Antivladini protesti odvijaju se svakodnevno već četiri i po mjeseca. Demonstranti sada zahtijevaju ostavku premijera Edija Rame – što je potez bez presedana u Albaniji još od pada komunističke diktature 1991. godine.
Tokom ljeta, mnogi su saznali za „Revoluciju flamingosa” – masovne, mirne proteste protiv turističkog kompleksa koji Džared Kušner i Ivanka Tramp planiraju izgraditi na zaštićenom području Vjosa-Narta i na ostrvu Sazan, gdje flamingosi žive uz mnoštvo drugih vrsta ptica. Savršeno mjesto za odmaralište, zar ne?
Konceptualni prikaz, generisan pomoću vještačke inteligencije, sugeriše da za Tramp i Kušnera pojam „ekološki prihvatljivo” znači ogromno odmaralište sa zidovima u neutralnim smeđim tonovima i tek ponekim grmom. Procjena uticaja na životnu sredinu nije smatrana potrebnom, a Rama je dao zeleno svjetlo za hitan početak ograđivanja i izgradnje. Lokalno stanovništvo je protestovalo 31. maja, ali su naišli na brutalnost bez presedana od strane plaćenih batinaša prerušenih u pripadnike privatnog obezbjeđenja, dok je policija sve to posmatrala skrštenih ruku i oborenog pogleda. Već sutradan, protest se preselio u Tiranu i okupio nevjerovatno veliki broj ljudi, te ubrzo prerastao u protest protiv cjelokupnog političkog sistema.
Tokom 137 dana protesti su ostali potpuno mirni. Ostvarili smo nekoliko manjih pobjeda, ali smo od Rame uglavnom dobijali zastrašivanje, prezir i ravnodušnost. Jedan od najtežih udaraca bila je donacija od 4,2 miliona eura za koncert Kanjea Vesta – novac uzet iz fonda za hitne slučajeve u trenutku dok su šumski požari harali Albanijom, a naša glavna javna bolnica pokrenula kampanju na platformi GoFundMe zbog katastrofalnih uslova u kojima funkcioniše.
Kako je eskalirao „Protest flamingosa”
Kako je ljeto odmicalo, broj demonstranata se smanjivao. Ne želeći da naš trud propadne, nadali smo se da će studenti ponovo pokrenuti proteste s početkom nove školske godine. Studenti i učenici, siti očajnog stanja u albanskom obrazovnom sistemu, bojkotovali su univerzitete i srednje škole, te izašli na ulice, gdje su protesti poprimili nasilan karakter.
Od 13. oktobra, paljene su zgrade vlade, demolirane banke i poslovni objekti, rušeni ulični znakovi, zapaljene kante za smeće, a kaldrma iščupana kako bi se njome gađala policija. Nestala su mirna večernja okupljanja, s natpisima u obliku ružičastih flamingosa i prostorima za djecu. Protesti sada traju od jutra pa sve do duboko u noć. Iako dugi dijelovi protesta ostaju mirni, svi su svjesni da bi nasilje moglo izbiti u svakom trenutku.
Reakcija države
Policijska reakcija pretvorila se u sve duži niz kršenja ljudskih prava: premlaćivanja palicama i željeznim šipkama; ispaljivanje gumenih metaka u gornji dio tijela i glavu, pri čemu su najmanje dvije osobe ostale bez vida; gotovo neprestana upotreba suzavca; vodeni topovi; otmice koje provode policajci u civilu bez službenih oznaka – zbog čega ne možete znati hapse li vas ili postajete žrtva trgovine ljudima; te masovna nezakonita hapšenja, uključujući i maloljetnike, uz brojna svjedočanstva o ekstremnom zlostavljanju u policijskim stanicama. Povrijeđenim demonstrantima uskraćuje se pristup bolnicama ili ih hapse na samom ulazu, a policija prati ljude sve do njihovih domova kako bi ih ujutro uhapsila.
Čak su i službe hitne pomoći okrenute protiv nas. Vozilo hitne pomoći redovno prolazi kroz masu, a demonstranti se uvijek sklanjaju u stranu, pretpostavljajući da je nekome potrebna pomoć. Međutim, u njemu se obično nalaze policajci koji bacaju suzavac u masu, ili vozilo služi isključivo za dopremanje zaliha policiji. Naš improvizovani punkt za prvu pomoć i hranu također je više puta bio meta vodenih topova i suzavca.
Ni novinari nisu pošteđeni: mnogi su bili izloženi zastrašivanju ili direktnim napadima policije.
Nedavno su me na ulici zaustavile osobe za koje pretpostavljam da su policajci – budući da nikada nisu pokazali službene značke – te su me prisilili da ispraznim torbu i pokažem im posljednje zabilježene fotografije na telefonu. To je ono što država sprovodi nad mladim ljudima koji žele bolji život.
Policajci na prvoj liniji protesta dobili su i novčanu nagradu od 2.500 eura po osobi – što je otprilike preostali iznos u našem fondu za hitne slučajeve. Rama tvrdi da će svako ko se nalazi u blizini nasilnog demonstranta biti tretiran kao nasilnik i uhapšen. Navodi da je formirana posebna vladina grupa zadužena za sastavljanje „crne liste” demonstranata, te tvrdi da će oni biti prisiljeni platiti nastalu štetu, da im neće biti dozvoljeno korištenje javnog prijevoza (poput vozova – iako Albanija uopće nema vozove), boravak u hotelima, putovanje u zemlje EU i drugo.
