Krajem oktobra u Budvi je održan šesnaesti međunarodni forum „To Be Secure“ (2BS), u organizaciji Atlantskog saveza Crne Gore. Tokom više od decenije i po, ovaj događaj je postao jedna od prepoznatljivih regionalnih platformi za raspravu o europskoj i euroatlantskoj sigurnosti. Ipak, ovogodišnje izdanje se primjetno razlikovalo od prethodnih.
Za one koji su ranijih godina prisustvovali 2BS forumu, razlika je bila očigledna: znatno manji obim događaja, manje visokih zvaničnika i primjetno niži nivo zastupljenosti. Od članova Vlade Crne Gore, prisustvovali su samo ministar javne uprave Maraš Dukaj i ministrica kulture i medija Tamara Vujović. Premijer Milojko Spajić i ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović nisu došli. U razgovorima na marginama skupa, učesnici su primijetili i znatno skromnije organizacijske kapacitete foruma.
To se djelimično može objasniti rasporedom događaja. Prethodnog dana, u Miločeru, nedaleko od Svetog Stefana, održan je samit lidera u okviru Berlinskog procesa, na kojem su učestvovali lideri država Zapadnog Balkana, njemački kancelar Fridrih Merz i drugi europski partneri. Upravo tamo su vođeni glavni politički razgovori, uključujući susret premijera Crne Gore i Hrvatske.
Shodno tome, od 2BS foruma niko nije ni očekivao neke velike diplomatske senzacije. Što se tiče suštine, program nije ponudio mnogo novog. Ruska prijetnja, razvoj europske odbrane, kibernetička sigurnost, hibridne operacije, izbori i buduće proširenje EU već su odavno postale standardne teme ovakvih rasprava.
Ipak, nekoliko govora zaslužilo je pažnju – prvenstveno zbog trenutne pozicije Crne Gore, koja se približava okončanju pregovora s Europskom unijom, ali se istovremeno suočava s brojnim neriješenim problemima.
U svom uvodnom izlaganju, predsjednik Atlantskog saveza Crne Gore Savo Kentera pozvao je zapadne demokratije da konačno pređu sa pukog osuđivanja prijetnji na poduzimanje konkretnih i efikasnih mjera. Prema njegovom mišljenju, ruska agresija na Ukrajinu, sabotaže, kibernetički napadi i pokušaji političkog miješanja zahtijevaju mnogo odlučniji odgovor. Europske demokratije moraju imati ne samo principe i vrijednosti, već i dovoljno snage da ih odbrane.
Kada je riječ o samoj Crnoj Gori, Kentera je iznio jednako važnu poentu: pristupanje EU mora ostati državni interes, a ne projekat određene stranke, vlade ili izbornog ciklusa. Gradonačelnik Budve, Nikola Jovanović, također je govorio na otvaranju u sličnom, proeuropskom duhu.
Ovo je posebno značajno nakon nedavnog pregovaračkog uspjeha Podgorice. Crna Gora je 12. oktobra privremeno zatvorila još tri poglavlja, čime je ukupan broj dostigao 21 od 33. Samo ove godine zatvoreno je devet poglavlja. Spajićeva vlada i dalje očekuje da će pregovore okončati do kraja 2026. godine, a pristupanje osigurati 2028. godine.
Međutim, pitanja koja se ne mogu riješiti pukim usvajanjem potrebnih zakona sada će igrati sve važniju ulogu. Upravo to je jasno pokazao i prvi panel na forumu.
Hrvatska: Podržavamo pristupanje, ali ne odustajemo od svojih zahtjeva
Doprinosi iz Hrvatske bili su od najvećeg praktičnog značaja. Na kraju krajeva, Zagreb trenutno ima možda i najveći uticaj na vremenski okvir za završetak pregovora Crne Gore.
Na prvom panelu učestvovali su Frano Matušić, državni sekretar u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Hrvatske, Peter Grk, predstavnik slovenačke diplomatije, crnogorska istraživačica Nikoleta Đukanović i bivši crnogorski premijer Igor Lukšić. Također, novinar lista „Vijesti“ razgovarao je s Vandom Babić Galić, posebnom savjetnicom hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova, koja je rodom iz Kotora.
Hrvatske diplomate dosljedno su ponavljale isti stav: Zagreb ne blokira Crnu Goru; naprotiv, zainteresovan je za njeno što skorije pristupanje EU. Ipak, to ne znači da je Hrvatska spremna ostaviti neriješenim pitanja koja su se gomilala decenijama.
