Nikada ranije nikome od bosanskohercegovačkih političara nije palo na pamet da tako oštro kritikuje Visokog predstavnika (VP) u BiH. On je najviši dužnosnik koji može obustaviti djelovanje domaćih zakona, donositi odluke po snazi zakona i smijeniti bilo kojeg državnog političara, pa i člana Predsjedništva BiH i predsjednika oba entiteta. Ali takva osoba je odnekad se našla i to je Milorad Dodik. Na najviše nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini i RS on je počeo da se diže upravo zahvaljujući jednom od visokih predstavnika – Carlosu Westendorpu, koji ga je 1998. preporučio za mjesto šefa Vlade RS. Popevši se na pozicije člana Predsjedništva BiH i predsjednika RS-a, on je pokrenuo pravi informativni rat protiv K. Šmita i Ureda visokog predstavnika (OVP) u Sarajevu, koji je nastao na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. Upravo visoki predstavnik i OVP sprečavaju Dodika da ostvari svoje ciljeve – da “izgura” RS iz jedinstvene države BiH i postane gospodar teritorije koju niko ne priznaje kao državu.
O ovom ratu i njegovom toku je već dosta pisano, uključujući i materijale našeg Centra. Želimo da se fokusiramo na razjašnjenje dva pitanja.
Prvo od njih – zašto je Dodik rizikovao da započne “rat” protiv VP? Vidimo da postoji nekoliko razloga:
Snishodljivost od strane međunarodne zajednice prema Dodiku. Prve godine nakon rata Bosna i Hercegovina je bila pod punom međunarodnom upravom. Ali dugo su se ignorirali militantni apeli i separatistički slogani Dodika, kao lidera bosanskih Srba. Nagovarali su ga, upozoravali, a SAD su čak uvele sankcije, ali je on samo pojačao pritisak na ustavni sistem BiH. Pasivnost međunarodne zajednice, njeno dugogodišnje nerazumijevanje ko je Dodik i dokle može ići, samo je nastavilo da jača njegovu poziciju.
I to već 25. septembra ove godine on je na sastanku lidera stranaka vladajuće koalicije potvrdio da ga nema smisla ubjeđivati. Dodik ponudio kolegama nacrt sporazuma o “punom suverenitetu BiH”! Kao prve korake predlaže uklanjanje stranaca iz Ustavnog suda i zaustavljanje aktivnosti OVP-a. Oba Dodikova zahtjeva potpuno su u suprotnosti sa odredbama Dejtonskog sporazuma i atak na ustavni sistem države.
Kontroverzno imenovanje K. Šmita na mjesto visokog predstavnika. Odstupanje od tradicionalnog mehanizma imenovanja (koje nije jasno precizirano u Dejtonskim sporazumima) bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, dalo je Dodiku razlog da izjavi da VP nema legitimitet, pa je stoga OVP isto nije legitiman. Ovaj stav dosljedno podržava Rusija, lobirajući ovu ideju u Vijeću sigurnosti UN-a i na sastancima Vijeća za implementaciju Mirovnog sporazuma (Dejtona). Inače, samo kandidaturu prvog visokog predstavnika u BiH odobrilo je Vijeće sigurnosti UN-a. Svi potonji nisu prošli ovu proceduru. U septembru ove godine međunarodna zajednica je ponovo bila je ograničena u reagiranju na intenziviranje separatističkog djelovanja predsjednika RS samo izjavama pojedinih zapadnih ambasada u Sarajevu i spomenutog Vijeća za implementaciju, kao i redovnim upozorenjima Dodiku od strane OVP.
Neodgovornost bh. političara, koji igraju političke igre koje nisu sasvim čiste i poštene, ponekad isključivo u ličnim i usko stranačkim interesima. Istovremeno ove političare zaboravljaju na postojeće izazove za cjelovitu BiH. Primjer je međusobna podrška Dodika i lidera najuticajnije stranke bosansko-hercegovačkih Hrvata Dragana Čovića. U zamjenu za prešutnu podršku separatističkim igrama bosanskih Srba, Hrvati u BiH su dobili bolji položaj u novom izbornom zakonu. Stoga Dodik postaje još hrabriji, uporniji i odvažniji u svojim izjavama i postupcima.
Podrška stranih zemalja. Samo nekoliko zemalja podržava Dodika u “ratu” protiv VP, uglavnom u obliku političkih izjava i raznih obećanja.
Rusija je prva među saveznicima. Dodikova politika odgovara njezinim strateškim zadacima u regionu, a zapravo je on i sprovodi – očuvanje uticaja Moskve u BiH, pretvaranje ove zemlje u sistemski faktor destabilizacije Zapadnog Balkana, provođenje ideje o secesiji RS. Mađarska takođe pokušava da postane uticajan politički i ekonomski igrač u zemlji. Ona obećava novac RS-u, blokira sankcije EU protiv Dodika, koji spreman rušiti zajedničke akcije EU za normalizaciju situacije u Bosni i Hercegovini i otvoreno igra na strani Rusije. Srbija, u skladu sa velikosrpskim konceptom, od kojeg se Beograd do kraja nije ogradio, „Srbija je tamo gde Srbi žive“. Srbija ekonomski podržava RS, ponekad održava zajedničke sjednice vlada i razne svečane događaje. Ali u posljednje vrijeme srpsko rukovodstvo se suzdržavalo od komentarisanja Dodikovih separatističkih poteza, neprestano ponavljajući izjave o nepovredivosti granica BiH i podršci njenog integriteta.
Navedeni razlozi postali su osnov za formiranje Dodikovog ogromnog samopouzdanja u činjenici da svaka njegova izjava, a od sada i radnja, može ostati nekažnjena. A to potvrđuju i najnovije vijesti sa “frontova” protiv OVP-a: odbijanje saradnje sa “građaninom K. Šmitom; prijetnja njegove deportacije u slučaju posjete RS; zabrana štampanja i izvršenja odluka VP; konačno – “sporazum o punom suverenitetu BiH”, u kojom više neće biti institucije OVP…
Drugo pitanje je koji su mogući budući scenariji za razvoj situacije u Bosni i Hercegovini? Po našem mišljenju ima ih tri.
Prvi – Dodik će nastaviti svoju avanturu, proglašava nezavisnost RS i izlazak iz Bosne i Hercegovine. Nije jasno kuda ići (po logici njegovih izjava, to je priključenje Srbiji ili proglašenje sopstvene državnosti) i ko će podržati takav korak. Može se osloniti samo na Rusiju. Ali je sumnjivo da će Putinov režim sada moći da pruži efikasnu podršku “novoj RS”, a za njeno održavanje nema u Moskve dovoljno novca. Predsednik Srbije A. Vučić ne podržava takav potez. Njemu to nije potrebno, jer još nije odustao od ideje od uvođenja Srbije u EU, a gubitak neophodne finansijske pomoći Evropske unije je rizičan korak za njegovu vladu. Hrvatska, kao članica EU i NATO, ni na koji način neće podržati Dodikovu avanturu, čak ni pod parolama “zaštite” hrvatskog stanovništva Bosne i Hercegovine.
Istovremeno, svi shvaćaju da je miran razvod nemoguć, kao što su bosanski lideri više puta ponavljali. Onda – ili novi građanski rat, ili će NATO i EUFOR krenuti u novu operaciju u BiH.
Drugi – Kristian Šmit primjenjuje Bonski mandat i poništava sve zakone i odluke sadašnje vlasti u RS i poništava sve odluke Banja Luke protiv njega i Dejtonskog sporazuma, budu smijeni sve separatističke lidere i biće imenovana nova privremena vlada koja će raditi do novih izbora. To se već dešavalo u istoriji RS. Tako je do 2004. godine VP smijenili više od 100 visokih dužnosnika u ovom entitetu, uključujući i članova Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.
O velikoj vjerovatnoći ovakvog scenarija svjedoče i najnovije Šmitove izjave: “Iskoristiću svi zakonska ovlaštenja, jer je vrijeme da sa riječi pređemo na djela… Dodika čekaju neugodni trenuci”.
Treći – sve će ostati nepromijenjeno. Dodik će stalno ugrožavati proglasom “nezavisnosti RS”, a Šmit će svojim uredbama i sudskim pozivima postepeno pokušavati da ograniči djelovanje predsjednika RS.
U međuvremenu, Dodikov rat protiv Šmita se nastavlja.
