Anatomija vladavine Aleksandra Vučića – Balša Božović

Uvod

Godine 2026. politički sustav u Srbiji pod vodstvom Aleksandra Vučića postoji kao napredni oblik hibridne autokracije i radikalno zarobljene države koja neumoljivo klizi u tiraniju. U kritičkim osvrtima ovaj se sustav često netočno naziva „mafijaškim režimom“. Međutim, ovdje postoji temeljna razlika: klasičnom mafijaškom sustavu nedostaje ideologija, a Vučićev je režim duboko i žestoko ideološki. Dok mafijaški sustavi djeluju prema određenim unutarnjim kodeksima, Vučićev režim je potpuno neometen bilo kakvim pravilima koja bi ograničila njegovu agresiju i destruktivnu prirodu.

To je duboko anticivilizacijski ideološki projekt koji sustavno izolira Srbiju od ostatka demokratskog svijeta, trajno je izopćujući iz europskih integracija i regionalne suradnje. Njegova vladavina najtočnije je definirana terminom „Šešeljizam“ – nazvanim po Aleksandrovom političkom ocu i osuđenom ratnom zločincu, Vojislavu Šešelju. Stoga je za ovaj aparat daleko precizniji naziv kriminalno-radikalni kartel, čiji ideološki i operativni okvir predstavlja koncept velikosrpskog nacionalizma Vojislava Šešelja.

U ovom sustavu nema crvenih linija, niti postoji moralno dno ispod kojeg se neće potonuti. Progon disidenata provodi se potpuno otvoreno, uz užasnu dehumanizaciju i kriminalizaciju protivnika putem poluga javne televizije i režimskih tabloida. Mete se pažljivo biraju: prvo se izoliraju stalnim negativnim kampanjama, zatim se sustavno dehumaniziraju, sve dok se konačno javnost izravno ne potiče na njihovu moralnu, političku, pa čak i fizičku eliminaciju. U tom procesu nisu pošteđena ni djeca ni obitelji onih koji odbijaju da se pokore.

Režim perfidno pomaže u „slamanju“ svojih kritičara, dok se pred međunarodnom i domaćom javnošću licemjerno distancira od kobnih posljedica takvog progona. Jedan od najupečatljivijih primjera ove monstruozne matrice je političko ubojstvo Olivera Ivanovića, vođe kosovskih Srba i otvorenog političkog protivnika Vučićevog projekta jedinstvene srpske liste na Kosovu. Prava pozadina ovog zločina, kao i mnogih drugih političkih likvidacija i progona, ostat će skrivena unutar struktura zarobljenog državnog aparata sve do neizbježnog pada ovog režima s vlasti.

Danas su državne institucije Srbije „klinički mrtve“ i svedene na puke odrede za zaštitu Vučićeve neograničene moći i prljavog kapitala koji generira ovaj kriminalno-radikalni kartel. Srbija proživljava duboku, povijesnu agoniju.

Vanjska politika: Slom „četiri stupa“ vanjske politike

Vučićeva desetljetna farsa „vojne neutralnosti“ i geopolitičkog balansiranja između četiri stupa vanjske politike (Bruxelles, Washington, Moskva i Peking) doživjela je potpuni slom. Od te četiri stolice, Beogradu je na kraju ostala samo jedna – i to je ona koja ga neumoljivo pritiska.

Rusija – Slom odnosa i geopolitička marginalizacija

Unatoč desetljećima zaklinjanja na odanost Vladimiru Putinu, odnosi s Moskvom teško su i trajno narušeni tajnim izvozom oružja u Ukrajinu. Ovaj potez nije bio izraz proeuropske podrške Kijevu – budući da je Vučić i dalje jedini čelnik u Europi koji još nije uveo sankcije Rusiji – već iznuđeni, pragmatični sporazum s američkom administracijom iz kojeg se Vučić više ne može jednostavno povući.