Matušić je detaljno govorio o iskustvu same Hrvatske. Članstvo u EU zahtijevalo je teške reforme, kompromise i ispunjavanje uslova koji nisu uvijek bili popularni. Zemlja se pridružila Europskoj uniji 2013. godine, ali je u Šengenski prostor ušla tek deceniju kasnije. Danas, prema riječima diplomate, ti napori daju rezultate: Hrvatska iz budžeta EU dobija milijarde eura više nego što u njega uplaćuje.
Logika Zagreba je razumljiva. Budući da je i sama Hrvatska svojevremeno morala pristati na teške kompromise, ona očekuje da Podgorica zauzme sličan pristup, posebno kada je riječ o ratnoj prošlosti iz 1990-ih, pravima pogođenih osoba i dobrosusjedskim odnosima.
Hrvatski predstavnici su u više navrata podsjetili da Crna Gora, bez podrške Zagreba, ne bi mogla zatvoriti nijedno od 21 pregovaračkog poglavlja koja su već okončana. Formalno gledano, to je zaista tako, budući da odluke zahtijevaju jednoglasnost država članica EU. Međutim, sam taj podsjetnik nosio je očiglednu političku poruku: Podgorica će morati paziti na stav Hrvatske sve do samog završetka pregovora.
Uoči foruma, premijeri Andrej Plenković i Milojko Spajić razgovarali su o bilateralnim pitanjima na samitu Berlinskog procesa. Plenković je pozdravio nedavne odluke crnogorske vlade o očuvanju spomen-ploče na mjestu nekadašnjeg logora Morinj, kao i o preimenovanju općinskog bazena u Kotoru, koji je prethodno nosio ime vaterpoliste Zorana Gopčevića.
Za Zagreb su oba pitanja bila osjetljiva zbog događaja iz rata od 1991. do 1995. godine i postupanja prema hrvatskim zarobljenicima. Ipak, kako je Plenković odmah napomenuo, riječ je o samo dvije od osam tačaka koje je Hrvatska ranije iznijela pred Crnu Goru.
U Budvi su diplomate pozitivno ocijenile ove korake, ali su jasno stavile do znanja da teži dio posla tek predstoji.
Razgovor s Vandom Babić Galić bio je posebno zanimljiv. Ona je naglasila da Hrvatska ne ucjenjuje Crnu Goru, već joj pomaže u pripremama za članstvo. Prema riječima ove diplomatkinje, u taj proces uključeno je najmanje pedeset hrvatskih stručnjaka.
Istovremeno, Babić Galić je bila prilično kategorična kada je riječ o školskom jedrenjaku „Jadran“, koji se nalazi u Crnoj Gori, a na koji pravo polaže Hrvatska. Taj brod je opisala tek kao „vrh ledenog brijega“ mnogo šireg pitanja sukcesije vojne imovine bivše Jugoslavije.
Prema njenom mišljenju, „Jadran“ bi trebao povezivati dvije države kao simbol njihove zajedničke pomorske prošlosti. Međutim, hrvatska strana ga smatra svojim vlasništvom i ne namjerava odustati od svog zahtjeva. Štaviše, riječ je o mnogo širem spektru nekadašnje vojne imovine. Ona je također naglasila da ne postoji osnov za ponovno otvaranje pitanja kopnene granice, dok su razgraničenje na moru i drugi aspekti sukcesije i dalje predmet pregovora.
Stav Zagreba se nakon foruma nije suštinski promijenio. Hrvatska ne pokazuje namjeru da blokira pristupanje Crne Gore, ali nastoji iskoristiti završnu fazu pregovora za rješavanje što šireg spektra bilateralnih problema. Neki od zahtjeva imaju potpuno utemeljen historijski i pravni osnov. Istovremeno, pregovarački mehanizam EU-a daje Zagrebu dodatni prostor za pritisak.
Za Podgoricu je situacija dodatno otežana unutrašnjim političkim podjelama. Čak su i ustupci vezani za Morinj i bazen u Kotoru naišli na kritike prosrpskih političkih snaga, prvenstveno Demokratske narodne partije Milana Kneževića. Naredna pitanja, uključujući vojnu imovinu, granicu na moru i obeštećenje pogođenih strana, mogla bi izazvati znatno oštrije sukobe.
Najvjerovatnije će vlada premijera Spajića nastaviti tražiti pojedinačne kompromise, istovremeno pokušavajući spriječiti eskalaciju unutrašnjih tenzija većih razmjera. Međutim, nakon rješavanja dva relativno jednostavna pitanja, ovaj pristup bi se mogao pokazati znatno težim.
Dodik, NATO i europska zavisnost od Sjedinjenih Država
Na panelu posvećenom NATO-u i europskoj sigurnosti, pažnju je prvenstveno privukao sastav učesnika. Među govornicima se našao zamjenik ministra odbrane Bosne i Hercegovine Aleksandar Goganović, predstavnik Republike Srpske i stranke Milorada Dodika – Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).
Za one koji prate politička zbivanja u Bosni i Hercegovini, samo njegovo prisustvo na ovakvom događaju bilo je veoma znakovito. Naime, Dodik se godinama protivi ulasku BiH u NATO, održava bliske odnose s Rusijom i redovno poseže za antizapadnom retorikom.
Goganović je, međutim, nastupio izuzetno suzdržano. Govorio je o regionalnoj stabilnosti, miru, izgradnji povjerenja i potrebi za konstruktivnom saradnjom s NATO-om. Istovremeno, oprezno je ponovio principijelni stav bosanskih Srba: u BiH postoji konsenzus o partnerstvu s Alijansom, ali ne i o punopravnom članstvu.
Sasvim karakterističan primjer bosanskohercegovačke politike. Predstavnici SNSD-a mogu konstruktivno učestvovati na međunarodnim sigurnosnim skupovima, a da pritom ne mijenjaju temeljne političke stavove svoje stranke. Sam govor Goganovića bio je prilično bezličan, ali je, u kontekstu Dodikove politike, čak i takva suzdržanost djelovala zanimljivo.
Znatno sadržajnije procjene iznijela je Federika Manđameli iz istraživačkog centra GLOBSEC. Glavna tema njenih izlaganja odnosila se na potrebu jačanja vlastitih europskih odbrambenih kapaciteta, s obzirom na promjene u prioritetima Sjedinjenih Američkih Država.
Ovdje nije bila riječ o udaljavanju Europe od Vašingtona niti o stvaranju alternative NATO-u. Europski saveznici moraju naučiti da sami pokrivaju veći dio svojih odbrambenih potreba, istovremeno ostajući u bliskom transatlantskom partnerstvu.
Odgovor Manđameli na pitanje o mogućim posljedicama daljnjeg smanjenja američke podrške Ukrajini bio je posebno znakovit. Prema njenoj procjeni, gubitak pristupa američkim obavještajnim i satelitskim podacima bio bi naročito težak udarac. To bi oslabilo odbranu Ukrajine i stvorilo dodatne probleme samoj Europi, koja još uvijek nije u stanju u potpunosti nadomjestiti takve američke kapacitete.
Ovo je bila jedna od najvažnijih poenta na forumu: europske države mogu brzo povećati svoje budžete za odbranu, ali tehnološke kapacitete koje su Sjedinjene Države razvijale decenijama nije moguće ponovo stvoriti za nekoliko godina.
Europska odbrambena autonomija sve će više zavisiti ne samo od proizvodnje oružja i municije, već i od satelitskih obavještajnih podataka, komunikacija, sistema komandovanja i kontrole, te vlastite tehnološke baze.
Hibridne prijetnje: mnogo izjava, manje konkretnih detalja
Naredni paneli bavili su se informacionom sigurnošću, kibernetičkim prijetnjama, upotrebom vještačke inteligencije i zaštitom izbornih procesa. Sve u svemu, ove diskusije nastavile su već poznate razgovore o ruskom miješanju, dezinformacijama i otpornosti demokratskih institucija.
Ipak, nekoliko izjava crnogorskih zvaničnika zaslužuje pažnju.
Miloš Nikolić, koji je predstavljao Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore u kontekstu NATO-a i sigurnosne politike, upozorio je da je zemlja izložena stalnom hibridnom pritisku koji dolazi kako iz Rusije, tako i iz same regije Zapadnog Balkana.
Kao jedan od primjera, naveo je nedavno protjerivanje predstavnika ruske propagandne mreže „Ribar“ (Rybar). Prema njegovim riječima, ta grupa je planirala širenje dezinformacija u vezi s uvođenjem viza za ruske državljane. Također, podsjetio je na prijetnje povezane s ranijim događajima u Tivtu i upozorio na moguće intenziviranje hibridnog uticaja uoči parlamentarnih izbora 2027. godine.
S druge strane, ministar javne uprave Maraš Dukaj skrenuo je pažnju na kontinuirane kibernetičke napade na državnu infrastrukturu Crne Gore. Naveo je da neke od tih prijetnji dolaze iz susjednih država, iako nije imenovao nijednu konkretnu zemlju. Ove primjedbe su zapravo predstavljale nastavak upozorenja koje je premijer Spajić iznio još krajem augusta. Tada je šef vlade izjavio da se možda pripremaju koordinirane hibridne aktivnosti protiv Crne Gore, uz učešće predstavnika najmanje dvije države u regionu.
