Predsjednik Jakov Milatović nastavlja širiti optimizam o izgledima Crne Gore da u dogledno vrijeme postane članica EU. Njegove posljednje izjave – na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji – “najružičastije” su dosad: Crna Gora će biti u Bruxellesu 2028.!
Za njim ne zaostaje ni premijer Milojko Spajić, koji svojim “tehnokratskim” rječnikom, lišenim elementarnih političkih formulacija i zadiranja u teme izazivaju prijepore i obračune. On pokušava propagirati jednodimenzionalnu financijsko-ekonomsku platformu crnogorske europske agende. Za Spajića, naime, nema problema na političkom, društvenom i kulturnom planu – odnosno – ne želi se o njima izjašnjavati.
Pritom tvrdi da je njegova vlada – u samo tri mjeseca – postigla zavidne rezultate, kako u sigurnosnom sektoru, tako i na planu smirivanja tenzija i političkog (nacionalnog) “pomirenja”. Malo je reći da takve tvrdnje ne odgovaraju istini. Ali to Spajića ne brine puno…
Razloge za Spajićevu (javnu) opuštenost lako je pronaći u redovima stranaka koje sudjeluju u njegovoj vladi, ali još više među političkim čelnicima parlamentarne većine koja mu je podržala vladu. I tamo su svi do jednoga – a radi se o prosrpskim i proruskim političkim strukturama – javno oduševljeni i vrlo spremni retorički podržati “put Crne Gore u EU”.
Zvuči dobro i ne košta puno. Odnosno: ne košta ništa.
Diplomatske strukture zemalja članica EU polako se, korak po korak, pridružuju službenom optimizmu. U općoj (opravdanoj) reakciji na to što je predsjednik Skupštine, po tituli i četnički vojvoda Andrija Mandić, povodom susreta s veleposlanicom EU u Crnoj Gori – Rumunjkom Oanom Kristinom Popom – istaknuo srpsku zastavu (koji će, po svemu sudeći, svoj epilog dobiti na sudu), zaboravio se najvažniji detalj tog susreta: zašto je do njega uopće došlo?
Sumnje oko toga (ako ih je i bilo) zašto EU diplomacija tako brzo pristaje Mandića percipirati kao dragocjenog sugovornika za razgovore i rad na europskoj agendi, brzo su otklonjene: Mandić je nedavno posjetio Europski parlament. Razgovori s njim bili su suzdržani i naglašeno protokolarni – ali razgovora je bilo. To je svakako bio Mandićev politički uspjeh. Ima li to veze s konkretnom proeuropskom politikom u Crnoj Gori, drugo je pitanje. Je li zato Crna Gora bliža Europi?
Umjesto odgovora na ova retorička pitanja – koja ne mogu sakriti bezidejnost i uzaludnost politike koju u zadnje četiri godine promovira Oliver Varhelyi, europski povjerenik za proširenje i dobrosusjedske odnose – pogledajmo ukratko kako situacija s crnogorskom europskom agendom izgleda u stvarnosti – kako na internoj/regionalnoj razini tako i na europskoj/međunarodnoj razini.
Prvo, nedvojbeno je da je vladajuća koalicija (s postojećom namjerom da se za nekoliko mjeseci izvršnoj vlasti pridruže proruske stranke bivše Demokratske fronte) naglašeno europski orijentirana – na razini retorike i javnih poruka.
Sastav i reference Vlade te politiku koja se provodi na unutarnjoj razini – od sigurnosne politike do kulture i medija – karakteriziraju regresija i povratak na modele i prakse koji su suprotni europskim standardima. Politički procesi i optužnice protiv novinara za “zločin mišljenja” postali su svakodnevica, dok s druge strane, nacional-šovinistički pamfleti i ksenofobične poruke iz medija koji su pod kontrolom srpsko-ruskih službi i crkve, ostaju bez reakcije tužiteljstva.
