Poljsko-ukrajinski povijesni spor, koji traje desetljećima, prerastao je okvire nesuglasice među susjedima. Od pokretanja procesa pristupanja Ukrajine Europskoj uniji, događaji iz sredine dvadesetog stoljeća postali su dio šire rasprave o ukrajinskom putu prema Europskoj uniji, pri čemu poljski dužnosnici navode Hrvatsku kao primjer koji bi Ukrajinci trebali slijediti.
U biti, poljske vlasti pokušavaju hrvatski slučaj „odricanja od kontroverznih heroja” učiniti uzornim i ponuditi ga Ukrajincima kao model za oponašanje. No je li takav pristup uopće relevantan i prihvatljiv?
Savjeti iz Varšave
Početkom srpnja poljski potpredsjednik vlade i ministar nacionalne obrane Władysław Kosiniak-Kamysz izjavio je da bi Europska unija prema Ukrajini trebala postaviti isti kategoričan zahtjev kakav je postavila Hrvatskoj u pogledu izbora njezinih heroja. „Kada su Hrvati ulazili u EU, dobili su jasnu poruku. Imali su svoje heroje iz Balkanskog rata koji nisu mogli biti uključeni u panteon europske zajednice. Imali su i svoje heroje iz Drugoga svjetskog rata, a ni oni se ne glorificiraju”, rekao je Kosiniak-Kamysz u intervjuu.
Drugi poljski medij citirao je zamjenika ministra vanjskih poslova te zemlje Marcina Bosackog, koji je, u kontekstu potrebe Ukrajine da ispuni sve kriterije za članstvo u EU, također naveo Hrvatsku kao primjer: „Hrvati su morali shvatiti da u Europsku uniju neće ući pod zastavom onih koji su ubijali žene i djecu. To se jednostavno neće dogoditi.”
Izjave poljskih dužnosnika široko su prenijeli balkanski mediji, ponajprije srpski, od kojih su se neki posebno usredotočili na reference na svoje susjede.
Pooštravanje poljske retorike prema Ukrajini uslijedilo je nakon otvaranja pristupnih pregovora s Kijevom, jer Poljska želi da povijesna pitanja postanu dio pregovaračkog okvira, u biti slijedeći bugarski pristup prema Sjevernoj Makedoniji. Poljska strana zahtijeva da Kijev odustane od glorifikacije Ukrajinske pobunjeničke armije (UPA), kao i od glorifikacije vođe ukrajinskih nacionalista Stepana Bandere, zbog antipoljskih akcija UPA-e sredinom prošlog stoljeća, tijekom Drugoga svjetskog rata. Poljska optužuje Ukrajinsku pobunjeničku armiju za zločine nad poljskim civilnim stanovništvom, dok je stajalište Ukrajine da se odvijao širi poljsko-ukrajinski sukob za koji obje strane snose odgovornost.
Valja spomenuti da se ova povijesna rasprava odvija u pozadini ruskog rata protiv Ukrajine. Značajan dio ukrajinskog društva borce UPA-e ponajprije doživljava kao ljude koji su se borili za ideju neovisne Ukrajine. U kontekstu otpora ruskoj agresiji takva je motivacija od presudne važnosti. Upravo je zato jedna od postrojbi Snaga za specijalne operacije Oružanih snaga Ukrajine dobila naziv u čast „Heroja UPA-e”. Ta je odluka pokrenula cijeli niz oštrih izjava iz Varšave, uključujući i savjete da se okrene hrvatskom iskustvu.
No je li takva usporedba doista relevantna?
Povijesni pregled
Ukrajinska pobunjenička armija (UPA) bila je vojna formacija koja je djelovala ponajprije na području današnje Ukrajine između 1942. i 1960. godine. Smatra se vojnim krilom jedne od frakcija Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-B). Službenim datumom osnivanja UPA-e priznaje se 14. listopada 1942., premda se sam naziv „Ukrajinska pobunjenička armija” počeo redovito upotrebljavati u svibnju 1943.
Od samoga početka svojeg postojanja UPA se borila za ideju neovisne ukrajinske države – protiv snaga Trećeg Reicha, sovjetskih partizana, kao i protiv poljske Domovinske vojske (Armia Krajowa) i Narodne vojske (Armia Ludowa). Nakon povratka sovjetske vlasti u zapadnoukrajinske krajeve, UPA je još nekoliko godina nastavila pružati otpor sovjetskim snagama.