Međutim, gotovo dva mjeseca nakon te izjave, vladino Vijeće za nacionalnu sigurnost još nije održalo odgovarajući sastanak. O tome je 18. oktobra izvijestila TV Vijesti. Izostanak javnih odluka, naravno, ne znači da su sigurnosne službe neaktivne. Ipak, pitanje političke koordinacije i spremnosti državnih institucija da odgovore na takve izazove ostaje otvoreno.
U tom kontekstu, situacija djeluje pomalo kontradiktorno. Zvaničnici sasvim otvoreno govore o vanjskim prijetnjama i mogućem miješanju u izbore, ali javnost još nije vidjela odgovarajući, sistematski odgovor na najvišem političkom nivou.
Također, politički interesi Beograda i Moskve ne bi se trebali automatski izjednačavati. Srbija je zainteresovana za očuvanje svog uticaja na srpsko stanovništvo u Crnoj Gori, dok Rusija nastoji oslabiti euroatlantsko jedinstvo. Po određenim pitanjima, ovi interesi se mogu poklapati, ali tvrdnje o organizovanom miješanju zahtijevaju dokaze.
Uoči izbora 2027. godine, među osjetljivim pitanjima i dalje će biti status srpskog jezika, dvojno državljanstvo, nacionalni simboli, odnosi s Hrvatskom, uloga Srpske pravoslavne crkve i stavovi prema Rusiji. Svako od ovih pitanja već je u više navrata izazvalo unutrašnje političke sukobe.
EU je spremna za Crnu Goru. A je li Crna Gora spremna?
Posebno su bile zanimljive i procjene o izgledima za proširenje EU.
Peter Grk, predstavnik Ministarstva vanjskih i europskih poslova Slovenije, prilično je precizno sažeo trenutnu dilemu: EU kao cjelina još nije spremna za proširenje velikih razmjera, ali je spremna primiti Crnu Goru.
Naime, pristupanje jedne male balkanske države, te buduće pristupanje Ukrajine ili nekoliko drugih kandidata istovremeno, nameće institucionalne i finansijske izazove veoma različitih razmjera.
Bivši crnogorski premijer Igor Lukšić skrenuo je pažnju na još jedan aspekt: pristupanje Crne Gore vjerovatno neće značajno promijeniti ekonomski ili demografski potencijal EU, ali bi politički značaj takvog koraka mogao biti daleko veći.
Nakon dužeg perioda stagnacije, Brisel ima priliku da pokaže kako pregovori o pristupanju zaista mogu rezultirati punopravnim članstvom. To je važno za cijeli region, kao i za Ukrajinu, koja također korača europskim putem.
Međutim, postoji i druga strana medalje. Nakon pristupanja, Crna Gora će postati punopravni učesnik u donošenju odluka unutar EU, uključujući pitanja sankcija, vanjske politike i budućeg proširenja.
Trenutno, Podgorica u potpunosti usklađuje svoju vanjsku politiku s politikom EU, pruža podršku Ukrajini i podržava sankcije protiv Rusije. Ipak, unutrašnja politička polarizacija, uticaj prosrpskih stranaka i mogućnosti za vanjsko uplitanje neće automatski nestati završetkom pregovora.
Možda je upravo to učinilo ovogodišnji 2BS forum zanimljivim. Uprkos skromnijem obimu i odsustvu istaknutih međunarodnih gostiju, događaj je prilično jasno odrazio probleme s kojima Crna Gora ulazi u završnu fazu europskih integracija.
Hrvatske diplomate ponovo su ukazale na neriješena bilateralna pitanja. Predstavnik Dodikove stranke demonstrirao je pragmatičnu stranu saradnje između bosanskih Srba i NATO-a. Europski stručnjaci govorili su o potrebi za razvojem vlastitih odbrambenih kapaciteta Europe, dok su crnogorski zvaničnici upozorili na hibridne prijetnje, čije suzbijanje zahtijeva snažniju institucionalnu koordinaciju.
Forum nije donio ništa senzacionalno. Ipak, nekoliko diskusija jasno je pokazalo koliko bi zahtjevna mogla biti završna dionica puta Crne Gore ka EU.
Pred njom su još šest neriješenih pitanja s Hrvatskom, složena pregovaračka poglavlja, parlamentarni izbori 2027. godine, kao i potreba za suprotstavljanjem vanjskim sigurnosnim prijetnjama. Podgorica zaista ima priliku da postane prva država Zapadnog Balkana koja će se pridružiti Europskoj uniji. No, okončanje pregovora i izgradnja otporne europske države nisu sasvim ista stvar.
Analitička grupa CWBS-a