Odmazda Kremlja trenutno je najočitija u dubokoj krizi oko Naftne industrije Srbije (NIS). Kako bi izbjegao nadolazeće američke sankcije, Vučić je, u dosluhu sa svojim regionalnim partnerom Viktorom Orbánom, pokušao navodno zamijeniti ruski većinski udio u NIS-u mađarskim MOL-om. Međutim, Moskva je prozrela ovaj manevar. Rusi sada potpuno ignoriraju Beograd, odbijaju izravne pregovore sa Srbijom o sudbini ovog energetskog diva i o svemu raspravljaju isključivo i izravno s Budimpeštom, tretirajući Vučića kao potrošnog i nebitnog pijuna.

EU – Potpuna blokada integracije i povijesni pad podrške

Odnosi s Bruxellesom su u nezaustavljivom slobodnom padu. Unatoč upornom zatvaranju očiju i blagosti Ursule von der Leyen i Europske pučke stranke (EPP), koja i dalje pruža Vučiću političko pokriće u europskim tijelima, europske integracije Srbije su u biti mrtve.

Vučićeva toksična, višegodišnja medijska kampanja potpuno je uništila proeuropski sentiment, uzrokujući pad podrške građana članstvu Srbije u EU na povijesno nisku razinu od ispod 32%. Srbija je formalno odustala od Europe. Proces integracije je potpuno zaustavljen, a čak osam država članica EU otvoreno i odlučno se protivi otvaranju Klastera 3, sigurno ostavljajući Srbiju na periferiji moderne Europe.

Washington – Korupcijski debakl i zatvorena vrata Bijele kuće

Vučićev očajnički pokušaj da kupi trajnu naklonost Washingtona izravnim korumpiranjem obitelji Donalda Trumpa završio je potpunim fijaskom. Poklanjanje vrijednog državnog zemljišta i povijesnog kompleksa bivšeg sjedišta Glavnog generalštaba u centru Beograda Trumpovom zetu pretvorilo se u prvorazredni međunarodni skandal.

Negativne reakcije građana Srbije na borbu protiv korupcije odjeknule su u utjecajnim američkim i globalnim medijima, potpuno razotkrivajući profitersku prirodu ovog posla. Zbog takvih transparentnih manevara, kao i paralelnih, dubokih veza s Kinom, Vučić je izgubio svaki kredibilitet kod ključnih osoba u najužem krugu američkog predsjednika. Svi njegovi zloglasni pokušaji da se približi Bijeloj kući putem fotografiranja ili lobiranja nisu dali rezultata. Unatoč milijunima eura državnog novca koji se slijevaju u lobističke tvrtke u Washingtonu i očajničkom nuđenju svojih usluga, Vučić tamo ostaje potpuno ignoriran.

Kina – Ekonomska omča i zamka „avisnosti od jednog dobavljača (Vendor Lock-in)

Peking ostaje jedina adresa kojoj se Vučić u potpunosti predao, svjesno pretvarajući Srbiju u kinesku stratešku enklavu u srcu Europe. Međutim, iza ovog „čeličnog prijateljstva“ krije se surova istina: čak i Kina počinje usporavati svoja ulaganja. Tijekom 2025. godine, kineska izravna strana ulaganja (FDI) pretrpjela su nagli pad – sa stabilnog godišnjeg prosjeka od preko milijardu eura pala su na samo 50 milijuna eura godišnje.

Ipak, ova niska ulaganja ne ukazuju na povlačenje Kine iz Srbije, već na uspješno proveden proces ekonomske i sigurnosne zavisnosti od jednog dobavljača. Jednostavno rečeno, faza širenja kapitala je završena; kineski kapital sada je duboko ukorijenjen u sektorima rudarstva i teške industrije (Zijin, Linglong), koji su postali nepokretni stupovi srbijanskog BDP-a. Srbija je ekonomski zarobljena, svedena na sivu zonu za kineski nearshoring i zaobilaženje tarifa EU. Istovremeno, kroz želju za nabavom obrambenih vojnih sustava (sustavi protuzračne obrane FK-3 i HQ-9) i uvođenjem totalnog biometrijskog nadzora putem projekta „Pametni grad“, Srbija je tehnološki i sigurnosno odsječena od NATO standarda, trajno vezana za pekinške softverske protokole, enkripciju i logistiku.

