene sporazume zapečaćene u neformalnom (kriminalnom ili kriminalizovanoom) okruženju.
Upravo zbog ovog formata, izjava sadrži emocionalno nabijene optužbe protiv Beograda, a ne neke „suvoparne“ obavještajne podatke.
Ukratko, tvrdnje Kremlja su sljedeće:
Rusija je „priskočila u pomoć Srbima u kritičnim trenucima njihove istorije“ – „oslobođenje Srbije od jarma Osmanskog carstva“, period Prvog i Drugog svjetskog rata, rat u Jugoslaviji („NATO bombardovanje Beograda, tragedija na Kosovu“), ali sada, kada je „Zapad pokrenuo rat protiv Rusije“, „srpska vojna industrija pokušava da puca Rusiji u leđa“.
Rasprava o bilo kojem od ovih djelova mogla bi potrajati, jer je cijela istorija srpsko-ruskog prijateljstva prilično složena i kontradiktorna. Jedno je, međutim, jasno, a to je da poenta nije u istorijskim događajima, već u onome što se sada dešava u Evropi.
Prijatelji ili neprijatelji?
U suštini, putem SVR-a, Kremlj je obavijestio Beograd da njegovu neutralnost (ili multivektorski stav) smatra pucnjem u leđa i očekuje da će srbijanske vlasti jasno definisati svoje prioritete, odnosno prijatelje i neprijatelje.
Dok Rusija vodi rat protiv Ukrajine – i, prema stavu Moskve, protiv Zapada – ruske vlasti više nisu zadovoljne složenim i dvosmislenim položajem Srbije. Kremlj želi sigurnost i jasnoću u odgovoru na pitanje – jesu li Srbi saveznici ili protivnici Rusa?
Regionalni i međunarodni analitičari sada detaljno analiziraju promjenu ruske politike prema Srbiji i predviđaju daljnji razvoj događaja.
Po njihovom mišljenju, prva manifestacija nezadovoljstva Kremlja bilo je produženje ugovora o isporuci plina pod uslovima povoljnim za Beograd na samo četiri mjeseca. Kremlj je očito cijenio prisustvo srbijanskog predsjednika na paradi na Crvenom trgu, iako je to uvažavanje bilo suzdržano. Putin očito želi više od Vučića.
U izjavi Vanjske obavještajne službe, specifični prioritetni zahtjevi Moskve za Beograd već su postavljeni i javno objavljeni. Eksplozija koja je potresla vojni pogon u Valjevu, nedugo nakon izjave Vanjske obavještajne službe, mogla bi se shvatiti kao dodatni signal u ovom kontekstu. Iako ruska umiješanost u incident nije dokazana, malo ko vjeruje da je to bila slučajnost.
U narednim mjesecima, Vučić će morati – a vjerovatno već mora – opovrgnuti optužbe koje dolaze od ruskih obavještajnih službi. Naravno, ima priliku pronaći uvjerljive argumente u svoju korist, jer je jugoslavensko-srpsko iskustvo u proizvodnji i isporuci oružja globalnom tržištu prilično opsežno i raznoliko. No, ostaje nejasno hoće li neki od njegovih odgovora zadovoljiti Ruse.
Put ka balkanskoj Bjelorusiji?
Rusko rukovodstvo je, dok se Vučić i njegov tim nadaju da će nastaviti svoju politiku balansiranja između Istoka i Zapada, izgleda već postavilo kurs s ciljem da Srbiju pretvori u nedvosmislenog saveznika.
Moskva bi mogla zahtijevati od Beograda ne samo da isključi bilo kakvu mogućnost da srpsko oružje stigne do Kijeva, već i sveobuhvatnu vojnu i političku uniju, sličnu onoj koju je Rusija osigurala s Bjelorusijom. Parafrazirajući saopštenje SVR-a, Kremlj vjerovatno želi vidjeti „doprinos srpskih branitelja ratu koji bi rezultirao strateškim porazom Zapada“.
Možda postoji i manje opsežna opcija, ali ona takođe predviđa prekid saradnje Beograda, posebno u vojnoj oblasti, sa zemljama koje se mogu pripisati prozapadnom ili proukrajinskom bloku. Stoga se ne samo „sumnjiva“ trgovina municijom, prema SVR-u, već i srpsko-francuski ugovor za borbene avione našao na udaru ruske propagande, jer, navodno, takođe ugrožava ruske interese.
Kremlj je navodno dao Vučiću vremena da riješi sva problematična pitanja srpsko-ruskih odnosa i priliku da dokaže svoju lojalnost Putinu. Međutim, analitičari su sigurni da Moskva istovremeno sprovodi ne samo Plan A, koji bi trebalo da prisili sadašnje srpsko rukovodstvo na bliski savez s Rusijom, već i Plan B, koji uključuje zamjenu sadašnjeg srbijanskog lidera nekim ko je lojalniji Kremlju.
Značajno je da se nezadovoljstvo Vučićem i očekivanja njegove zamjene mogu pročitati u članku objavljenom 1. juna u ruskom sedmičniku Zvezda. Osnivač publikacije je „Televizijska i radio kompanija Oružanih snaga Ruske Federacije“. Shodno tome, ne može biti slučajne formulacije u članku, koja nije koordinisana s Kremljom.
Autor teksta, navodno predstavljajući mišljenje srpskog društva, osuđuje Vučića kao izdajnika i tvrdi da je sadašnji srpski lider već „otpisan“.
U kontekstu članaka srpskih političkih stručnjaka o jačanju ruskog uticaja među učesnicima antivladinih protesta u Srbiji, optužbe koje iznosi Moskva više ne samo da impliciraju da Plan B postoji, već sugerišu da se on već sprovodi.
To jest, dok SAD nedovoljno jasno formuliše svoju politiku prema Balkanu, a EU pokušava da se fokusira na ekonomiju, Rusija je postala proaktivnija i sada koristi hibridne metode.
I ovdje više nije pitanje da li će Vučić moći da propovijeda svoju multivektorsku politiku ili će ostati na vlasti, već da li Zapadni blok ima dovoljno moći, alata, resursa, znanja, vještina, sposobnosti i motivacije da preživi ovu hibridnu konfrontaciju sa Rusijom na Balkanu.