Drugo, u organizacijskom i logističkom smislu Vlada je konstituirala (ponovno uspostavila) Ministarstvo europskih integracija i izabrala novog glavnog pregovarača. S obje adrese čuju se poruke kojima se na formalno-logičkoj razini nema što prigovoriti, no prazan hod i raskorak između javnih poruka i konkretnih pomaka nije nova pojava u Crnoj Gori – za što postoje (brojni) primjeri čak prije kolovoza 2020. godine.
Novoj parlamentarnoj većini ne može se poreći da je – konačno – izabran “vrhovni državni tužioc”. No, s druge strane, gorka politička borba unutar vladajuće koalicije oko Agencije za nacionalnu sigurnost (ANB) i cjelokupnog sigurnosnog sektora, kao i selektivnost i samovolja tužiteljske organizacije, pa tako i Specijalnog državnog tužiteljstva, pokazuju da jedna stvar izabrati nove nositelje ovih važnih državnih funkcija, a sasvim druga organizirati njihov nepristran i zakonit rad sukladno europskim kriterijima i standardima.
Treća je situacija – koju europski partneri, nažalost, ne shvaćaju dovoljno ozbiljno i prema kojoj se ne odnose s dužnom pažnjom – odnos prema Srbiji, odnosno utjecaj Srbije i njezine crkve, sigurnosnih službi i medija u Crnoj Gori. Za potrebe ove kratke analize treba ponoviti ono što je očito: Srbiji nije u interesu da Crna Gora korača naprijed prema EU. To svakako imaju u vidu i brojni eksponenti srpske politike u Crnoj Gori. Službena Podgorica stoga je vrlo inertna i suzdržana kada je riječ o političko-sigurnosnom odgovoru na maligne utjecaje iz Srbije – koji se, naravno, ne mogu promatrati odvojeno od destrukcije i sabotaže koja dolazi iz samog Kremlja.
Zato je crnogorska europska agenda, u svojoj suštini, ograničena i omeđena mnogim – više ili manje vidljivim – „crvenim linijama“, koje se tiču unutarnje političke scene te sigurnosnih službi, diplomacije i medija…
Europska retorika je dopuštena. Europske prakse upitne su i problematične.
Konačno, četvrto, sama situacija u EU je, blago rečeno, daleko od idealne. Prema Crnoj Gori (kao i prema većini zemalja Zapadnog Balkana) ne manjka entuzijazma i obećanja – ali zamor i proturječne tendencije u samoj EU su očigledni. Kad se tome pridodaju nadolazeći izbori za Europski parlament – stvari postaju još neizvjesnije. Tko će i kako formirati novu Europsku komisiju? Tko će biti novi Varhelyi, odnosno kako bi bilo bolje, tko će biti novi povjerenik koji neće izgledati kao gospodin Varhelyi, ako je proširenje EU pravi cilj, a ne neka nova antieuropska opcija/platforma poput takozvanog “Otvorenog Balkana”?
Kad se tome doda povijesna tragedija zločinačke ruske agresije na Ukrajinu, s jedne strane, te opasan scenarij koji bi značio pobjedu Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u, Europska unija na svom dnevnom redu ima – ne spominjući druge izazove i probleme – dugačak popis opterećujućih prioriteta, među kojima će pitanje nacionalnih referenduma za prijem Crne Gore u EU kao nove članice biti vrlo teško iznijeti na prvi plan važnih europskih poslova.
To nas dovodi do konačnog zaključka: stranka pod nazivom “Europa sad!” koja je na vlasti u Crnoj Gori u koaliciji je s prosrpskim/proruskim strankama, čiji je interes za EU, Zapad i zapadne vrijednosti, a posebno NATO, u najboljem slučaju na razini lažne i prazne retorike. Istovremeno, istinske proeuropske stranke i pokreti, civilni sektor i pojedinci koji istinski vjeruju u potrebu i mogućnost da Crna Gora bude dio obitelji europskih naroda i država – nalaze se u opoziciji.
“Proeuropska” stranka”Europa sad!” u proeuropskoj oporbi ne vidi partnera za europsku agendu. Logično, zar ne – i u Podgorici i u Bruxellesu!
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra
