Problemi stagnacije kosovsko-srpskog rješenja

Problemi stagnacije kosovsko-srpskog rješenja

Ozbiljni pokušaji proglašenja nezavisnosti Kosova datiraju još od 1980. godine, kada su kosovski Albanci pokrenuli pokret za priznanje Kosova kao posebne republike u sastavu Jugoslavije, a potom i za punu nezavisnost. Tokom raspada SFRJ i nakon prisajedinjenja Kosova Srbiji 1992. godine, etnički Albanci periodično pokreću pitanje nezavisnosti. Konačno, 1996. godine sukob se pretvorio u otvoreni građanski rat između Oslobodilačke vojske Kosova i albanskih vojnih jedinica s jedne strane i srpsko-jugoslovenskih snaga s druge strane.

Kao rezultat rata, 1999. godine teritorija Kosova je došla pod kontrolu UN-a, a 17. februara 2008. godine, kosovski parlament je proglasio nezavisnost teritorije koju je podržalo više od stotinu država članica UN-a. Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova, zbog čega ta zemlja nema konačno priznanje u svjetu.

Većina stanovništva Kosova su Albanci, sa izuzetkom nekoliko zajednica koje su pretežno srpske. Nemiri među kosovskim Srbima često eskaliraju situaciju između Srbije i Kosova. Pitanje priznavanja Kosova od strane Srbije stavlja EU na put ka članstvu, kojem obje države teže.

Postavlja se logično pitanje: koji su razlozi stagnacije procesa ureguliranja? Po našem mišljenju, među brojnim razlozima treba izdvojiti sljedeće:

  • Nesposobnost javnog mnjenja Srbije da prihvati realnost da će se Kosovo razvijati van Srbije. Kosovo korača putem nezavisnosti, i to zauvjek. Nažalost, većina srpskih političara smatra da će svaki potez da se prizna nezavisnost Kosova za njega značiti političku smrt. Vjerovatno ne samo. A odlaganje rješavanja odnosa Srbije sa Kosovom i sprovođenje ranije postignutih dogovora u ovom kontekstu pretvara problem u klasični zamrznuti konflikt;
  • Nespremnost i Kosova i Srbije da implementiraju više od 30 bilateralnih sporazuma, među kojima su značajni Briselski sporazum iz 2013. godine, Vašingtonski sporazum iz 2022. i ovogodišnji Ohridski sporazum;
  • Teški lični odnosi između A. Vučiča i A. Kurtija, kako između njih postoji duboko lično međusobno nepoverenje. Osnova je prošlost obojice lidera – obojica su političku karijeru započeli kao radikali. I ako je Kurti ceo život posvetio borbi za nezavisnost Kosova, Vučić i dalje ne može da odustane od parole „Kosovo je Srbija“, a ideja o stvaranju „Velike Srbije“ mu ni sada nije sasvim strana. I zato se dva lidera još ne mogu dogovoriti;
  • Kontradiktorna i nedosledna politika Zapada po pitanju normalizacije odnosa Kosova i Srbije, nedostatak bliske koordinacije između zemalja. Na primjer, postoji 5 specijalnih predstavnika za pitanja Zapadnog Balkana – SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Evropske unije. Poslednji je M. Lajčak, bivši ministar spoljnih poslova Slovačke, predstavnik jedne od 5 država članica EU koje nisu priznale nezavisnost Kosova (što takođe ima određen uticaj na pokušaje ureguliranja sa njegovim učešćem). Svaki od ovih predstavnika ponekad vodi svoju liniju, što je i razumljivo. Uostalom, fokus je na spoljnoj politici njegove zemlje, bez dogovora sa kolegama. Istovremeno, u Beogradu, u Prištini, iznose se uzajamne optužbe za zaoštravanje situacije;
  • Faktor Rusije. Ona je postepeno odstranjivana od učešća u donošenja rješenja o budućnosti kosovskih Srba. Stoga pokušava da blokira sve korake u cilju postizanja konsenzusa, sponzoriše političke snage u Srbiji koje ne žele rješenje problema, organizuje informativne kampanje protiv onih u srpskom društvu koji se bore za rješenje. A da stvar bude gora, RF obećava podršku Vojsci Srbije u slučaju “specijalne operacije” i razvija zajedničke planove sa vojnim vrhom Srbije, očigledno za slučaj da dođe do radikalne eskalacije. Rusija shvata da će rješavanje međusobnih teritorijalnih pretenzija Srbije i Kosova olakšati pristupanje obje zemlje EU, što će dodatno smanjiti ruski uticaj u regionu.

Drugo pitanje je koji su mogući budući scenariji? Istovremeno, imperativ je da svi ojačaju kontingent stabilizacijskih snaga KFOR-a na Kosovu, što je već počelo.

Prvi scenario je kategorično odbijanje Vučića i Kurtija da sprovedu bilo kakve dogovore. Kosovo odbija da formira Zajednicu srpskih opština, a Srbija pojačava svoje vojno prisustvo na granici, ponovo gurajući kosovske Srbe na radikalne antivladine akcije. Kao odgovor, sankcije Zapada objema zemljama, oproštaj od evropskih integracija i uvođenje viznog režima od strane Evropske unije. Malo je vjerovatno da će “braća Rusi” pohrliti da spasu Srbiju: novca je sve manje, a rat u Ukrajini onemogućava direktnu akciju. Dolazi kolaps ekonomije i politička nestabilnost, što je samo u interesu Rusije, koja će nastaviti da destabilizuje situaciju. EU i SAD će nastaviti da povećavaju pritisak na Srbiju i Kosovo. Krhka situacija između rata i mira će se nastaviti.

Drugi scenario je stabilizacija situacije, demilitarizacija pograničnih područja, početak implementacije ranijih sporazuma pod kontrolom EU i SAD. Srbija se, pored toga, pridružuje i antiruskim sankcijama. Državama je dato puno “zeleno svjetlo” u pravcu evropskih integracija. Glavni trend sporazuma je dugogodišnji prijedlog – ne priznavanje, već koegzistiranje, po uzoru na postojanje Istočne i Zapadne Njemačke prije njihovog ujedinjenja u oktobru 1990. godine.

Treći scenario (sličan drugom) je da vanredni izbori u Srbiji odnesu pobedu ili A. Vučiću ili opoziciji. Stranke počinju da sprovode dogovore i ponovo sjedaju za pregovarački sto, a ostaje ista opcija – ne priznati, već koegzistirati.

Četvrti scenario (sada malo vjerovatan) je intervencija srpske vojske i specijalnih službi. Istorija pokazuje da je srpska vojska u više navrata menjala tok istorije Srbije, pa čak i uticala na tok događaja na kontinentu, učestvujući u provociranju početka Prvog svjetskog rata. Da, danas je XXI vjek, a vojni udar u Evropi je iz domena fikcije. Teoretski. Međutim, nije potrebno u potpunosti isključiti intervenciju snaga sigurnosti, koje će svakako pogurati Rusija.

Konačno, peti scenario je implementacija svih sporazuma obje zemlje u tipičnom balkanskom stilu — polako i bez žurbe. Biće mnogo različitih odbijanja da se važne odluke ne odobravaju – izbori u nekoj od zemalja potpisnica, izbori u SAD ili EU i još nešto slično. Počinju pregovori o pristupanju Evropskoj uniji. A kasnije će se sve nekako smiriti i riješiti samo od sebe.