Međutim, vrhunac ove sigurnosne ovisnosti i demonstracija regionalne prijetnje je uvođenje supersoničnih balističkih raketa zrak-zemlja CM-400. Ove ofenzivne rakete, kakve rijetko tko posjeduje u Europi, cinično i zlokobno se u režimskim tabloidima nazivaju „Zagrepčanke“ – izravno aludirajući na njihov domet i potencijalnu metu, glavni grad Hrvatske. Ovim potezom, prvi put uvodeći ofenzivno supersonično oružje u svoj arsenal, Vučićev režim potpuno gazi i ruši vlastiti državni koncept i obrambenu strategiju, koja je desetljećima strogo nalagala nabavu isključivo obrambenog oružja.

Ova prijetnja poprima dodatnu, zastrašujuću dimenziju jer je očigledno da Srbija ima jasnu ambiciju i otvoreno razmatra nabavu kineskih borbenih zrakoplova na koje bi se te rakete integrirale. Osnovni razlog za to leži u činjenici da operativni vijek trajanja srbijanskih zrakoplova MiG-29 istječe u sljedećih nekoliko godina. Stoga, vojni analitičari i međunarodni istraživački instituti nedvosmisleno smatraju kupnju dodatnih količina raketa CM-400 u srpnju 2026. izravnim uvodom u skoru nabavu kineskih borbenih zrakoplova, što će u konačnici dovesti do potpunog vojnog vezivanja Srbije za Peking.

Regionalna politika: Destabilizacija i projekt „Srpski svijet“

Vučićev režim funkcionira kao glavni generator trajnih kriza na Zapadnom Balkanu, koristeći metode hibridnog ratovanja kako bi sustavno ograničavao suverenitet susjednih država i iskorištavao ih kao jeftinu diplomatsku valutu za vlastito pregovaranje. Doktrina „Srpski svijet“ prvenstveno predstavlja izravni operativni akcijski plan za ideološki koncept stvaranja Velike Srbije, a tek sekundarno pragmatično sredstvo za goli politički opstanak režima i kamuflažu njegovog unutarnjeg sloma. Danas je ta agresivna matrica najočitija u odnosu na Crnu Goru – službeni Beograd nikada nije politički prihvatio obnovu crnogorske neovisnosti 2006. godine, tretirajući ovu državu isključivo kao „odmetnuti teritorij“ koji se pod svaku cijenu mora apsorbirati natrag u vlastitu orbitu.

Najupečatljiviji primjer ovog neprikrivenog državnog terora je sabotaža izvedena na aerodromu Tivat uoči ključnog europskog summita, kada su srbijanske državne strukture organizirale zloglasni čarter let pun osoba s teškim kriminalnim dosjeom. Po izravnom nalogu i uz logističku podršku Beograda, specijalna vojna i operativna oprema prokrijumčarena je na tlo Crne Gore s ciljem kompromitiranja Podgorice i njene sabotaže na europskom putu.

Regionalna hegemonija Beograda doživjela je svoju najkrvaviju eskalaciju na Kosovu, kroz teroristički čin u selu Banjska, predvođen Milanom Radoičićem, dužnosnikom Srpske liste koji djeluje pod apsolutnim pokroviteljstvom Aleksandra Vučića. Iako ga kosovske institucije progone zbog terorizma, Beograd ga otvoreno štiti unutar granica Srbije i koristi ga kao instrument stalne prijetnje, dokazujući da je ovaj kriminalno-radikalni kartel spreman u svakom trenutku prijeći granicu političkog djelovanja i skliznuti u oružano nasilje.

Ista destruktivna matrica primjenjuje se u Bosni i Hercegovini, gdje Vučić, putem satelitskog režima u Republici Srpskoj, trajno blokira funkcionalnost države i manipulira strahom od secesije manjinskog entiteta pod kontrolom Beograda. Njegova strategija je potpuno transparentna: on samostalno podmeće požare diljem regije kako bi se potom pred Zapadom pozicionirao kao jedini nezamjenjivi „vatrogasac“ i jamac mira, beskrupulozno trgujući sigurnošću svojih susjeda kako bi kupio oprost od međunarodne zajednice za goli teror i svoj nastavak vlasti u samoj Srbiji.