Stepan Bandera bio je vođa jedne frakcije Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-B). Bio je jedan od autora Akta o obnovi ukrajinske države od 30. lipnja 1941. Međutim, neovisna ukrajinska država tada nije uspostavljena. Zbog proglašenja Akta o obnovi ukrajinske državnosti, njemačke vlasti uhitile su Stepana Banderu 5. srpnja 1941. i poslale ga u koncentracijski logor Sachsenhausen, gdje je ostao gotovo tri godine, uključujući i razdoblje u kojem je UPA osnovana.
Stoga ta epizoda iz ukrajinske povijesti nije relevantna za hrvatsko iskustvo tijekom Drugoga svjetskog rata. U to vrijeme nije uspostavljena nikakva „Neovisna Država Ukrajina”, dio ukrajinskih nacionalista borio se protiv njemačkih snaga, a sam politički vođa ukrajinskog pobunjeničkog pokreta bio je poslan u koncentracijski logor od strane Trećeg Reicha.
Heroji, a ne zločinci
Međutim, savjet poljskih dužnosnika da bi Kijev trebao slijediti „hrvatsko iskustvo odricanja od kontroverznih heroja” nije primjenjiv ne samo zato što su povijesti Hrvatske i Ukrajine tijekom Drugoga svjetskog rata bitno različite.
Još je veći problem kontroverzno – pa čak i netočno – razumijevanje hrvatskog procesa europske integracije koje pokazuju predstavnici poljskih vlasti.
Prema njihovim izjavama, navodno je upravo tijekom pristupnih pregovora s EU – i zahvaljujući njima – službeni Zagreb odustao od glorifikacije „ustaških zločinaca”, a sada se od Ukrajine očekuje da slijedi hrvatski primjer. Istina je, međutim, da tijekom hrvatskog pristupanja Europskoj uniji početkom 2010-ih povijesna pitanja vezana uz Drugi svjetski rat uopće nisu bila u fokusu procesa europske integracije – za tim jednostavno nije bilo potrebe. Suvremena Republika Hrvatska prikazivana je kao „ustaška država” samo u velikosrpskoj propagandi, a upravo je taj propagandni klišej bio temelj ratne propagande početkom 1990-ih.
Izjava poljskih dužnosnika o herojima „Balkanskog rata”, čije se glorifikacije Hrvatska navodno odrekla radi ulaska u EU, također otvara mnoga pitanja.
Dobro je poznato da je, neposredno prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) vodio postupak u predmetu generala Ante Gotovine. Postupak je izazvao masovne prosvjede diljem Hrvatske. Stotine tisuća Hrvata bile su spremne odustati od europske integracije ako bi to značilo izdaju onih koji su zemlju doveli do pobjede u ratu. Međutim, takvi radikalni koraci pokazali su se nepotrebnima. Gotovina je 2012. u potpunosti oslobođen pred Žalbenim vijećem ICTY-ja, nakon čega je kod kuće svečano dočekan kao nacionalni heroj. Hrvatska je 2013. postala članica Europske unije.
Naravno, za službeni Beograd i za Srbe general Gotovina i danas ostaje zločinac, dok Operacija Oluja – vojna operacija kojom je Hrvatska dobila rat – ostaje ratni zločin. Srbija, međutim, nije članica Europske unije.
Zaključci
Neugodan zaključak koji se može izvesti iz izjava poljskih dužnosnika jest da Varšava, kako bi promicala narative o Ukrajini koji odgovaraju poljskim vlastima, može pribjegavati manipulaciji, širiti propagandu i plasirati lažne ili iskrivljene informacije, čak i ako dio toga može uvrijediti partnera i saveznika unutar Europske unije, NATO-a i Inicijative triju mora (3SI). Odnosi između Varšave i Zagreba oduvijek su bili bliski i prijateljski, ali ako poljska strana nastavi spekulirati o osjetljivim pitanjima, taj bi savez mogao oslabjeti.
Još jedan problem u izjavama predstavnika poljske vlade jest to što se savjeti utemeljeni na njihovim spornim usporedbama i primjerima pokazuju nerelevantnima i takvima da ih Ukrajinci – čak i kad bi to željeli – ne bi mogli slijediti.
Ako Poljska doista želi crpiti iz hrvatskog iskustva europske integracije, a šire i iz iskustva bivše Jugoslavije, u svojem istočnoeuropskom susjedstvu, vjerojatno bi bilo prikladno uspostaviti posebnu platformu preko koje bi Hrvati, kao i Slovenci, mogli Ukrajincima izravno, bez posrednika, davati savjete o europskoj integraciji.
Analitička grupa CWBS-a