Dijalog ili ostavka
Naš premijer, bivši umjetnik, priređuje neobičnu umjetničku postavku: svakog dana na stepenicama ispred svog ureda postavlja različite stolice, a na njima papire s natpisom „dijalog”. Demonstranti u tome prepoznaju zamku i odbijaju takvu ponudu. Upravo na taj način Rama je neutralizirao masovne studentske proteste 2018. godine, srozavši pregovorima njihove zahtjeve na sam minimum – koji do danas nije ispunjen. Jedino što oni od njega traže jeste da podnese ostavku.
Rama kaže da neće podnijeti ostavku. Optužuje opoziciju da je organizovala nemire – iako su opozicioni političari na skupovima bili izviždani – a kao glavne organizatore imenovao je Iran, Rusiju, Grčku, Antifu i druge. Nedavno je prozvao nekoliko demonstranata, tvrdeći da su kriminalci i dileri droge, a ne studenti. Ti demonstranti su istupili, otkrili svoja lica i pokazali lične dokumente kako bi ga demantovali. Jedan od njih je student medicine s najvišim ocjenama, a ostali su obični građani bez krivičnog dosijea; jedino što im je zajedničko jeste to da su barem jednom hapšeni tokom mirnih protesta.
137 dana mira, 13 dana požara
Nasilni zaokret samo je potvrdio ispravnost stava demonstranata koji su učestvovali u onih 137 mirnih dana. Oni su i dalje na prvoj liniji: pomažu povrijeđenima i šutiraju suzavac dalje od mase.
Ljudi žele živjeti u demokratskoj zemlji. Ovo je kulminacija 35 godina potiskivanog nezadovoljstva, još od pada komunističke diktature. Ovakvi protesti su rijetki u Albaniji i obično najavljuju krupne promjene režima. Ovo je revolucija, a revolucije nisu mirne.
Tokom marša u Tirani, studenti su uzvikivali: „Revolucija!“, „Rama, odlazi!“ i „Policija su kriminalci!“ Demonstranti su uglavnom podržavali ovakav vid protesta, ali su osudili – doduše rjeđe – slučajeve uništavanja privatne imovine.
Podrška običnih ljudi bila je očigledna. U Tirani živi gotovo polovina stanovništva Albanije; dok su demonstranti trčali kroz grad bježeći od policije, vodenih topova i suzavca, vozači su trubili, a ljudi su u znak solidarnosti dizali stisnute pesnice. Mnogi nas podržavaju, ali se ne usuđuju izaći na proteste iz straha da će izgubiti posao u državnoj službi. Ipak, čak i bez njih, pokret okuplja ljude iz cijelog političkog spektra.
Nema EU s Ramom!
Albanija se nalazi u dubokoj krizi, a Edi Rama nastavlja sa svojom turističkom propagandom, žureći da proda albansku zemlju i radnu snagu onome ko ponudi najviše, dok u direktnim TV prenosima tvrdi da samo on može uvesti Albaniju u EU.
Pretvoriti jednu od zemalja s najizraženijom prozapadnom i proeuropskom orijentacijom na svijetu u euroskeptičnu sredinu – to nije nimalo lak podvig. Albanci su nekada gajili izuzetno visoko poštovanje prema EU, ali danas čak ni obećanje o pristupanju ne može ublažiti rane života u zemlji u kojoj ništa ne funkcioniše. Kakva je korist od ulaska u EU ako kod kuće ništa nije kako treba? To će samo značiti brži egzodus, jer će iseljavanje postati još jednostavnije.
Sve se to dešava dok turisti večeraju u jeftinim restoranima – gdje ih uslužuju djeca od svega 12 godina, od kojih se očekuje da razumiju i italijanski jezik – te dok uživaju u luksuznim hotelima po cijeni od 50 eura za noćenje. U međuvremenu, ljudi su ostali bez svojih domova i zemlje. Samo u protekloj deceniji Albaniju je napustilo 450.000 Albanaca; zemlja danas broji oko 2,5 miliona stanovnika, mada mnoge procjene govore i o manjem broju. Da Albanija ima čiste ulice, pouzdan zdravstveni sistem i stvarne prilike za napredak, mnogi bi se vratili kući, u svoj mediteranski raj. Zapravo, potaknuti tek slabašnom nadom u eventualne promjene koju je probudio ovaj protest, mnogi su se već vratili kako bi uzeli učešća.
Za ljude sa Zapada, Tirana je poput neobrađenog dijamanta: život je ugodan, a sve je jeftino – pod uslovom da vas plaća neka kompanija iz inostranstva. Cijene najma se ne razlikuju mnogo od onih u drugim europskim gradovima, dok se s druge strane nalaze uništeni putevi, djeca koja bosih nogu hodaju dok prodaju sjemenke suncokreta i penzioneri koji preživljavaju od 100 eura mjesečno u domovima punim plijesni.
Zar ćemo tako ući u EU? Pognutih glava? Tokom posjete Tirani 30. septembra, predsjednica Europske komisije Ursula fon der Lajen izjavila je da Albanija ostvaruje veliki napredak na putu ka integraciji, te da ona i Rama „gledaju na svijet istim očima”. Reakcija EU bila je krajnje mlaka; ako se pretjerane taktike naše diktatorske vlasti za suzbijanje protesta smatraju nečim što se, u najboljem slučaju, može ignorisati, a u najgorem – čak i pohvaliti, onda to sluti na nevolje ne samo za Albance, već i za građane same Europske unije.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