Unutarnja represija

Unutar Srbije, režim je skinuo sve svoje maske i prešao u fazu otvorenog terora. Riječ je o sustavu utemeljenom isključivo na brutalnoj sili, nemilosrdnom progonu i sustavnom suzbijanju svake kritičke misli, koji se ne ustručava koristiti najmračnije metode obračuna s vlastitim građanima.

Kako bi zaštitio svoj kriminalno-radikalni kartel, Aleksandar Vučić preuzeo je apsolutnu kontrolu nad pravosuđem, namjerno demontirajući Tužiteljstvo za organizirani kriminal putem takozvanih Mrdićevih zakona. Više javno tužiteljstvo (VJT), na čelu s Nenadom Stefanovićem, kojeg je postavio Vučić, svedeno je na puku režimsku inkviziciju koja progoni političke disidente i provodi lov na vještice po stranačkom nalogu vladajuće stranke.

Vrhunac ove institucionalne represije dogodio se 15. ožujka 2025., kada je zvučno oružje korišteno protiv vlastitih građana i studenata tijekom masovnih prosvjeda. Nakon što je režim u početku lagao da uopće posjeduje takvu opremu, zvučni topovi nedvojbeno su uočeni na ulicama. Umjesto sankcioniranja policijskog aparata, VJT je pokrenuo užasavajući progon građana, oporbenih osoba i analitičara – poput Aleksandra Radića i Zdravka Ponoša – koji su svjedočili o upotrebi ovog oružja, apsurdno ih optužujući za „simuliranje topa“ i „rušenje ustavnog poretka“. Kao vrhunac antizapadnog cinizma, uz krajnje gaženje državnog suvereniteta, vlada je naručila i usvojila izvješće ruskog FSB-a kao službeni „dokaz“ u ovom postupku, poričući upotrebu zvučnih topova i zvučnog oružja.

Otrovana atmosfera i neprestani medijski progoni u Vučićevoj Srbiji sada izravno rezultiraju fizičkim nasiljem na ulicama. Studenti se rutinski premlaćuju na prosvjedima, a režimski huligani više se ne ustručavaju čak ni pregaziti demonstrante automobilima tijekom blokada uličnog prometa. Svaki glas razuma u društvu je pod teškim napadom – od razbijanja automobila obitelji profesora Dinka Gruhonjića, fizičkih napada na novinara Vuka Cvijića i prijetnji Danici Vučenić, pa sve do izdavanja službene zabrane ulaska u Srbiju crnogorskom novinaru Petru Komneniću pod nejasnom, izmišljenom optužbom za „hibridni rat“.

Da se ovaj sustav ne zaustavlja ni pred čim i da je spreman čak i na fizičku likvidaciju svojih najvećih nacionalnih legendi ako mu se javno suprotstave, nedvosmisleno dokazuju prijetnje i spominjanja atentata na proslavljenog nogometaša Nemanju Vidića u komunikaciji među Vučićevim najbližim suradnicima putem aplikacije „Sky“. Njegovo javno protivljenje kriminalizaciji srbijanskog nogometa učinilo ga je izravnom metom režimskih krvnika, čime je Vučić praktički pokazao da su unutar ideologije „šešeljizma“ sve granice odavno prijeđene i da apsolutno nitko tko odbija kleknuti nije siguran.

Zaključak: Tri mogućnosti za rješavanje krize i crvena linija EU

Suočen s potpunim slomom sustava, institucionalnom entropijom i nepopustljivim pritiskom masovnog studentskog pokreta koji mu diše za vratom, Aleksandar Vučić više nema mogućnost mirne tranzicije. Za najviši ešalon režima, odlazak s vlasti više ne znači samo politički kraj, već prvenstveno potencijalni gubitak slobode, suočavanje s pravdom i kazneni progon zbog korupcije na visokoj razini i organiziranog kriminala.

U očajničkom pokušaju da osigura opstanak i prebaci svu moć s predsjedničke funkcije na Vladu Srbije – koju planira voditi nakon najavljene ostavke – ima na raspolaganju tri taktičke mogućnosti:

• Institucionalna rokada (premijer bez izbora): Vučić daje ostavku, a apsolutno pokorna vladajuća većina u parlamentu odmah mu daje mandat za formiranje nove vlade. Ovim manevrom preuzima izvršnu vlast i potpuno izbjegava suočavanje s biračima do redovnog izbornog ciklusa u prosincu 2027.
• Prijevremeni parlamentarni izbori: Raspisivanje prijevremenih izbora odmah nakon ostavke, s ciljem da se oporba i neovisni studentski pokret uhvate organizacijski nespremnima. Iznimno kratkom kampanjom, uz neizbježnu i masovnu izbornu prijevaru, nastoji osigurati novi mandat prije nego što se akumulirani javni bijes može dalje kanalizirati i mobilizirati. U ovom scenariju, sadašnja predsjednica parlamenta – Vučićeva marioneta, Ana Brnabić – preuzela bi ulogu vršiteljice dužnosti predsjednika Srbije i dala mu mandat za formiranje vlade.
• Potpuna izborna mobilizacija (kombinirani izbori): Iako su redovni predsjednički izbori zakazani za proljeće 2027., a parlamentarni izbori tek u prosincu 2027., Vučić ih prijevremeno raspisuje istog dana. Stavljajući sve na kocku, kao titularni nositelj svih izbornih lista, Vučić bi državu gurnuo u stanje apsolutne paranoje i referendumske „obrane ustavnog poretka od unutarnjih neprijatelja“ u pokušaju da se uhvati za vlast.

Upravo se tu povlači apsolutna i nepremostiva crvena linija za Europsku uniju. Bruxelles više ne može dopustiti da zastarjela politika smirivanja legitimira Vučićevo brutalno gušenje demokratske volje građana samo da bi ostao na vlasti, jer bi to Srbiju dovelo na rub kaosa i nasilja. EU postaje sve svjesnija svoje obveze da hitno poduzme korake koji će pokazati njezinu aktivnu ulogu u vlastitom dvorištu i osigurati tranziciju vlasti koja neće rezultirati krvoprolićem i nemirima na ulicama gradova Srbije.

Konkretni prijedlozi za aktivno sudjelovanje u smirivanju napetosti i sprječavanju diktature sve se jasnije iznose pred Bruxelles:

• Raspoređivanje stalne misije s punim mandatom za izravan i neposredan rad na poboljšanju i praćenju izbornog procesa i samog izbornog dana, za koji analitičari predviđaju da će biti najnepravilniji u povijesti Srbije zbog očajnog stanja Vučićevog rejtinga.
• Formalno usvajanje opcije nepriznavanja izbornih rezultata u slučaju masovne i sistemske izborne prijevare, što radikalni aparat već opsežno priprema na terenu.
• Uspostavljanje operativnog okvira za upravljanje krizama u iščekivanju gotovo sigurnih masovnih nemira nakon izbora, čime se jasno definira uloga EU u posredovanju između odlazećeg hibridnog, radikalnog režima i nove, demokratske građanske većine.

Toleriranje bilo kakvih daljnjih manevara Vučića značilo bi potpunu kapitulaciju Europe pred nasilnim kriminalno-radikalnim režimom. EU zna da bi to značilo suučesništvo u gaženju temeljnih ljudskih prava i nagrađivanju sustava koji ubija, tuče i progoni disidente ne samo unutar Srbije već i diljem cijelog Zapadnog Balkana.

Srbija, kao najveća zemlja u regiji, posjeduje demokratski kapacitet da se konačno riješi ovog hibridnog režima. Odgovornost Europske unije je da onemogući manjinskom radikalnom režimu da nastavi vladati većinom isključivo upotrebom gole sile i straha. Demontaža ovog anticivilizacijskog, kriminalno-radikalnog režima bit će najveći povijesni test za samo srpsko društvo, kao i temeljni test kredibiliteta za cijelu Europsku uniju.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra